KOLUMNA METAMUZIKA KOLUMNE

DUBOIS PREISPUNJEN ISTARSKOM MELODIKOM I METROM

22. siječnja, 2019.

Piše: Igor Koruga

Sva glazbena natjecanja zahtjevna su, mukotrpna i iscrpljujuća. Potrebno je posve točno poznavanje vještina i procedura kako bi se u izlučnom dijelu moglo tek korak dalje. Naviknuti na taj put samo se najbolji probijaju naprijed uz beskrajno precizno pipanje i pažnju koja je potrebna da se ne bi zapelo na koju od uzica koje su u unaprijed zadanim skladbama spretno razapeli članovi prosudbenih tijela, kao zamke i signale za uzbunu. Ovisno o natjecanju prođe tu podosta vremena, a glazbenici se do te mjere (i) tjelesno iscrpljuju da izgube i pokoji kilogram.

Pariška crkva Notre-Dame

Jedno od najzahtjevnijih instrumentalnih natjecanja svakako je audicija za mjesto titularnog orguljaša velebne pariške crkve Notre-Dame čije se predposljednje izdanje, u obliku natječaja za jedno od tri upražnjena mjesta ili u obliku izazova za najdarovitije i najambicioznije orguljaše, zbilo još sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Na posljednjem je, onom održanom u siječnju 2016. godine, svijetu bio predstavljen najnoviji član trijumvirata na koru poznate katedrale, orguljaš Vincent Dubois (1980), koji je bolje od svih prijavljenih, unutar šest etapa natjecanja, interpretirao zadani barokni obrazac, improvizirao na organumu harmonizirajući i transponirajući liturgijsko čitanje, izveo repertoar skladatelja devetnaestog i dvadesetog stoljeća, uz još jedne orgulje pratio nasumce odabranu višeglasnu misu (ili gregorijanski koral) te naposljetku, u finalu s još samo jednim jedinim (preostalim) orguljašem, na velikim notrdamskim orguljama odsvirao šest opsežnih misa tijekom uobičajenog bogoslužja subotom i nedjeljom. Uspješno svladana audicija Duboisu je posljedično donijela nadasve inspirativno radno mjesto – uz dvojicu starijih kolega, također titularnih orguljaša spomenute crkve, Oliviera Latryja (1962) i Philippea Lefebvrea (1968), ali i odnijela, nakon nadljudskih napora, pet kilograma tjelesne mase. Nagrada mu je zajamčila i znatno gušći popis za njega spremnih koncertnih pozornica i institucija diljem Europe, SAD-a, Azije i Pacifika, a kao solistu i velik (z)broj zainteresiranih uglednih orkestara, dirigenata, radio postaja, izdavačkih kuća, itd. Rijedak status doveo ga je i do najprestižnijeg koncertnog ciklusa u gradu Zagrebu, dakle do Lisinskog subotom u okviru kojega je pred ispunjenom Velikom koncertnom dvoranom Lisinski, u subotu 19. siječnja od 19:30 sati, izveo pomno odabran orguljaški repertoar.

Šećer na kraju

Prema učtivom redu nastup je započeo s djelima Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750), Marcela Dupréa (1886-1971) i Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791). Riječ je naime bila o Bachovoj Sinfoniji iz kantate Wir müssen durch viel Trübsal, BWV 146, čiju je temeljnu zamisao orguljama prilagodio iznimno disciplinirani i nadareni Dupré ostvarivši u njoj, u prvih nekoliko taktova, unisonost manualnih i pedalnih dionica, te o Mozartovoj Fantaziji u f-molu, KV 608, izvorno napisanoj za veliki glazbeni automat, to jest za orgulje kojima je upravljao cilindar, a ne (ne)savršeno ljudsko biće. Uzornim tumačenjem francuski je umjetnik pred publikom uspio doslovno ogoliti Preludij, fugu i varijaciju, op. 18, Césara Francka (1822-1890), točnije ekspresivnu reinterpretaciju baroknog obrasca preludija i proizlazeće klasične fuge čiji je trenutak neodlučnosti, pri njezinu završetku, otvorio skladateljev put prema varijaciji. Kasnije je, nakon virtuoznog Allegra maestosa iz Šeste orguljaške simfonije u g-molu, op. 42, br. 2, Charlesa-Marie Widora (1844-1937) i nesuvisle pauze od petnaestak minuta, uslijedila blistava izvedba grandiozne trostavačne Fantazije i fuge na koral Ad nos, ad salutarem undam Franza Liszta (1811-1886) s osnovnom idejom preuzetom iz opere Prorok njemačkog skladatelja Giacoma Meyerbeera (1791-1864). Šećer na kraju trebao se dogoditi tijekom Improvizacije, najprije na temu istarskog božićnog napjeva Bog se rodi, a potom i na temu poznatije božićne pjesme Narodi nam se. Dubois je, možda malo preispunjen divljenjem prema osobitoj istarskoj melodici i metru, prikazao zavidnu maštovitost, discipliniran pristup improvizaciji i dobar osjećaj za zasićenost forme. Prezadovoljna publika mogla se, poslovično nakon koncerta, zanimati i za zanimljiv dijalog dvojice orguljaša, Vincenta Duboisa i Pavla Mašića. T