GLAVNE TEME PRIČA

ZBOGOM BOBO

16. svibnja, 2024.

Tijekom 1990-ih uz pomoć rođaka iz SAD-a uvozio je za hrvatsku policiju odjeću i zaštitnu opremu, a tada je zaradio prvi značajni novac, kojim je kupio nekretnine u Zagrebu. Prva javna dužnost u vlasti dugogodišnjeg poznanika i stranačkog kolege iz SDP-a Milana Bandića, nakon što je ovaj postao gradonačelnik 2000., bila je ona šefa Robnih terminala i člana gradskog poglavarstva za nekretnine. Bio je idejni začetnik i prvi predsjednik Uprave Zagrebačkog holdinga poduzeća u vlasništvu Grada Zagreba formiranog 2007.

Napisao: Dražen Stjepandić

U srijedu 15. svibnja, na Krematoriju je održan posljednji ispraćaj Slobodana Ljubičića. Brojni rođaci, prijatelji i znanci došli su ga ispratiti i strpljivo su stajali u podužem redu ispred jedne od malih dvorana. Od poznatih vidio sam: Ivicu Todorića, Slavka Linića, Pavla Kalinića, Duška Ljuštinu, Nenada Stazića, Zlatka Canjugu, Petra Pripuza, Ivicu Puljka, Ivicu Lovrića…

Zagrebački holding

Preminuo je u 66 godinu u KBC Rebro. Rođen je u Runovićima pored Imotskog 1958., a nakon završene osnovne škole u Splitu je završio srednju građevinsku školu te upisao  Pravni fakultet koji nije završio već je upisao politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Tijekom 1990-ih uz pomoć rođaka iz SAD-a uvozio je za hrvatsku policiju odjeću i zaštitnu opremu, a tada je zaradio prvi značajni novac, kojim je kupio nekretnine u Zagrebu. Prva javna dužnost u vlasti dugogodišnjeg poznanika i stranačkog kolege iz SDP-a Milana Bandića, nakon što je ovaj postao gradonačelnik 2000., bila je ona šefa Robnih terminala i člana gradskog poglavarstva za nekretnine. Bio je idejni začetnik i prvi predsjednik Uprave Zagrebačkog holdinga poduzeća u vlasništvu Grada Zagreba formiranog 2007.

Tada sam o njemu napisao jedan kasnije se pokazalo klevetnički tekst za „Imperijal“ i to nas je povezalo.

Bobo Rusov

U njegovom vlasništvu bila je i Z1 televizija. U Zagrebu su ga zvali Kikaš, a u rodnim Runovićima Bobo Rusov. O Bobi sam pisao u svome još neobjavljenom romanuradnog naslova „I u Brixellesu prodaju djecu“. Opisao sam neke od naših brojnih susreta:

„I otprilike u travnju, kada su mi televizijske akcije spale samo mazanje uvijek istim tzv. tv after shaveom, premda ih u svojoj zbirci parfema, u starom kupaonskom ormariću, dobivenom na poklon kao većina mog namještaja, imam nekoliko, na jutarnjoj lozi u Kavaliru, kada me Bobo Rusov opet sam od sebe počeo vrijeđati shvatih da je prizdravio. Samnom se naime šalio, a njegov narodski imotski humor je vrlo neotesan i grub. Govori ti budaletino, glupane i slične stvari, ali poslije su mi objasnili da je to njihov gudarski način šale i kada ti tako govori to je nije loš znak. Gotovo za svakoga je govorio da je budaletina, kretenčina, luđak… osim za Ivicu Todorića. Njega je uvijek oslovljavao intimno Ivica, naglašavajući i hvaleći se kako su dobri. Jedino ako bi mu se vratio karcinom onda se Bobo Rusov nije tako šalio vrijeđajući sve oko sebe, nego bi mirno sjedio i uglavnom šutio. Pošto je opet počeo sa svojim načinom šaljenja pitao sam ga: “ Tebi je  izgleda opet bolje. Ponovno je popustilo?“ Godinama se liječio od karcinoma, mislim pluća, malo Houston, malo Švicarska, uglavnom za razliku od običnih ljudi nije umro, izvukao bi se i počeo vrijeđati, a onda bi ga opet primirilo. Kada bi karcinom popustio znao sam po tome što bi se počeo sa svojim grubim humorom. Za Bobu pričaju da je jako bogat, navodno posjeduje stotinjak stanova samo u Zagrebu, tko zna koliko u Splitu i tko će ga znati što sve ne. Tko ga ne zna dobro nikada ne bi zaključio kako se dobro nahapao, po izlasku iz Kavalira obično bi sve platio i to je bilo jedino po ćemu se razlikovao od nas ostalih. Pretežito je orijentiran na građevinarstvo i trgovinu, a u nekavim kombinacijama uvalili su mu Z1 i otada, kako je govorio svake godine zbog te gluposti kroz prozor mu odleprša po par milijuna kuna. Što naravno nije bilo točno jer mu je svake godine Grad Zagreb, odnosno Bandić, za koga je redovito govorio “što će ta budaletina”, a Bandiću je bio glavni operativac, davao minimalno po tri milijuna kuna. Grad je njegovoj televiziji pokrivao sve troškove, a on onda ono što od reklama i ovakvih kao ja još ulovi to je valjda davao onima koji su mu vodili Z1. Uglavnom kad se Bobo opet počeo samnom šaliti se na svoj način, odmah sam ga pitao za termin nedjeljom popodne. Vidio sam da tada imaju rupu. U mome terminu, sat prije Stankovića emitirala se repriza Bujice. “Može”, odmah je pristao tražeći tisuću kuna za ljude što će dolaziti nedjeljom i opet uputio neka se obratim Maji…“

Zbogom Bobo. T