“I SUPERMEN JE BIO NOVINAR” JE UMJETNIČKA KNJIGA POGODNA ZA PRIJEM KOD ŠIROKE PUBLIKE
13. srpnja, 2019.
Tajna uspjeha je, rekla bih, prvom redu u poziciji nepretencioznog pripovjedača. On imenuje samog sebe kao nekog o kome govore da je „propao novinar”, „novinar koji još nije propao”, „koji radi i za kompenzaciju” , „čak i badava, da ostane u kondiciji pisanja”. Ta samoironija (gdje isključuje gard velikog profesionalca) daje mu odriješene ruke i rječitost da i svoje likove prikaže ogoljeno i s humorom – bilo da sugovornike pokazuje u smiješnim situacijama ili pak posve bizarnima, kao kad npr. od raka bolestan Saša Meršinjak ušmrkava votku kroz kanilu, cjevčicu što mu viti iz nosa te kad ga uhvati proljev na grobu kultnog Tina Ujevića. Desakralizacija kulturnih veličina i uzdizanje marginalaca, onih kojih nisu ostvarili svoje želje ili potencijale, jedna je od važnih karakteristika ovog štiva i upravo zbog toga pogodna za komunikaciju odnosno prijem kod šire publike koja će, držim, rado čitati o manama velikih i vrlinama malih ljudi
Napisala: Zorica Radaković
Knjiga novinarskih priča Dražena Stjepandića „I supermen je bio novinar” ima kroničarsku, dokumentarističku i literarnu vrijednost jer objektivne ljude i događaje prikazuje kroz prizmu subjektivnosti baratajući iznimnim jezičnim stilom u kojoj je svaka rečenica podređena funkciji priče. Stoga se kroz dvadeset i dvije priče iz ove knjige mogu se čitati kao zapisi o vremenu kroz tridesetak godina, godina u kojem je novinarstvo prošlo kroz tehnološku transformaciju od tiskanog do digitalnog medija, a kroz koju su jednakom pomnjom oslikani portreti sugovornika ili javnih osoba koji, sve i kad bi se nadjenula fiktivna imena i oduzela faktičnost, bi ostali likovi kao izrazi vremena. Ukratko, bilo da su priče date iz neposrednog kontakta s autorom ili da su to anegdote o javnim osobama o kojima se govori u novinarskim krugovima – one ne nude samo novo, novost, nego i užitak postignute čarolije napetosti za kojom čeznu mnogi prozaici kada žude za gralom priče, a da ne govorimo o novinarima kojima (uz časne izuzetke) ni bogato profesionalno iskustvo i silne količinu objavljenih tekstova nisu dovoljne da bi ostvarili avanturu umjetničke knjige. A Dražen Sjepandić je uspio!
O manama velikih ljudi
Tajna uspjeha je, rekla bih, prvom redu u poziciji nepretencioznog pripovjedača. On imenuje samog sebe kao nekog o kome govore da je „propao novinar”, „novinar koji još nije propao”, „koji radi i za kompenzaciju” , „čak i badava, da ostane u kondiciji pisanja”. Ta samoironija (gdje isključuje gard velikog profesionalca) daje mu odriješene ruke i rječitost da i svoje likove prikaže ogoljeno i s humorom – bilo da sugovornike pokazuje u smiješnim situacijama ili pak posve bizarnima, kao kad npr. od raka bolestan Saša Meršinjak ušmrkava votku kroz kanilu, cjevčicu što mu viti iz nosa te kad ga uhvati proljev na grobu kultnog Tina Ujevića. Desakralizacija kulturnih veličina i uzdizanje marginalaca, onih kojih nisu ostvarili svoje želje ili potencijale, jedna je od važnih karakteristika ovog štiva i upravo zbog toga pogodna za komunikaciju odnosno prijem kod šire publike koja će, držim, rado čitati o manama velikih i vrlinama malih ljudi koji su nastojali ostaviti svoj trag na kulturnom polju, odnosno polju kulture kao ratnom polju za društveni prestiž.
Dakle, Stjepandić piše o ljudima iz domene estrade, politike, sporta, novinarstva i supkulture i umjetnosti te o gradskim čudacima. Tako, iz estrade – osvjetljava lik menadžera Bijelog Dugmeta Vladimira Mihaljeka Mihu, Halida Bešlića, Alku Vujicu, iz politike Gizelu, udovica Stjepana Đurekovića, iz sporta – novinara Amiga Magdića, hokejaški klubu Medvešćak, legendarnog nogometaša i trenera Branka Zebeca, Cibonu – uz intrigantnu zakulisnu priču oko ulaska ovog tima u finale Kupa prvaka, iz novinarstva – čudnu životnu priču kolumnista Globusa sir Michael Bulla, umjetnike kao što su Tonko Ninić, Dragutin Tadijanović, Dijana Radielović, od supkulure – pjesničko društvo poniklo iz kruga Jutra poezije Ružice Orešković – Sašu Meršinjaka i ostalih uz neizostavnog Josipa Severa. Što su likovi niže na na građanskoj ljestvici moći i utjecaja to su zanimljiviji pa su u pripovjedačkom smislu remek-djelca priče o čudacima – Romu Rami, šverceru i medijskoj osobi koji više puta dospijeva na prijem kod predsjednika države Stjepana Mesića, a u čijoj delegaciji je i sam autor Stjepandić, pa amaterski pjesnik Špilak – čovjek koji promovira češnjak i uzgaja kokoši koje hrani češnjakom.
Novinarstvo kakvog više nema
Koliko god se priče činile zabavnima i pogodnima kao štivo za ljeto, one su priče za sva godišnja doba jer ispod površine humora daju tragizam niza entuzijasta koji su na svoj način dali doprinos kulturnom i javnom životu. Kada bih gledala kroz feminističko povećalo – rekla bih da je „I supermen je bio novinar” muška knjiga jer mahom opisuje muškarce i njihov muški svijet. No, priča, najpotresnija od svih „Smrt bez sahrane”, o novinarki Jasni Babić svojim utegom daje punu ravnotežu između pojmova „muško” i „žensko”; to je priča o hrabrosti žene i hrabrosti samog novinarstva koji gubi bitku u našem uređenom svijetu u kojem sve više vlada carstvo PR-a i službeno filtriranih informacija. Ova knjiga je, ako ne spomenik, onda – spomenar novinarstvu kakvog više nikada neće biti. T
