KOLUMNA METAMUZIKA KOLUMNE

ORGULJE SVETOG MARKA 2017

15. srpnja, 2017.

Piše: Igor Koruga

Nekako smo prirodno u većini mi, koji smo još u djetinjstvu shvatili da u zamršenom i neodoljivom svijetu umjetničke glazbe nećemo moći s lakoćom živjeti, te da u njemu najvjerojatnije nećemo dospjeti do stanja za kojim nam je srce više puta izreklo potrebu. Trudom smo izvukli neke koristi od vlastitog obrazovanja, stečenog u ranoj mladosti, ili pak, nešto kasnije, kada se na tome uvelike moglo zahvaliti jedino iskustvu. Nas ¨zakašnjele¨ više je bol(il)a činjenica da je stečeno znanje uvijek bilo tim valjanije, čim se dulje u životu primjenjivalo. Pa smo, tješeći se, prihvaćali čak i nesreću kao nedvojbeno veliku učiteljicu koja je u pravilu preskupo naplaćivala svoje duboke pouke. U potrazi za utjehom došli smo i do iskustva, no, matematički gledano, i taj je učinak bio nemjerljiv s rano usvojenim znanjem; pokazalo se, naime, da iskustvo luči rezultat tek nakon svoje manifestacije. No ipak, ljudska nas je upornost dovela do toga da u životnom nastojanju, s naoko većim zanimanjem i pažnjom od bilo kojeg drugog čovjeka, neprestano težimo prema razlučivanju bitka glazbe. Unutar tog vječnog nastojanja bavili smo se cjelovitim opusima skladatelja i zanesenjaka koji su, s nejednakim uspjehom i erudicijom, pokušavali doseći (ne)pravilnosti brojnih tonskih svemira. Sa sve većom disciplinom slušanja (i sviranja) došli smo do simpatiziranja sve skromnijeg instrumentarija, dakle manjeg broja vrsnijih izvođača i transparentnijeg višeglasja. Recital se nametnuo kao uzorna priredba, a primjerice orgulje kao božji instrument.

Francuska vizija

U tom smislu ne čudi da je ovogodišnji Četvrti međunarodni ciklus orguljske glazbe – Orgulje sv. Marka 2017 naišao na dosad najširi interes raznovrsne publike i glazbenika koji su se, kao istaknuti profesori na uglednim svjetskim glazbenim sveučilištima i orguljaši po najvećim europskim katedralama, rado odazvali pozivu Pavla Mašića, našeg ponajboljeg orguljaša, čembalista, a ujedno i umjetničkog voditelja festivala nazvanog po orguljama neraskidivo vezanim za povijest grada Zagreba. Prema rasporedu, u petak je, 14. srpnja u 19:30 sati, na Markovom trgu, po treći puta ove godine, nastupio jedan Francuz – Frédéric Blanc (1967), sjajan pariški orguljaš (Crkva Notre-Dame-d’Auteuil), improvizator, posljednji učenik Mauricea i Marie-Madeleine Duruflé i kustos njihove bogate orguljsko-stambene ostavštine. Blanc se Zagrebu predstavio transkripcijama i improvizacijama, dvama imanentnim orguljaškim disciplinama kojima je vrlo vješto uspio dočarati specifičnu francusku viziju Händelovog (1685-1759) četverostavačnog Koncerta za orgulje i orkestar u d-molu, HWV 304 (adaptacija i kadence: Jean Guillou), rekonstruirane (Maurice Duruflé) Improvizacije poznatog francuskog orguljaša i skladatelja Charlesa Tournemirea (1870-1939) na temu Te Deuma i Imrovizacije na gregorijansku temu istog autora, Uspavanke za uspomenu na Louisa Viernea još jednog cjelovitog orguljskog umjetnika Pierrea Cochereaua (1924-1984), poznate skladbe Louisa Viernea (1870-1937) Westminsterska zvona, op. 54, br. 6, i osobne transkripcije Borodinove (1833-1877) orkestralne poeme U Srednjoj Aziji.

Lepe ti je Zagorje zelene

Sukladno najavi, francuski je improvizator uspio oživiti krutu tehniku instrumenta i ostati na tragu imitacija orkestralnih intrumenata, kao i povijesnog odraza orguljskog zvuka te njegovih reakcija na druge zvukovne medije. Dašak emocije postigao se preciznim sviranjem ¨u manuale¨, s tečnim muzikalnim legatima i s blago nesavršenom koordinacijom ruku i nogu. S obzirom na specijal(izira)nost izvođenja francuskih autora, bilo je zanimljivo slušati Blancove suvremene osvrte na vrsno obrađene stavke iz Telemanove (1681-1767) zbirke Musique de Table (Händel) te na šarmantne, orijentalno ugođene Borodinove posvete svom velikom pokloniku i promotoru, mađarskom pijanistu i skladatelju, Franzu Lisztu (1811-1886). Na samome kraju, s (pre)opsežnom se improvizacijom na temu ¨Lepe ti je Zagorje zelene¨ pokušalo ugoditi domaćem dijelu publike. Očekivani uspjeh svakako bi bio zajamčen da se nije odviše inzistiralo na kitnjastim obradama uvodnog dijela teme (Lepe ti je, lepe ti je…) naše poznate kajkavske popevke. Završni se dio (…vse to ide v beli Zagreb grad) očito nije toliko dojmio fletnom Francuzu, barem kao temelj za improvizaciju. Svejedno, buran pljesak nije izostao. T