NA PUT NA PUT

ZBOG MORA DUBROVNIK KAO DA IMA PLAVE OČI

24. rujna, 2021.

Posjećivao sam Dubrovnik kada je s turizmom štekalo. Za malo se to dogodilo i ove druge po redu pandemijske godine. Korona je uzela svoj danak, mnogi od oko tisuću i šesto nisu imali namjeru ni otvarati se

U Dubrovnik sam morao na sud. Od tri dana puta od Zagreba do Dubrovnika po starim cestama jedan dan provedoh u Gradu. Naravno najljepši dio puta je bio onaj dio po magistrali poslije Stona. Po mom skromnom mišljenju taj dio prilaza Dubrovniku je najljepši dio Jadranske obale. More kao da još pomodri, sve se proljepša a posebice na mostu preko Rijeke dubrovačke kada vožnja postane pravi plavi put obasjan jatima valovitih odsjaja mora

Napisao: Dražen Stjepandić

Vidio sam nedavno spojeni Pelješki most. Impresivan je, ali na fotografijama mi je nekako ljepši, ovako uživo još mi se ne uklapa u okolinu. Bijeli se kao tek postavljeni socijalni zubi u osmijehu. Trebat će još bura i oluja, sunca i mjeseca dok se okolina navikne na novi most i on na nju. No da će biti zanimljiovo prelaziti preko njega to nije teško pretpostaviti. Sigurno će biti i značajnih književnih djela, razmišljao sam vozeći prema Dubrovniku.

„Ne piši o gradovima u koje su putovao turistički“, ostalo je zapisano iza velikog Danila Kiša. I zaista u Dubrovniku nikada nisam bio isključivo kao turist, uvijek je bio neki drugi razlog i usput bih dobio priliku osmotriti i zaviriti u ono zbog čega dolaze toliki turisti iz cijeloga svijeta. Bili turist ili ne, ako pišete o Dubrovniku nemoguće je zaobići turizam.

Planetarno poznate osobe

Turističku slavu Dubrovnik je stekao još između dva velika rata u prošlom stoljeću. U to vrijeme do Grada moglo se doći vlakompreko Bosne, a po Dubrovniku moglo se voziti i tramvajem. Otada je turizam glavna grana i kada u Gradu nema turizma onda su to godine mršavih krava. A posjećivao sam Dubrovnik kada je s turizmom štekalo. Za malo se to dogodilo i ove druge po redu pandemijske godine. Korona je uzela svoj danak, mnogi od oko tisuću i šesto nisu imali namjeru ni otvarati se, jer Dubrovnik je dovoljno daleko i od naših, a kamoli ne od svjetskih centara i onda je uoči ljeta proradila zrakoplovna linija s New Yorkom, pa čarteri s Londonom. Doploviše mega jahte. Po starim kamenim ulicama ovoga ljeta prošetaše Harrison Ford, Bob Geldof i Tim Taylor, Michael Jordan sa suprugama… Po okolnom akvatoriju tradicionalno plovio je imahom se muvao po Mljetu Roman Abramovič sa svojim pratiteljicama. Ostalo je zabilježeno i da je trenutno najskuplji najskuplji nogometaš Jack Grealisch prije potpisa ugovora za Manchester City iz Dubrovnika odletio završiti najveći transfer u Europi u proteklom prijelaznom roku. Za 100 milijuna funti prešao je iz Aston Ville među Građane, a prije toga s društvom boravio je u Rixos Premium Dubrovnik hotelu gdje se fotografirao se sa chefom restorana stanovitim Pratapom Koiralom. Da nema Dubrovnika u nazivu hotela čovjek bi pomislio da je bio na odmoru u Grčkoj, a ne kod nas na moru. Eto koliko to sve osim starih zidina i mora više ima veze s nama.

U Dubrovnik je prethodnih ljeta dolazio i Christiano Ronaldo, a bosanski dijamant Edin Džeko ne samo da redovito ljetuje u Dubrovniku nego je ove godine otvorio i svoj drugi restoran „Ezza“ u prostoru koji unajmio početkom godine u Hvarskoj ulici u Dubrovniku. Radi se o elitnom dijelu grada, na Pločama, a prije nekoliko godina je u tom prostoru bio japanski restoran Takenoko čiji je vlasnik ugledni ugostitelj Tomislav Đačić. Nogomet je jedna od rijetkih bitnih stvari u kojoj Dubrovnik nema uspjeha, u zemlji nogometaša i konobara lokalni Gošk-Jug tavori između trećeg i četvrtog ranga natjecanja, a  osim Marija Bonića, nekadašnjeg Dinamovca ne mogu se sjetiti nekog poznatijeg nogometnog imena iz Dubrovnika. No, kako rekosmo iz sasvim drugih razloga dubrovačke kale nagledale su se slavnih nogometaša više negoli tribine brojnih velikih klubova, a najpoznatija internacionalna nogometna imena samo su dio impreivne liste planetarno poznatih osoba na koje možete naletiti u Dubrovniku. Posljednjih godina serija „Igre prijestolja“ u svijetu Dubrovniku pravi najveću reklamu.

Maestro Đelo

Prvi put kada sam bio u Dubrovniku, stigli smo u yugu s prikolicom preko Bosne, po hotelima na Babinom kuku i Kuparima uoči rata čistio sam kuhinje i nape, ali spavao sam u Presidentu, tada najluksuznijem hotelu na Babinom Kuku. Drugi put sam poslije rata radio intervju s maestrom Đelom Jusićem. Doletio sam avionom, bio je neki let u zoru s povratkom za manje od dvjesto kuna, u kriznim poslijeratnim godinama Ministarstvo turizma je tako motiviralo Hrvate da posjete Dubrovnik. Maestro Đelo mi je sredio spavanje u stanu kod gazde restorana u zidinama. Sjećam se da sam čuo gotovo svakoga prolaznika u tada pustom starom dijelu grada.

I treći put sam prenoćio, ali na klupi ispred nekog diska blizu autobusnog kolodvora. To su već bile godine poslije krize kada Hrvati ili po turistički domaći gosti u Dubrovniku nisu imali što tražiti. Četvrti put sam trebao imati predstavu u Grudi, taj put sam zaspao ali za stolom u nekom pubu, gdje je hamburger koštao 120 kuna, a točena žuja sedamdeset. U Dubrovnik smo pristigli iza ponoći, a pub u nekoj od uličica pored Straduna je bio prepun mladih stranaca. Probudili su me, ali samo do auta. Pod brisačem je čekala kazna od tisuću kuna. Lokalni Sanitar je toliko tražio jer iza ponoći nismo platili parkiranje. Ovaj put sam vidio da se parkiranje plaća samo do 18 sati, ali tko te pita neki kazne stavljaju i iza ponoći. Moj suputnik mi je poslije govorio da me poslije toga nisu mogli probuditi policajci i carinici na granici. Spavajući sam ušao u BiH.

Ovaj puta sam spavao u Neumu, a u Dubrovnik sam išao na sud. Od tri dana puta od Zagreba do Dubrovnika po starim cestama jedan dan provedoh u Gradu. Naravno najljepši dio puta je bio onaj dio po magistrali poslije Stona. Po mom skromnom mišljenju taj dio prilaza Dubrovniku je najljepši dio Jadranske obale. More kao da još pomodri, sve se proljepša a posebice na mostu preko Rijeke dubrovačke kada vožnja postane pravi plavi put obasjan jatima valovitih odsjaja mora.

Pelješki most, Pelješac, Stonske zidine  i Most Franje Tuđmana, naravno uz more, bit će odlična priprema cestovnim gostima za ono što ih čeka u Dubrovniku.

Kako još uvijek vozim bez GPS-a nadao sam se da ću se po ulasku u Dubrovnik naći blizu zgrade Općinskog suda u Ulici Ante Starčevića. Razlozi za odlazak na sud su kaznena djela kleveta i uvreda. Poslije svega proglašen sam pravnim nasljednikom Udruge Novinar i pisac i sada u ponovljenom procesu ponovno osobno sude meni, odnosno tužitelj Vlatko Mratović načelnik Općine Janjina na Pelješcu pokušava se osobno naplatiti od mene. Objavili smo svojedobno jedno anonimno pismo, anonimnu prijavu protiv njega i na stranicama našega portala Tjedno, pa je u Janjini je nastao medijski događaj, mještani su ostavili preko dvije tisuće komentara, pretpostavljam da je komentirao i tužitelj i eto već nekoliko godina me proganjaju po sudovima, najprije kao ogovornu, a zatim i kao fizičku osobu. O tomu ću naravno napisati poseban tekst, ali u ovom mome putopisu o Dubrovniku smatram kako je potrebno spomenuti kakvi su ljudi Dubrovčani, kako oni stari tako i ovi današnji. Ukratko, vrlo umjesni i sposobni za razne lukavštine. A za to što sam pravni nasljednik nečega što ne bih trebao biti zaslužna je odvjetnica Petra Đurašin određena za stečajnu izvršiteljicu. Od svih odvjetnika u Zagrebu kaio slučajno određena je odvjetnica iz Dubrovnika premda je u vrijeme stečaja bila na porodiljskom dopustu. Tako sam eto ispao pravni sljedbenik nečega što nije bilo moje i ponovno sam morao do Dubrovnika.

Netko će reći da su Dubrovčani pokvareni, netko snalažljivi i pronicljiovi, a ja ću dodati da svjetska slava ovoga grada ni malo nije slučajna ni danas. Od Dubrovčana je potekla izreka-sa svakim lijepo, a s nikim iskreno, pa odlazeći na sud u Dubrovnik nisam gajio velike nade. No o svemu u jednom drugom tekstu.

Uglavnom s autom sam ušao u grad i parkirao sam na prvom slobodnom parkirnom mjestu ispred trgovačkog centra u Gružu. Preciznije na samome zavoju između Gruža i Lapada. Gruž je luka, a Lapad je poluotok. Pojma nisam imao da je Ante Starčevića odmah prva ulica desno i da je sud malo po uzbrdici. Platio sam parkiranje po 10 kuna po satu. Maksimalno u toj zoni je dozvoljeno je ostati dva sata. Nešto malo skuplje negoli u prvoj zoni u Zagrebu, ali možete ostati sat dulje. Piše da se parkiranje plaća do 18 sati, a meni su onda dok sam zaspao u pubu stavili kaznu jer nisam znao da u Dubrovniku naplaćuju parkiranje i noću za brisač stavili kaznu od tisuću kuna i poslali su mi ovrhu s dodatnim troškovima. Sada vidim da se radilo o prijevari, ali i to je Dubrovnik.

Za tih dva sata plaćenog parkiranja na kiosku Tiska sam prošetao do suda, zatim po luci u Gružu prepunoj brodica lokalnog stanovništva i pronašao sam gdje ću kasnije parkirati i to vjerovali ili ne besplatno. Nekada sam u Gružu viđao i kruzere, toga dana nije ih bilo, najveći brodovi bili su domaćih brodara namijenjeni izletima po obližnjim otocima i plovidbi do stare luke. Gruž i Lapad nisu jako blizu starome gradu i slavnim zidinama, ali i tamo je mnogo stranaca. Šetaju uz more govoreći tiše ili glasnije na svojim jezicima. Najviše sam čuo Engleza na biritanskom engleskom.

Ponovno sve krcato

Poslije sudske rasprave uspeo sam se Starčevićevom skrećući lijevo u nekom parku usmjerili su me prema zidinama. U Gradu početkom rujna ponovno je sve krcato kao u najboljim vremenima. Mahom mlađi i svijet u srednjim godinama. Šetam po uglancanim kamenim pločama po Stradunu. Službeno se ta najpoznatija ulica u Dubrovniku zove Placa. Čujem razne jezike kao u Kuli Babilonskoj, a hrvatski ili nešto slično ni pod razno. U uličicama nanizanim pored Straduna poredani su brojni stolovi. Ne pada mi napamet sjesti za neki od njih. Prošetah do stare luke, pa uz kamenu stazu u ispod tvrđave Sv. Ivana do staroga lukobrana Kaše. Na početku lukobrana u podnožju tvrđave postavljen je stol za stolni tenis. Nekada sam tu pored lukobrana u moru viđao golove za vaterpolo i to mi je djelovalo primjerenije Dubrovniku. Pored lukobrana neki su se kupali, a meni bi žao što nisam imao kupaće.

More uz stijene sa kamenim zidinama kao da tiho  ključa, vrije, a ne pjeni se. Zbog mora Dubrovnik kao da ima plave oči i bez mora taj grad ne bi bio tako prekrasan. I sama šetnja po starome gradu s pogledima na more ispadne doživljaj. I da sam imao mnogo više novaca mislim da bi mi to bilo dovoljno. Po Dubrovniku bih mogao šetati svaki dan po cijeli dan jednako kao i po Veneciji. Mnogi su pisali o onome što se ima vidjeti zato ću se zadržati na ponovnom vlastitom ushitu. I oni najkritičniji prema Hrvatima i njihovoj kulturi kažu da su u Dubrovniku s najvišom ocjenom položili civilizacijski ispit.

Uslijedio  je popodnevni povratak u Neum, noćenje, pa jutarnji povratak po satarim cestama pored kojih se grade prilazi novom Pelješkom mostu. Bilo je rano, brže sam vozio nego što se budio dan. Drveni štandovi uz Neretvu s lubenicama, breskvama i rakijom bili su još prazni. Umjesto njih uz Neretvu pratio me rumeni izlazak sunca.  T