Pakost srpske vlasti odnose dviju država dovela je do najniže razine
Napisao: Josip Frković
Ono što je – povijesno i egzistencijalno vrijedno za uskrsnuće i opstojnost hrvatske države – učinio sv. otac papa Ivan Pavao II. Vojtyla, izgleda, dobrano je skoro na početku svoga pontifikata pokvario poglavar Katoličke crkve, Argentinac talijanskih korijena papa Franjo Bergoglio. Zaključuju tako mnogi predani vjernici, pa i dobitnici visokih priznanja Crkve s područja Sisačke biskupije. Jedan od njih, umirovljenik porijeklom iz Like, naime, drži da je upućivanjem Katoličke crkve na konzultacije sa SPC-om glede opravdanosti proglašenja svetim hrvatskoga poratnoga mučenika kardinala Stepinca, Papa Vatikanu zabio svakako – neočekivan gol. Ne zbog stvarnih istina koje bi, eventualno, dvojbenim i upitnim mogle učiniti odluku o primjeni akta svetosti na negdašnjega solunskoga dragovoljca i zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, nego zbog pakosti srbijanske četničke vlasti. Iste one preodjenute u naprednjake radikalne nasljednice imena i (zlo)djela balkanskoga krvnika, vožda Miloševića, koja se – osobito vojvoda Toma Nikolić Grobar – prema suverenoj Hrvatskoj ponaša kao prema svojoj koloniji. Osobito iza vojnoga „olujnog“ poraza velikih srpskih ratnika, fantomske „krajine“ i cjelokupnoga stoljećima vojno impotentnoga srpstva gladnoga tuđih teritorija zapadno od Drine. U takvim okolnostima, najnoviji dolazak i provokacija srbijanskoga ministra socijale i veterana Aleksandra Vulina na velebitskom kršu Jadovna potvrdio je samo jedno: nesposobna i impotentna Vlada mentalnoga komunista Zorana Milanovića apsolutno nije dorasla državničkim obvezama. Još jednom, tko zna koji puta, trbuhozborac prekodunavskoga hrvatomrzitelja Aleksandra Vučića, „kojem su ustaše u Bugojnu umorile članove obitelji“, ratnoga zločinca Tome Nikolića i patrijarha Irineja, koji ni u najgrđem snu Stepinca ne mogu nazvati svetim, doveli su odnose dviju susjednih država do najniže razine. Tvrde to obični hrvatski građani, premoreni četvrtstoljetnim verbalnim i oružanim terorom bizantinski prijetvornoga „vasceloga srpstva“.
Vukovarsku ćirilicu ne mogu prežaliti
„Mudrac s istoka“, taj propali jogurt-revolucionar Aleksandar Vulin, odavno je prevršio svaku mjeru: od pakračke liturgije novoustoličena episkopa Jovana (Ćulibrka), dušobrižnika Vojske Srbije i padobranca-niškoga specijalca, do listopadske komemoracije za pokojne štićenike sisačkoga prihvatilišta za djecu bez roditelja iza njemačko-ustaške ofanzive na Kozaru, Grmeč i Kordun. Ustanove koju su Srbi, laki na gradacijama, brojevima i nulama, nazvali „ustaški logor srpske dece“, kao da su svakodnevno izvođena pred cijevi streljačkoga stroja. Jest, doista je od pothranjenosti, tifusa, napuštenošću i izmorenošću glađu u planinama, umrle tisuće, ali i to da ih je najmanje toliko sačuvano od sigurne smrti raspoređivanjem u hrvatske obitelji Siska i okolice. Kasnijim provjerama autor ovoga teksta utvrdio je kako je organizaciju skupa sjećanja, cjelokupan scenarij i sve izgovoreno na obnovljenu groblju Viktorovcu fabricirao (krivotvorio) agitpropovski neočetnički stroj SNV-a. Bila je ondje i najzaslužnija za obnovu posljednjega počivališta ratnih siročića iz 1942./43., SDP-ova gradonačelnica i miljenica lidera navodnih socijaldemokrata, Kristina Ikić Baniček. Ista ona drugarica koja je za nedavnog zborovanja mlađih i starijih partizanskih fosila u Brezovici, fikciji SDP-HNS-SDSS-ova antifašizma, nazočne pozdravila parolom „Smrt fašizmu – sloboda narodu“. Vjerni crvenim boljševičkim idejama, zasigurno su očekivali „Za otadžbinu s Titom i Zokijem – napred!“, ali im se nije obistinilo. A Vulin, taj nesretni sotonist i kroatofob, koji je generala Antu Gotovinu nazvao ustašom, zaiskao je od svjetske i europske javnosti „da zabrani fašizam i ustaštvo“. Govorio je to u ime zemlje koja uz pomoć hrvatskih regionaca, državničkih glumaca i neznalica, pretendiraju, zamislite, na članstvo u Europskoj Uniji. Poslije svega, Vučić ponovo bizantinski laže: „Srbiji je veoma stalo do suradnje s Hrvatskom…“.
Opet orjunaška šutnja Hrvatske
Sav mudar kakav već jest, zaključio je kako je bjelodano jasno „da bi oni koji čekićem razbijaju pravom određene ćirilične, manjinske ploče u Vukovaru, zasigurno čekićima mogli razbijati i dečije glave…“. Tu, međutim, nije i kraj cijele epizode, jer je ondje bilo i više pravoslavnih svećenika s episkopom Jovančetom, te predstavnika Gradskog vijeća srpske nacionalne manjine. Ovi drugi, pa i gospođa Nena K., pojma nisu imali zašto je Pupavac doveo u Sisak nimalo duhovit „pljuvački igrokaz“. Na žalost, ni prva drugarica grada hrvatskih pobjeda, humanih i plemenitih ljudi, Ikić Baniček, ni njen prethodnik u prvom partijskom i gradonačelničkom stolcu Davorko Vidović na performans protuhrvatske mržnje nisu ni trepnuli. Zadržali su se, valjda, s gostima iz Srbije i Zagreba „u duljem, srdačnom razgovoru i mezetluku…“. Držimo stoga da hrvatska država, napokon, sve parastose i srbijanske derneke za naš ratom i siromaštvom ugrožen narod treba zabraniti, a hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, u najmanju ruku, takvima uskratiti gostoprimstvo. Treba našeg beogradskog veleposlanika pozvati na konzultacije u Zagreb, a potom svaki najavljeni dolazak najrazličitijih predstavnika i organizacija Srbije (ne)odobravati na sjednicama MUP-a ili pak Vlade. Naravno, „najbolje vlade dosad“, što bi ishitreno i uz podsmijeh javnosti izrekla najlošija ministrica inoposlova i vicepremijerka od postanka Hrvatske, prosrbijanska zagovornica šutnje s naše strane. Među neželjene posjetitelje, svakako, valja svrstati i odbjeglog kriminalnoga Kninjanina Milojka Budimira iz asocijacije srpskih izbjeglica, Savu Štrpca i druge notorne velikosrbe-četnike. Jer, njima koji rehabilitiraju srpske zločinačke rojaliste đenerala Draže Mihailovića, Titove partizanske saveznike, zliočince i navodne antifašiste s Ravne gore, naša se zemlja, žrtva agresije 90-ih, nema baš ništa opravdavati. I još nešto: porijeklom iz benkovačke četničke obitelji, navodni mirotvorac i etnobiznismen Milorad Pupovac (pupavac ptica uneređuje vlastiti ležaj i gnijezdo –op. a.),ratni zločinac Vojislav Stanimirović i ostala neprijateljska bratija, te njihove petokolonaške SDP-ove i SPC-ove ekspoziture, moraju zauvijek prestati s unutarnjima rastrojavanjem naše demokratske zemlje. Članice EU i NATO-a, kojoj na dugu putu do članstva međunarodnih uljuđenih asocijacija nije trebala potpora impotentne Srbije. T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.