Pred nekoliko godina ministar socijale i ratnih veterana, kasnije i obrane Srbije, Aleksandar Vulin, u režiji ratnoga zločinca Milorada Pupovca, listopadskih dana dovođen u Sisak da, zajedno sa sljedbenicima komunističke gradske vlasti “obeležava mučenistvo partizanske srpske siročadi ostavljene 1942. u šumovitim gudurama Kozare nakon njemačko-domobranske ofenzive i smještene u prihvatilištu Hrvatskoga Crvenoga krizza” u Sisku, mogao se za Hrvatsku persona non grata srbijanskih raspamćenih ratnih gubitnika pojaviti i na Bajakovu. Bilo bi to jednako bolesnim mislima, odnosno lažima izrečenim pred Siščanima “da su mali Srbi u logoru za decu ubijani
Napisao: Josip Frkovic
Ono što su izgubili u agresivnom ratu protiv Hrvatske, srbijanski četnički prvaci Srbije svakako žele i nastoje nadoknaditi u miru. Provocirajući hrvatske granične službe, u prtljazi kombija punoj vojne opreme – baš kao da ulazi u Šumadiju – postupio je Vučićev goropadni ministar ratni Aleksandar Vulin i protekloga vikenda. Ako su na granični prijelaz Bajakova zapovjednici vojne akademije, kadeti i pitomci vojne gimnazije stigli kao vjernici, hodočasnici, dakle, “jasenovačkih novomučenika”, dovoljna im je bila i civilna odjeća.
Glinski ratni huškač i zločinac
Ako su pak – uvažavajući jasenovački novoizgradjeni manastir sv. Jovana kao dio slavonske eparhije episkopa Jovana (Čulibrka) u Pakracu, ranijeg dušobrižnika Vojske Srbije – pripremu takve vjerničko-vojne manifestacije na tlu susjedne suverene države obaviti najavom, redovitim diplomatskim putem. Mogli su, ali nisu. Vrlo žurno, držimo, s krajnjim ciljem još jedne u nizu velikosrpskih provokacija protiv Hrvatske i njena većinskoga naroda, pohitali su do Tanjuga. Odmah iza toga, usklađeno s Vulinom, oglasio se i glinski srbijanski glinski ratni huškač i zločinac Aleksandar Vučić, “pitajući ceo svet zar Srbi nemaju parvo oplakivati svoje žrtve stradale u logoru Jasenovcu? Stoga će im memorijal graditi u Gradini, BiH… ” Mnogo sličnosti s Hitlerovim pričama o ugroženosti Nijemaca od susjeda 1939.
Konclogor za kozarsku decu
Kao što je pred nekoliko godina ministar socijale i ratnih veterana, kasnije i obrane Srbije, Aleksandar Vulin, u režiji ratnoga zločinca Milorada Pupovca, listopadskih dana dovođen u Sisak da, zajedno sa sljedbenicima komunističke gradske vlasti “obeležava mučenistvo partizanske srpske siročadi ostavljene 1942. u šumovitim gudurama Kozare nakon njemačko-domobranske ofenzive i smještene u prihvatilištu Hrvatskoga Crvenoga križa” u Sisku, mogao se za Hrvatsku persona non grata srbijanskih raspamćenih ratnih gubitnika pojaviti i na Bajakovu. Bilo bi to jednako bolesnim mislima, odnosno lažima izrečenim pred Siščanima “da su mali Srbi u logoru za decu ubijani”, premda su nakon masovnoga stradanja roditelja u desetkovanim partizanskim redovima dane i noći osamljeni i pothlađeni provodili gladni i bolesni. Od njih sedam tisuća, humanitarno zbrinutih u Sisku, od tifusa i drugih je zaraznih bolesti u prihvatilištu HCK-a više od tisuću preminulo. Stavljajući svoju suludu priču u kontekst dvojezičnih latinično-ćiriličnih natpisnih ploča u Vukovaru, bahati je Vulin kazao da ustaštvo međunarodna zajednica svakako mora zabraniti. “Jer, oni koji čekićima danas udaraju po vukovarskim pločama, jednako su tako mogli činiti i srpskoj nejači…” Ni spomena o opskrbi hranom i smještaju u objektima “Caritasa” Zagrebačke nadbiskupije, koje je za male nesretnike odredio kardinal Alojzije Stepinac, ni riječi o stotinama malih pravoslavaca koje su u svoja gospodarstva uzimali i podizali ih do zrelosti seljaci sisačke Posavine i Pokuplja. Mnogi od njih, štoviše, kod udomitelja su osnovali brakove, te, najviše u Sisku, ostarjeli, znajući za svoje biolosske roditelje i njihovo ratno stradanje. Povrijedio je tada ministar Vulin sve Siščane koji su znali pravu istinu, osobito one koji su u svom domu učinili velika, dobra ljudska i Bogu ugodna djela. (T)
