KOLUMNA METAMUZIKA

60-TA GODIŠNJICA ORKESTRA HGZ-A

20. studenoga, 2015.

Napisao: Igor Koruga

Ispada da je neposredni plod svake spoznaje inercija, nakratko umirujuća i čovjeku bliska od rođenja. S obzirom na to da ne postoji inercija u čistome obliku, već da uz sebe donosi i jednoličnost – koja guši i vremenom dovodi do nepokretnosti i namještene laži – istome čovjeku ne preostaje drugo do prepustiti se novoj potrazi za životnim mrcvarenjima i mučenjima (rekli bi iskustvima), izmišljavanjima dogodovština, ili, ako ćemo ogoljeno i pomalo grubo, za svjesnim presipanjem iz šupljega u prazno. Mogli bismo također reći da svatko nagonski teži ka stvaranju života u kojem bi se čim bolje osjećao. Za to je u osnovi potrebna djelatnost, struka, usko vezana uz nebitne uzroke, prihvaćene kao prvotne. S tom se osnovom većina miri i uživa u pukom preživljavanju; niti u oskudici niti u izobilju, u raskoraku između nevolje i uspjeha. Međutim, postoji i onaj dio društva koji teži dodatnom društvenom angažmanu, nepredvidljivom uzbuđenju i predanom radu unutar promišljene discipline, odnosno amaterizmu. Ne čudi stoga da se i uz premalo pažnje, barem kada se o glazbenom dijelu radi(lo), te uz načelno nezainteresiranu kritiku (što iz navike a što zbog populizma u medijima), amaterizam uspio svojom nezamjenjivom, prethodničkom i avangardnom ulogom bitno odvojiti od mondeno orijentiranog profesionalizma.

Ansambl za korekciju i nadopunu

Kod nas su, na sreću prije čak 188 godina, dalekovidni osnivači Hrvatskog glazbenog zavoda amaterizam shvatili kao artistički nacrt ideje zasnovane na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Naime, već tada se amaterizam javnosti predstavio kao stijeg svih društvenih zbivanja, od kojega je put natraške, u obrnutom smjeru, vodio prema školi i glazbenoj struci. Stoga se najprije održao koncert i konstituirao amaterski orkestar s vlastitim statutom i nekolicinom članova, da bi se potom osnovala muzička škola. Ondašnja građanska publika s oduševljenjem je prihvatila novonastale promjene, među inima i osnivanje Društvenog orkestra HGZ-a, ansambla za korekciju i nadopunu te za izravno uživanje u glazbeno-kreativnom procesu. U njemu su odonda, uz honorarno angažirane profesionalne svirače, kao gudači redovito vježbali, održavali po nekoliko koncerata godišnje, gostovali izvan Zagreba, pa čak i snimali ploče i CD-ove ljudi različitih struka (liječnici, pravnici, biolozi, politolozi, inžinjeri, profesori itd.) i dobi (od studenata do umirovljenika). Od 1852. godine HGZ-ovo je Ravnateljstvo skrbilo o orkestru i postavljalo na njegovo čelo dirigente poput Wisnera-Morgensterna, Antuna Kirschhofera, Vatroslava Lisinskog, Ivana Zajca, Vjekoslava Rosenberga Ružića, Frana Lhotke, Borisa Papandopula, Rudolfa Matza, Mladena Jagušta, Igora Gjadrova, Marcela Bačića i Zorana Juranića. S pravom amaterskom predanošću orkestar se godinama usuglašavao s brojnim vrlo slavnim gudačkim ansamblima i, primjerice, s njihovim antiromantičkim interpretacijama baroknog repertoara.

Opipljiva radost muziciranja

Jedna od njih mogla se čuti i u ponedjeljak, 16. studenog u velikoj koncertnoj dvorani HGZ-a, na početku Svečanog koncerta Društvenog orkestra prigodom 60. godišnjice njegovog stalnog rada (ansambl se naime više puta raspuštao i ponovo osnivao). Radilo se dakako o Bachovom opulentnom Trećem Brandenburškom koncertu u G-duru, BWV 1048, jedinom povjerenom isključivo gudačima i jedinom iz stalnog repertoara naše povijesne amaterske skupine. Izvedbom je ravnao Zoran Juranić, moguće po uzoru na Igora Gjadrova (1929-2014), predavši se u nastavku prvog dijela nastupa vjernom opisu šarmantne arije ¨Frena, mio bene¨ splitskoga skladatelja Julija Bajamontija (1744-1800), kao i popularne ¨Večeri¨, zapravo idile za orkestar Vatroslava Lisinskog (1819-1854). Uz primjerne soliste (čembalista Franju Bilića i sopranisticu Antoniju Dunjko), za obiman su zvuk, povećan entuzijazam i opipljivu radost muziciranja, ponajviše prilikom tumačenja Haydnove četverostavačne Simfonije br. 104 u D-duru, H. 1/104, bili zaslužni i ponajbolji studenti Odsjeka za duhačke instrumente zagrebačke Muzičke akademije, bazično već mladi umjetnici vrijedni pažnje.

Sumnja i ironija

No ipak, unatoč svemu, pa i činjenici da je HGZ-ova publika pljeskom nagradila sinergiju glazbenika, njihov amaterski oportunizam i poneki besprijekorni splet (ne)ovisnih glasova, tvrdnja stoji da društvo u cjelini sumnja u ljude koji izrazito složenu stvar, poput muziciranja, ne shvaćaju životno i sudbinski, već ¨samo¨ iskonski i s dužnim poštovanjem. Ironija je možebitna u tome što te iste ljude nazivamo riječju deriviranom iz latinskog izraza ¨amo¨, koji u prijevodu znači ¨voljeti¨, ili ¨imati ukusa za nešto¨.T