Što je bio sovjetski model znamo. No, ima i danas ljudi koji kažu, bilo nam je bolje za vrijeme Tita. Možda je nekome i bilo bolje. Živio je možda malo bolje od susjeda pa se bolje osjećao. Bili smo mlađi, istinu nismo znali i nismo smjeli znati, a mnogo toga smo i zaboravili
Napisao: Josip Horvat, Hrvatsko žrtvoslovno društvo
Čovjek nije samo komad mesa sa dva oka. Čovjek je misaono biće koje cijeni istinu i voli slobodu, a u komunizmu čovjek nije smio misliti, a još manje reći što misli, dakle nije bio slobodan. Komunizam je bio sotonski projekt stvaranja novog besklasnog i bezbožnog društva gdje će svi ljudi biti jednaki. Društva u kojem nesavršenom čovjeku ne treba više vjera ni zakon Božji ni uzor u savršenom Bogu. Za Boga se sam nameće nesavršeni umišljeni čovjek. I što se moglo očekivati od puno malih umišljenih sebičnih i oholih bogova, ako sa jednim savršenim uzorom i orijentirom nije bilo dobro. Ali, ideja se svidjela mnogima kojima ni do tada savršeni Bog nije trebao, koji im je bio smetnja i prepreka.
Velika laž
Bila je to jedna velika utopija, velika laž, velika obmana, strašan teror, takva jednakost da je onaj na koga se samo sumnjalo da misli drugačije, ili da bi mogao misliti drugačije mogao biti smaknut. Taj sistem se našem narodu nametnuo za vrijeme rata, u nerazumnom stanju kada se ljudi ubijaju, a da se nikada nisu ni vidjeli. Hrvati su iskoristili burno vrijeme u Europi i stvorili u oduševljenju svoju državu u okviru svoje geografske i povijesne rasprostranjenosti. Srbi su ratni metež htjeli iskoristiti za svoje proširenje, na otimanje tuđeg. U tim okolnostima razbuktao se naročito hrvatski komunizam pod utjecajem sovjetske komunističke škole, koja je preko komunizma htjela vladati svijetom. Hrvatski komunisti su se oružano ustali protiv svoje države Hrvatske, a za Internacionalu, za Jugoslaviju i Sovjetski Savez. U borbi su se ujedinili sa Srbima koji su se bez obzira na uniformu borili protiv Hrvatske za veliku Srbiju. Tadašnja komunističko – četnička koalicija nije birala sredstva protiv NDH. Terorističkim diverzijama na prugama mostovima, putevima, pljačkom, paljenjem usjeva, oružanim zasjedama, ubojstvima poznatijih građana, širenjem straha, četničko partizanskom suradnjom sa talijanskim fašistima protiv Hrvata, klanjem Hrvata u pravoslavnom okruženju, oblačenjem ustaških uniformi i maltretiranjem pravoslavnih sela, a iznad svega laž i propaganda, pripisivanje svojih zvjerstava hrvatskoj vojsci, širenjem mržnje prema Hrvatima, jer mržnja je glavni preduvjet za svako ubijanje, pa tako i za poslijeratni komunističko, partizansko srpski genocid nad Hrvatima.
Završetak rata je bilo idealno vrijeme da se razoružana vojska i masovni zbjeg civila prema zapadu, sve od Dubrovnika i Zemuna, od Hercegovaca do Srijemskih i podunavskih Švaba pred partizanskim zvjerstvima, skupljen gotovo na jednom mjestu zaustavljen od Engleza i isporučen partizanima, na lak način poveže žicom. Ubijalo se kako se htjelo, gdje se htjelo, koliko se htjelo. Bacalo se u ponore, punilo tenkovske rovove, žive zazidavalo u rudnike. Moglo se, zarobljenika je bilo u izobilju. Slagalo ih se u četverorede, razvrstavalo po mjestima prebivanja, tjerali ih naoružani jahači na konjima, tjerali ljute neprijatelje koji su zamislite htjeli i branili neku nezavisnu Hrvatsku, tjerali ih do iznemoglosti bez hrane i vode, pili su mokraću, na livadi gdje bi prenoćili pojeli su travu. Kad bi se goniči okrijepili i odmorili, zamijenili umorne konje, ranim jutrom je kolona tjerana dalje. Za kolonom su kao crne mrlje ostajali iznemogli i njihovu nemoć je potvrdila kugla. Tjerali su ih nemilosrdno putevima po Jugoslaviji da Srbi vide kako se sveti ustašama, a Hrvati shvate kako će im biti ako ikad pomisle biti za dom spreman. Put bi završavao nekim logorom gdje ih je čekao prijeki sud. Rijetki preživjeli o tome nisu nikada pričali.
Skrivena grobišta
Mnogi Hrvati u partizanima su prihvatili da tjeraju neprijatelja, da napune do danas skrivena grobišta i tako su postali istaknuti heroji i uglednici i širili bratstvo i jedinstvo. Većina Hrvata partizana je shvatila zabludu i ostala u pokornosti, a jedan dio slobodno mislećih ili neopreznih ili nepoćudnih komunista je završio kod svojih na Golom otoku na preodgoju, pa tko je preživio mogao je ostati vegetirati. Onima prvim koji su ostali dosljedni partiji je osigurano stanovanje u neprijateljskim i buržujskim stanovima i karijera. Pravoslavci koji se nisu osjećali Hrvatima već Srbima su pretežno bili bliži poslovima u miliciji, državnim službama i vojsci, a oni koji su bili Hrvati, ali to nisu spominjali postajali su direktori i rukovodioci u tvornicama i ustanovama, gdje nije bila presudna kvalifikacija ni sposobnost koliko je značila podobnost. Tko te pita za kvalifikaciju. Radi, uvest ćeš se, vidiš da smo bandu morali pobiti. Bilo je i puno lažnih podobnosti, jer se bez članstva u partiji nije moglo postati direktor škole ili važniji rukovodilac. Učlani se u partiju, pazi da te ne vide u crkvi pa ćeš napredovati, a djecu možeš i potajno krstiti. Organi sigurnosti su uvijek bili budni i sve bilježili, nikad ne znaš tko te prisluškuje i kome nešto govoriš, jer ‘ozna sve dozna’, a neprijatelja posvuda. Ne znaš koji su opasniji, vanjski ili unutarnji, klerofašisti ili nacionalisti. Malo malo, netko digne glavu. Što ćeš s njima nego na miliciju dok ne priznaju, a onda na robiju, sami su to tražili, neka sada u Staroj Gradiški pričaju viceve.
Djeca svih skupina su rasla školovala se, djeca podobnih su bila sklonija političkim, filozofskim, pravnim, novinarskim studijima, a po jugoslavenskim nazorima skloniji su bili komunističkoj partiji. Zaposleni i danas većinom u upravi, u novinarstvu, na televiziji, rade pošteno prema svojoj savjesti, odgoju i sklonostima čuvajući tekovine svojih roditelja.
Pitanja s poznatim odgovorima
Sada se oni drugi, isto Hrvati, skloniji po tradiciji proizvodnim zanimanjima pa postali inženjeri, liječnici obrtnici ili radnici, sada se čude i pitaju, kao i hrvatski puk, zašto je u hrvatskoj vladi Pupovac, zašto se ne mijenja izborni sistem, zašto se ne drži do dijaspore, zašto se financiraju antihrvatski filmovi, zašto za filmove Jakova Sedlara i scenarije Hrvoja Hitreca nema novaca, pa čak niti za film o dr. Franji Tuđmanu nema, a za klevetnički i tendeciozno antihrvatski film o djeci sa Kozare ima, zašto je propalo ‘Hrvatsko slovo’ a izdašno se financiraju srpske protu hrvatske ‘Novosti’, zašto na Mirogoju i na drugim grobljima i nakon 30 godina hrvatske samostalnosti nisu obnovljena od komunista preorana groblja za hrvatsku poginulih vojnika, a za grob Šorkočanina nema zakona, neka se Radi Šerbedžiji daju Brijuni, ali zašto se Thompsonu ne dozvole nastupi, zašto HRT tako izdašno i iz svih uglova prikazuje ‘paradu ponosa’, a tako stidljivo hod za život, a katolički spektakl iz Maksimira prešućuje, zašto državnici ne idu na Jazovku već u šumu Brezovicu, zašto se u Jasenovcu čitaju neistine i mržnja kao u doba komunizmu, zašto će nam za ekshumaciju grobišta trebati bar 500 godina, zašto na ljesovima ekshumiranih ostataka piše da su to žrtve poslijeratnog razdoblja, a ne partizanskog terora i genocida, zašto se financira Teršeličkino protuhrvatsko timsko djelovanje, zašto se poništavaju svi narodni referendumi, zašto sudski progonimo hrvatske branitelje, a abolirali smo četničke zločince i silovatelje, zašto na sveučilištu studente uče profesori Klasić i Jakovine koji tako dobro znaju povijest Rimljana, Kartage, Egipta, a ne znaju noviju povijest Hrvata, zašto demografi profesori Šterc ili Akrap nisu podobi, zašto su toliki mladi skloni ljevici kad je poznata komunistička hrvatska povijest, zašto se u vladu biraju podobni i poslušni a ne najsposobniji i sposobni branitelji, zašto nas ne zabrinjava iseljavanje mladih obitelji, zašto se mediji i ženske udruge zalažu za abortuse, a ne za rađanje i majčinstvo, zašto političari i mediji domoljubnim kandidatima u vrijeme izbora i vrline sumnjiče i prikazuju kao mane, a podobnim i mane prikazuju kao vrline, zašto još uvijek slavimo četnički pokolj nad Hrvatima kao dan ustanka protiv Hrvatske, zašto dozvoljavamo srbijanske klevete, šutnjom potvrđujemo njihove optužbe, puštamo da nam pred svijetom ‘zapišavaju za opanke’, umjesto da od Srbije tražimo ratnu odštetu, zašto se odričemo kune, zašto mi za praznike i blagdane ne vješamo hrvatske zastave?! Zašto to uopće pitam vas i sebe, kada i vi i ja znamo zašto ?!
I na kraju, zašto se uopće pitamo zašto, zašto, zašto kad ne izlazimo na izbore?! Uvijek će biti pitanja ‘zašto’. Da bi ih bilo što manje svatko treba početi od sebe. Ja prvi i na kraju tražiti i vrline i biti radostan što imamo Hrvatsku! T
