Izborom novog glavnog ravnatelja HRT-a Dražena Miočića, hrvatska javnost ponovno se pita hoće li se ova situacija konačno popraviti. Miočić dolazi kao čovjek iz sustava, s ratnim putem i potporom braniteljskih krugova, no građani su već godinama naučeni na zamornu prispodobu u kojoj jedan na čelo kuće dođe, a drugi ode, dok stvarni ustroj i ideološki utjecaj ostaju netaknuti. Vrijeme je da se prekine ova medijska okupacija javnog servisa
Piše: Mladen Pavković
Kada službeno pitate vodstvo Hrvatske radiotelevizije (HRT) o postojanju crnih lista i povlaštenih gostiju, dobit ćete unaprijed pripremljenu tiradu o profesionalizmu, pluralizmu i javnom interesu. No, ta se jeftina odnosi javnošću fasada ruši svakog dana u središnjim informativnim emisijama. Gledatelji, koji pod prijetnjom ovrha uredno plaćaju HRT pristojbu, prisiljeni su gledati medijski teror odabranih dežurnih ideoloških komesara, jer je stvarna hrvatska pamet sustavno i namjerno gurnuta u mrak.
Haag ga proglasio nepouzdanim
Jedan od onih koji desetljećima ne silazi s ekrana javne televizije i s visoka dijeli moralne i političke lekcije hrvatskom narodu je Žarko Puhovski. Riječ je o osobi čiji je životopis opterećen teškim povijesnim i pravnim kontroverzama. U vrijeme komunističkog režima, nakon sloma Hrvatskog proljeća 1972., Puhovski je bio svjedok optužbe na montiranom sudskom procesu protiv studentskih vođa poput Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička. Sam Žarko Puhovski javno je potvrdio u televizijskim istupima kako mu je Dražen Budiša izravno prigovorio za tu ulogu, rekavši mu: “Nisi ništa govorio protiv nas, ali si bio ciničan”. Činjenica da je uopće pristao biti kotačić u represivnom aparatu koji je utamničio hrvatske studente i danas izaziva zgražanje javnosti, koja njegovo tadašnje svjedočenje vidi kao moralni slom.
Neposredno prije raspada Jugoslavije, 1988., bio je suosnivač Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), organizacije koja se grčevito borila za očuvanje propale višenacionalne države.
Konačno, na suđenju hrvatskim generalima u Haagu 2009. svjedočio je tvrdeći da je operacija “Oluja” bila jednaka etničkom čišćenju. Međutim, Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda u Haagu službeno je odbacilo knjigu Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) „Vojna operacija Oluja i poslije“, kojoj je Puhovski bio urednik, kao potpuno nepouzdan izvor. U paragrafu 50. prvostupanjske presude, Haški sud je doslovno naveo: “Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostruke unose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskog u sudnici postalo je jasno da u knjizi ima pogrešaka. Slijedom navedenog, Vijeće se nije oslonilo na tu knjigu u pogledu utvrđivanja činjenica o ubojstvima opisanima u njoj.” Time je Sud jasno potvrdio nevjerodostojnost njegovih tvrdnji.
HRT-ove selektivne liste
Unatoč svemu tome, urednički kolegiji s Prisavlja u tom i takvom Puhovskom vide vrhovni autoritet za tumačenje hrvatske zbilje. S druge strane, postavlja se pitanje: gdje su istinski hrvatski intelektualci i stručnjaci?
HRT-ove selektivne liste najvidljivije su kroz potpunu marginalizaciju institucija i ljudi koji su stupovi hrvatskog društva. Vrhunski hrvatski akademici, književnici i znanstvenici svjetskoga glasa iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) gotovo nikada nemaju pristup udarnim emisijama javne televizije (svaka čast iznimkama) kako bi ponudili duboke, znanstvene i staložene analize demografskog sloma, gospodarske strategije ili obrazovne reforme. Umjesto da o gospodarstvu govore profesori s ekonomskih fakulteta koji nisu politički kompromitirani, ili da o pravu govore ustavnopravni stručnjaci s dokazanim ugledom i poštenjem, prostor se otvara isključivo ideološki podobnim sveznalicama za sve teme.
Ista nepravda pogađa i hrvatske branitelje te ratne zapovjednike. Dok se u programu javne televizije beskrajna pažnja i prostor poklanjaju emisijama o životinjama, o hrvatskim braniteljima postoji tek jedna jedina polusatna tjedna emisija „Veterani mira“. Za nju se u javnosti stječe dojam da joj program ne kroje stvarni interesi stradalničke populacije, već da je uređuje netko postavljen izravno iz političkih stranaka kako bi kontrolirao priče. Ljudi koji su obranili i stvorili ovu državu, među kojima se nalaze doktori znanosti, vrhunski vojni geostratezi i inženjeri, za HRT izvan tog uskog polusatnog okvira postoje samo dva ili tri puta godišnje, prigodno, uz svijeće, polaganje vijenaca i komemorativnu tišinu. Javna televizija im ne dopušta da budu aktivni komentatori i sukreatori suvremenog hrvatskog društva, već ih želi prikazati isključivo kao povijesni eksponat.
Ovakva uređivačka politika nije slučajnost, već svjestan odabir prisavskog vodstva koje linijom manjeg otpora ili jasnim ideološkim sljepilom održava monopol nad javnim prostorom. HRT je pretvoren u zatvoreno ideološko okupljalište u kojem se narodu drže lekcije, a stvarna, misleća i zaslužna Hrvatska svjesno se ignorira.
Izborom novog glavnog ravnatelja HRT-a Dražena Miočića, hrvatska javnost ponovno se pita hoće li se ova situacija konačno popraviti. Miočić dolazi kao čovjek iz sustava, s ratnim putem i potporom braniteljskih krugova, no građani su već godinama naučeni na zamornu prispodobu u kojoj jedan na čelo kuće dođe, a drugi ode, dok stvarni ustroj i ideološki utjecaj ostaju netaknuti. Vrijeme je da se prekine ova medijska okupacija javnog servisa i da se prostor vrati onima koji su ovu zemlju zadužili svojim znanstvenim radom, znanjem i žrtvom, a ne onima koji su je blatili pred domaćim i stranim sudovima. T
