Prevladavajući je znanstveni stav kako je glagoljičko pismo nešto starije od ćiriličkog. Hrvati se glagoljičkim pismom služe već u 11. stoljeću. Valunska ploča i Plominski natpis ukazuju na upotrebu glagoljice već u 11. stoljeću. Bašćanska ploča, nešto je mlađi spomenik, upućuje nas već na razvijenost i uporabnu vrijednost glagoljičkog pisma na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. U 12. stoljeću, dakle, neznatno kasnije susrećemo se i s najstarijim primjerima uporabe ćiriličkog pisma na ovima našim prostorima. Neki natpisi na otoku Braču i Povelja Kulina bana ukazuju nam na poprilično razvijenu upotrebu ćiriličkog pisma već u 12. stoljeću. Ćiriličko se pismo već u ranom srednjem vijeku upotrebljava na dosta širokom prostoru, od srednje i južne Dalmacije, prijeko zapadne Hercegovine i Bosne, sve do Slavonije
Razgovarao: Dražen Stjepandić
Predsjednik sindikata “Preporod” gospodin Željko Stipić je izrazito elokventna osoba, involvirana u razne teme, ne samo sindikalne, pa smo ga uključili i u naš feljton o glagoljici i ćirilici u Hrvatskoj.
U kurikulumu, ovoj temi nije dato mnogo prostora.
U drugom dijelu intervjua za portal Tjedno razgovor s profesorom hrvatskog jezika i književnosti usmjerili smo u tom pravcu. Profesor Stipić svakako misli da s oba pisma učenike treba upoznati.
Prijepori o lektiri su bili dio kurikuluma koji izazvao najveću pozornost u medijima. Što vi kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti mislite trebaju li u lektiri biti autori koje su Željka Markić i slični konzervativniji aktivisti nazvali nepoželjnima?
– Ponajprije riječ je o velikoj manipulaciji kojoj su u značajnoj mjeri doprinijeli i pojedini mediji. Program, npr. gimnazijski program hrvatskog jezika nije se mijenjao dvadeset godina. Dvadeset godina radimo po istom programu. Promjene su nesumnjivo potrebne. U sveopćoj halabuci oko promjena u nastavi hrvatskog jezika i književnosti od nikoga nisam čuo npr. da je nužno poraditi na pitanju neadekvatnog broja sati za nastavu našeg predmeta. Sada imamo program koji je rađen za pet sati tjedno, a nemamo pet sati tjedno nego četiri sata tjedno. Svi mi koji radimo u gimnazijama zbog nedovoljnog broja sati muku mučimo s realizacijom postojećeg nastavnog programa. Umjesto da se javno progovori o ovakvim problemima naslovnice novina su bile obasute problemom, zapravo kvazi-problemom, odabira poijedinih lektirnih naslova. Nekima je smetalo što nekih književnih djela ima, a nekima što ih nema na popisu lektire. Problem se svelo gotovo na razinu popunjavanja nacionalne reprezentacije ovim ili onim igračima. Situacije u književnim djelima s eksplicitno prikazanom seksualnošću nisu nešto što se u naše vrijeme pojavilo. Nećudoredne situacije, nazovimo ih tako, susrećemo već u najstarijim književnim djelima. Od Starog zavjeta naovamo. Svi pokušaji da se mlade ljude za vrijeme njihova obrazovanja poštedi od tih i takvih sadržaja završavali su neuspješno. Jer je najslađe zabranjeno voće i ako je nešto zabranjeno tome se tek širom otvoraju vrata. Još su gori od onih koji bi zabranjivali oni koji bi po svome ukusu prekrajali književna djela. Smisao nastave književnosti je da nastavnik pojasni učeniku određenu situaciju i nauči učenika na pravi način razumjeti određenu situaciji iz književnog djela. Maknemo li spomenute sadržaje iz škole, onda našu djecu prepuštamo tim istim sadržajima negdje drugdje. Posebno me zasmetala hajka vezana uz pojedine pisce iz starije hrvatske književnosti. Marulića i Zoranića se najviše spominjalo. Objektivno govoreći, jezik ove dvojice pisaca našoj je djeci pretežak, nerazumljiv, odbojan. Naši su književni jezici iz 16. stoljeća suvremenim čitateljima prezahtjevni. Ako Marulićeva Judita, iz raznih razloga, mora biti dijelom kanona, dakle, pripadati književnim djelima koje učenik mora pročitati, onda bi svakako trebalo napraviti prepjev Judite na suvremeni književni jezik. Sa najavljenim promjenama kurikuluma za hrvatski jezik, nadam se da ćemo doći do ovih rješenja.
Učenike treba upoznati
Nekada su se u školama učile glagoljica i ćirilica. Treba li to vratiti u osnovne i srednje škole? Je li se u okviru kurikuluma raspravljalo o tome?
– U našim se školama prije nekoliko desetljeća učilo i ćiriličko pismo. Sporadično, ali ipak učilo. Ovu smo praksu napustili početkom devedesetih godina. Bez prave stručne i javne rasprave napustilo se učenje ćiriličkog pisma. Glagoljičko pismo nije, osim kao informacija, nikad ni zaživjelo u našem obrazovnom sustavu. Ja sam se prvi puta detaljnije s glagoljičkim pismom susreo tijekom studija. Dakle, kada govorimo o eventualnom vraćanju ovih pisama u nastavu onda je jasno da se može govoriti tek o vraćanju ćirilice jer glagoljica nikad ni nije bilo pismo s kojim su se naši učenici detaljnije imali prilike niti upoznati a kamoli ovladati njegovom upotrebom. S oba ova pisma učenike bi trebalo upoznati. Učenike treba naučiti o važnosti obaju ovih pisama. Njihovoj važnosti za našu kulturu, za našu književnost, za našu duhovnost. Više od toga, mislim, nije potrebno. Pisma, uostalom, kao i jezici nastaju, traju i nestaju. Jedno je sačuvati ih od zaborava, a nešto je sasvim drugo inzistirati na životnosti nečeg što je odavno mrtvo. Koliko sam upoznat, predloženi predmetni kurikulum iz hrvatskog jezika predviđa upravo ovakav status učenja ovih dvaju važnih hrvatskih grafemskih sustava.
Što znate o bosančici, odnosno hrvatskoj ili zapadnoj ćirilici. Jesu li Hrvati izumili ćirilicu? Je li ćirilica nastala na Jadranu? Je li ćirilica potekla iz glagoljice? Zašto su najstariji hrvatski dokumenti na ćirilici?
– Puno pitanja na jednom mjestu. Neki odgovori nisu zahtjevni i moguće ih je pronaći u svakom udžbeniku jezika, dok se oko odgovora na neka od pitanja spori i sama struka. Odnos glagoljičkog pisma, s jedne strane, i odnos ćiriličkog pisma, s druge strane, nisu dokraja razjasnile ni znanstvene discipline koje se bave ovim pitanjem. Oba su pisma nastala u srednjovjekovlju na prostorima jugoistočne Europe. Oba su se pisma razvijala u različitim inačicama, ovisno o vremenu i prostoru. Prevladavajući je znanstveni stav kako je glagoljičko pismo nešto starije od ćiriličkog. Hrvati se glagoljičkim pismom služe već u 11. stoljeću. Valunska ploča i Plominski natpis ukazuju na upotrebu glagoljice već u 11. stoljeću. Bašćanska ploča, nešto je mlađi spomenik, upućuje nas već na razvijenost i uporabnu vrijednost glagoljičkog pisma na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. U 12. stoljeću, dakle, neznatno kasnije susrećemo se i s najstarijim primjerima uporabe ćiriličkog pisma na ovima našim prostorima. Neki natpisi na otoku Braču i Povelja Kulina bana ukazuju nam na poprilično razvijenu upotrebu ćiriličkog pisma već u 12. stoljeću. Ćiriličko se pismo već u ranom srednjem vijeku upotrebljava na dosta širokom prostoru, od srednje i južne Dalmacije, prijeko zapadne Hercegovine i Bosne, sve do Slavonije. Ćiriličko je pismo na naše prostore pristiglo iz Zahumlja i Duklje. Zašto ni jedno od ova dva pisma nije prevladalo? Pokojni je profesor Jonke na ovo pitanje odgovorio rečenicom koja, ako me sjećanje dobro služi, glasi: Ćirilica je stigla prekasno da bi prevladala, a prerano da bi dopustila glagoljici da postane općim pismom. Prvi tekstovi na hrvatskome jeziku zabilježeni latiničkim pismom pojavit će se u 14. stoljeću. Do 16. stoljeća će biti nejasno koje će pismo odnijeti prevagu, odnosno koje će pismo postati dominantno. Ta je dvojba riješena u 17. stoljeću kada su se i ćiriličko i glagoljičko pismo povukli pred latiničkim.
Vičansko pismo
Zašto se o tome ništa ne uči na satovima povijesti?
– Ne bih se mogao složiti s konstatacijom koja je sadržana u Vašem pitanju. Sigurno je da naši učenici imaju priliku dosta toga naučiti o našoj povijesti, uključujući i njezin srednjovjekovni dio. Nekima se to čini premalo. Naravno da puno ovisi i o samom nastavniku, o udžbenicima i uopće o statusu koji kao narod pridajemo nacionalnoj povijesti. Ne smijemo zaboraviti da danas učenici o svemu, pa o temama iz nacionalne prošlosti, ne uče samo u školi. Neki sjajni televizijski serijali, kao što je npr, „Hrvatski kraljevi“ ili „Republika“, mladim ljudima nude pregršt spoznaja o najranijim razdobljima naše nacionalne povijesti. Osim toga važno je ne smetnuti s uma da se povijesni sadržaji ne uče samo iz povijesti, nego i okvirima drugih predmeta.
Što je vinčansko pismo?
– Pomalo zatečen ovim pitanjem, mogu Vam tek reći kako se radi o jednom relativno friškom znanstvenom otkriću iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Tih se godina dosta govorilo u znanstvenim krugovima ali i šire od toga o otkriću jednog drevnog pisma koje je tisuću ili dvije tisuće godina starije čak i od sumerskog pisma. Uvijek kada neko znanstveno otkriće pomjeri naše spoznaje o važnim pitanjima, a to pronalazak najstarijeg pisma svakako jest, javljaju se proturječna razmišljanja o utemeljenosti samog otkrića. Vinčansko pismo, koje su neki nazvali staroeuropskim, neki dunavskim, neki srbicom, privuklo je, kako sam već istaknuo, prije tridesetak godina, stručnjake, ali i kvazistručnjake. Koliko se sjećam ključna je dvojba stručnjaka u svezi s ovim otkrićem bilo pitanje radi li se o pismu ili tek o pojedinačnim simbolima? Je li i ako jest kako ova dvojba riješena nije mi poznato. U svakom slučaju svaka znanstvena spoznaja mora biti izložena stalnom preispitivanju. Spoznaje o počecima pismenosti nikako u tome ne bi smjele biti izuzetkom. T
