GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

110 OBLJETNICA ROĐENJA LJUDEVITA JONKEA

29. srpnja, 2017.

Danas kad je hrvatski jezik sa svojim nacionalnim imenom službeni jezik u Republici Hrvatskoj i jedan od službenih jezika Europske unije, priznat i normiran kao zasebni jezik na globalnoj razini, treba se sa zahvalnošću sjećati onih koji su bili glavni protagonisti borbe za prava hrvatskog jezika i zbog toga bili proganjani, među kojima istaknuto mjesto ima upravo Ljudevit Jonke. Njegove zasluge u borbi Hrvata za svoju slobodu i nacionalni identitet nadmašuju filološko područje

Napisao: Ivan Raos

U subotu 29. srpnja navršava se 110. godišnjica rođenja akademika Ljudevita Jonkea, poznatog hrvatskog jezikoznanstvenika i predsjednika Matice hrvatske tijekom Hrvatskog proljeća.

„Ljudevit Jonke istinski je velikan hrvatske filologije, ustrajni borac za pravo hrvatskog naroda na svoj vlastiti jezik i njegovu samobitnost. Istražujući i popularizirajući hrvatsku jezičnu povijest i argumentirano polemizirajući s protivnicima samostalnosti hrvatskog jezika vratio je samopouzdanje hrvatskoj kulturnoj eliti i time utro put donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika čiju 50. godišnjicu obilježavamo ove godine. Danas kad je hrvatski jezik sa svojim nacionalnim imenom službeni jezik u Republici Hrvatskoj i jedan od službenih jezika Europske unije, priznat i normiran kao zasebni jezik na globalnoj razini, treba se sa zahvalnošću sjećati onih koji su bili glavni protagonisti borbe za prava hrvatskog jezika i zbog toga bili proganjani, među kojima istaknuto mjesto ima upravo Ljudevit Jonke. Njegove zasluge u borbi Hrvata za svoju slobodu i nacionalni identitet nadmašuju filološko područje. Djelo Ljudevita Jonkea i danas treba biti uzor i nadahnuće kako bismo sustavno i kvalitetno njegovali jezičnu kulturu u uvjetima globalizacije i relativizacije svih vrijednosti. Kao čuvarica hrvatskog identiteta Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ponosna je na svog člana Ljudevita Jonkea i trajno čuva uspomenu na njega“, izjavio je u povodu 110. godišnjice rođenja Ljudevita Jonkea predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Zvonko Kusić.

Voditelj katedre za suvremeni hrvatski jezik

Ljudevit Jonke rodio se 29. srpnja 1907. u Karlovcu u kojem je završio klasičnu gimnaziju, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1929. južnoslavenske jezike i književnosti, narodnu povijest, ruski i latinski te doktorirao 1944. tezom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića. Od 1930. do 1932. boravio je na specijalističkom studiju iz slavistike i bohemistike na Karlovom sveučilištu u Pragu. Od 1933. do 1940. bio je profesor hrvatskog jezika u gimnaziji na Sušaku, zatim do 1942. profesor u V. gimnaziji u Zagrebu, a 1942. postaje asistent Stjepanu Ivšiću na Katedri za slavensku filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1947. do 1973. predavao je češki jezik i književnost, a od 1949. i hrvatski jezik. Od 1950. do umirovljenja 1973. bio je voditelj Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik. Bio je gostujući profesor u Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973.–1975.).

Polemike s jezičnim unitaristima

Bio je jedan od potpisnika novosadskih jezičnih zaključaka 1954., ali je svoj potpis povukao 1971. Ustrajno je polemizirao s jezičnim unitaristima i osporavateljima samobitnosti hrvatskog i srpskog književnog jezika, zagovarajući pravo hrvatskog naroda da svoj jezik naziva svojim nacionalnim imenom i slobodno ga razvija na svom etničkom prostoru. Smatrao je da hrvatski jezik ima svoje povijesne korijene i nacionalne posebnosti koji moraju doći do izražaja u standardizacijskim procesima i jezičnoj politici.bU jezikoslovnoj kroatistici afirmirao je standardološka načela praških strukturalista o posebnoj naravi (autonomnosti) i različitim funkcijama (polifunkcionalnosti) književnoga jezika i o njegovoj elastičnoj stabilnosti (gipkoj postojanosti). Bio je umjereni purist i ustrajan zagovornik potrebe poštovanja pravilnosti hrvatskoga književnoga jezika i skrbi za njegovo sustavno kultiviranje.

Isticao je značaj Zagrebačke filološke škole i njenu bitnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika koja je često iz političkih razloga bila potiskivana i prešućivana. Nasuprot načelu Vuka Karadžića „Piši kao što čitaš“, zastupao je načelo „Piši kao što pišu dobri pisci“.

Od 1958. bio je izvanredni, a od 1963. redoviti član Akademije. Obnašao je dužnosti prvoga tajnika Hrvatskog filološkog društva (1959.–1963.), ravnatelja Instituta za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1961.–1964.) te ravnatelja Akademijinog Instituta za jezik (1965.–1971.). Od 1952. do 1970. bio je prvi urednik časopisa Jezik, a vodio je i brojne jezikoslovne rubrike po novinama i časopisima. Bio je predsjednik Matice hrvatske od 1970. do njenog raspuštanja nakon gušenja Hrvatskog proljeća 1972., a zbog političkih razloga 1973. je umirovljen. Umro je u Zagrebu 15. ožujka 1979.

Najznačajnija djela su mu Književni jezik u teoriji i praksi (1964.), Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971.) i Hrvatski književni jezik danas (1971.). Kao prjevoditelj Ljudevit Jonke načinio je prjevode s češkog nekim od najznačajnijih djela češke književnosti, među njima i roman Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskog rata Jaroslava Hašeka. T