NA PUT NA PUT

NA MOTORU DO SJEVERNOG POLA

5. siječnja, 2024.

Čekam ponoć pa da se vratim i vidim polarno ponoćno sunce. Nešto prije ponoći stižem ponovo na NordKapp, a kad tamo gužva kao u pol´ bijela dana. Sve je točno i gužva i svjetla kao u podne. Temperatura je oko 6°C no kako nije bilo vjetra, bilo je čak i ugodno. Gornje slike su snimljene iza ponoći, a pogledajte koliko ima svjetlosti. Sunce (kugla) zađe ispod horizonta, svjetlost je još uvijek jaka (kao kad je sunce iza oblaka), bude tako sat – dva i evo ga opet izlazi

Napisao: Josip Babeli

„Motoristički sjeverni pol“, postoji li to uopće? Od kuda početi? Moj zadnji putopis bio je objavljen na Intri, sad već davne 2017. kad sam obišao Siciliju. Je li se od tada do danas nešto značajno događalo u mom motorističkom životu? Naravno da je – jer ipak je prošlo „nekoliko“ godina od tada. Moja putovanja na motoru koji spada u cestovnu kategoriju, tj. „za daleke pute“, od Sicilije do danas mogu se sažeti u nekoliko riječi: Alpski prijevoji, Transalpina, Transfagarasan, grof Drakula, Korintski kanal, Sparta, Olimpija… i još puno toga. Sve je to bila priprema za „vrhunac motorističke karijere“ u europskom cestovnom motociklizmu – put na NorKapp (Američki pandan tome je Route 66 ����).

Što je to NordKapp? Najjednostavnije rečeno, to je najsjevernija točka Europe („tjeme Norveške“) do koje se može doći cestovnim putem (do one još sjevernije moguće je doći jedino pješke ili morskim putem). Zašto je to takav izazov? Pogled na samu rutu https://maps.app.goo.gl/mDwSuP7uS8iBS3hW6 može dati jedan dio razloga. Ostali razlozi leže u organizacijsko-logističkom, financijskom, psiho-fizičkom, obiteljskom i sl. razlozima. Da se sve to posloži u pravom trenutku zaista nije lako. Eto, zato je to takav izazov! Radi usporedbe, put od Zagreba do Splita ima cca. 400 km i traje cca. 5 sati. Sad zamislite tako na motoru (uz sve vremenske prilike i neprilike) pomnoženo s 19 ���� (cca. 4.000 km u jednom smjeru i još toliko natrag). Kažu da je samo putovanje važnije od dolaska na odredište, no ponekad je dolazak na odredište važniji od samog putovanja. Moje putovanje je više naginjalo drugom slučaju i sve se podredilo tome. Jednom kad se ukazala mogućnost da se svi uvjeti za put poslože, završne pripreme su krenule oko 6 mjeseci prije samog puta. To je uključivalo servisiranje motora, grubo planiranje rute, nekoliko alternativa i „želja i pozdrava“, odnosno što bi sve bilo lijepo vidjeti / posjetiti na putu, planiranje vremenskog okvira i na kraju onog financijskog Odlučio sam krenuti početkom lipnja po zapadnoj strani, a vratiti se po istočnoj strani i usput obići što više država i znamenitosti u što kraćem vremenu – cca. 4.000 km u jednom smjeru / 450 km dnevno = 9 dana i još toliko natrag = 18 dana. Na temelju mog iskustva (više od 50.000 kilometara u 12 godina) predvidio sam da na svakih 7 dana puta treba računati 1 loš dan (nevrijeme, bolest, kvar, radovi na cesti i sl.) pa dodajem još 3 dana rezerve i evo nas na 21 dan. Obzirom da putujem na sjever, računao sam da će biti dosta vjetra, kiše i sl. situacija kad neće biti za vožnju, tako da je rezerva bila opravdana. Slijedeće pitanje koje sam trebao riješiti je odabir vrste odjeće, jer su kod nas u to vrijeme temperature oko 26, a na odredištu oko 5 °C, pa sam imao dvojbu, skuhati se južno, a sjeverno biti na toplom ili obrnuto. Cijene na sjeveru Europe iz naše perspektive nisu baš popularne, tako da je spartanski način razmišljanja i življenja ovdje dao pun doprinos ����. Par dana prije polaska, opskrbio sam se namirnicama za 10-ak dana da imam po putu ako zatreba (a trebalo je ����). I napokon je došao i taj dan. Krećem, zaista krećem!

Dan 1: Zagreb – Beč – Prag, cca. 700 km / 7h 30 min

Natovaren do limita motora krećem u jutarnjim satima. Lagana kiša u Sloveniji na dva mjesta, ali nedovoljna da oblačim bilo koji kišni komplet. Slijedeća točka je Beč. Njega prolazim bez zaustavljanja i napredujem prema Pragu. Stižem u hotel, kratak odmor pa razgledavanje grada. Rano spavanje, jer sutra je rano buđenje i nastavak. Takav ritam je bio cijelim putem jer sam želio izbjeći jutarnje gužve u gradovima.

Dan 2: Prag – Dresden – Berlin, cca. 340 km / 4h 30 min Na krilima uspješno odvoženog prvog dana nastavljam autocestom prema Berlinu. Usputna postaja je Drezden koji me ugodno iznenadio niskom gradnjom zgrada i starim središnjim djelom koji je prekrasan. Nakon kraćeg obilaska Dresdena, nastavljam dalje prema Berlinu. Ulazak u Berlin je bio teži od očekivanog. Radovi na cestama, neopisiva gužva, zastoji, nervoza vozača, vrućina i još dosta toga zaista je tražilo veliku koncentraciju. Da stvar bude bolja, većina znamenitosti u centru grada koje sam želio obići motorom bile su nedostupne jer je bio dan bicikala (biciklijada) – baš sam pogodio dan. Nema veze, sve sam to kasnije obišao pješke. Ritam opet isti – rano spavanje, jer sutra je rano buđenje i nastavak.

Dan 3: Berlin – Hamburg – granica Njemačke i Danske, cca. 450 km / 5 h Ujutro nakon doručka, užurbano napuštam Berlin prije jutarnjih gužvi i krećem prema Hamburgu. Odredište je u centru grada u čuvanoj podzemnoj garaži par minuta od šetnice. Poučen dosadašnjim iskustvom, a naročito jučerašnjim, ulazim u grad spreman na gužvu u prometu, nervozu i sve već nabrojano. Približavam se centru grada oko 10 sati po lokalnom vremenu i svako malo s nelagodom pogledavam na GPS jesam li u pravom gradu i koliko još ima do centra grada. Zašto? Pa nema prometa, nema gužve, nema nervoze! Sve ide lagodno, par automobila oko mene, prestrojavanje bez problema. Dolazim na odredište ne vjerujući svojim očima i iskustvu. Parkiram u garaži i krećem prema popularnoj šetnici. I dalje nema gužve (mislim sad na pješake), uglavnom turisti i osobe koje zovu turiste na plovidbu brodom i razgledavanje grada. Pogled je prekrasan, šetnica se proteže daleko (slobodnom procjenom, rekao bih nekoliko km). Uglavnom očito svi rade i NE šeću za vrijeme radnog vremena ����. Nakon ovako ugodnog iznenađenja hrlim dobre volje prema granici s Danskom. Dolazim na odredište na seosko imanje koje je prekrasno, a atmosfera domaća i opuštena. Prilikom dolaska me dočekao voditelj hotela u radnoj plavoj kuti i gumenim čizmama, rekao da slobodno odem do recepcije, uzmem ključ od sobe i da se smjestim. Kod recepcije me dočekao pas koji se lijeno rastezao na podu, pogledao me, ponjušio i nastavio čuvati pod rastegnut preko cijelog hodnika tako da sam ga morao preskakati. Nešto kasnije sam iz sobe vidio kako voditelj odlazi na traktoru u polje nešto obaviti. Što da vam kažem, fenomenalan doživljaj. A ako kažem da je i sam zaljubljenik u motore i da restaurira stare motore, ovo je skoro pa motoristički raj. Kasnije tog dana sam upoznao i kolegu motoristu iz Njemačke koji se također zaputio na NordKapp.

Dan 4: granica s Danskom – Kopenhagen, cca. 350 km / 3h 30 min „Pelješki most na steroidima“. Dobro odmoren i raspoložen, pozdravljam se sad s već „domaćom ekipom“ i „gutam“ kilometre prema Kopenhagenu. Nisam do sad spominjao, no način vožnje je bio maksimalno economic iz dva značajna razloga. Prvi je potrošnja goriva i naravno cijena goriva, a slijedeći ne manje važan, visoke kazne za prometne prekršaje. Što se cijena goriva tiče u tom trenutku su kod nas iznosile cca 1,5 €/l, a u Njemačkoj 1,9 €/l (na autocesti i preko 2 €), dok je u Danskoj, Švedska, Norveškoj i Finskoj svugdje preko 2 €/l. Cijene za prometne prekršaje srećom nisam istražio. Najupečatljiviji dio puta je tunel i dolazak na veliki most The Great Belt Bridge (Storebælt) – koji spaja dva djela Danske. Vožnja ovim 18 km dugačkim mostovnim kompleksom je jednostavno nezaboravna. Pogled na obje strane je fenomenalan, a iz moje perspektive žalosna činjenica je da je brzina ograničena na 100 km/h i nije dozvoljeno zaustavljanje. Slikanje, zbog toga nije opcija i na žalost ne mogu vam prenijeti to iskustvo u slici (ostaje Google Street View – isplati se pogledati). Ukratko, zamislite Pelješki most uvećan nekoliko puta. Kopenhagen mi je ostao u lijepom sjećanju. Ljudi su otvoreni, nasmijani i vole voziti bicikle. Cijene osnovnih namirnica (čitaj najjeftinijih) su kao i kod nas, ali sve iznad toga drastično je skuplje. Cijena parkiranja u centru grada u sklopu hotela ne želite ni znati (recimo to ovako 1 noć cca. trećina rezervoara goriva), strašno – no bolje i to nego dalje/doma pješice. Od znamenitosti ovako nekako – mala sirena je zaista mala, a gužva velika! Nekako sam u svojoj glavi zamišljao nešto poput kipa u Opatiji, ali nije ni blizu toga. Ukoliko nije „must see“ – slobodno preskočiti. Kanal obavezno pogledati i doživjeti atmosferu. Začudo, cijene s obzirom na lokaciju nisu „bezobrazno“ visoke, naprotiv prihvatljive – preporučam. No, niti to nije ono što me najviše dojmilo, već prvi susret s polarnim danom ili dnevno svjetlo cijelu noć. Nije me iznenadilo, jer sam zapravo ciljao to razdoblje, ali doživljaj je nešto drugo od teorije. Iako su navučene zavjese (tamne, debele) na prozore, svjetlo je toliko jako da nisam mogao spavati jer nema mraka, stalno ima svjetla. Zbog toga sam se budio svakih par sati. Samo za osjećaj, prva slika je snimljena oko 20:30 a druga oko 5:30. I za kraj, vrijeme je još uvijek sunčano, a max. dnevne temperature su još uvijek oko 20+ °C

Dan 5: Kopenhagen – Stockholm, cca. 650 km / 7 h, noćenje u zatvoru !!! Umoran i nenaspavan od početnog šoka i susreta s polarnim danom, ipak još pod dojmom velikog mosta s veseljem i velikim očekivanjima, hrlim prema još jednom, onom koji povezuje Dansku i Švedsku – Oresundskom mostu (Öresundsbron) No, nakon prelaska preko mosta nema onog „wow“ efekta, već blaga doza razočaranja. Zaista, sve nakon velikog mosta se teško može usporediti. Stižem u Štokholm, grad na nekoliko otoka i puno mostova. Parkiranja u gradu nema, odnosno ako i ima, cijene su sve samo ne motivirajuće. Zato su bicikli i biciklisti ovdje „zakon“. Slobodno mogu reći da na prometnicama u centru ima više biciklista nego automobila. Na biciklu se može vidjeti od sportske odjeće do večernjih haljina i poslovnih kombinacija, muškarci, žene, roditelji s malom djecom u prikolicama, bicikli električni i mehanički svih vrsta i oblika, a najviše od sveg me dojmila cijela prometna traka za njih. Biciklisti se kao kolone mrava kreću po svojoj traci i ne idu baš sporo. No ono po čemu ću najviše pamtiti Štokholm je noćenje u zatvoru! Ne, nije šala.. Uglavnom, kako mi je praksa bila last minute booking za tekući dan u ovisnosti o trenutnoj lokaciji i psiho-fizičkim sposobnostima, tako sam i ovdje odabrao smještaj u blizini centra Kao i svaki iskusni motorist, dolazim motorom pred sam ulaz i tu se parkiram ne obazirući se na znakove. Na ulazu primjećujem par žena veselog raspoloženja, obučene u iste, prugaste majice i onako na prvu, zaključujem da su mornarske, a budući da ima se pridružuje još jedan dio društva jednako obučenih pomislio sam da se radi o team buildingu Koračam prema ulazu i odjednom primjećujem da nema kvaka na ulaznim vratima. Sad se već moja paranoja počinje buditi, a s njom i sva, od puta otupjela čula – rekli bi mi tehničari – senzori ����. Zakoračim korak bliže prema vratima a vrata se automatski otvaraju. Ispred mene dugačak uzak hodnik, s desne strane cca. 5 metara dugačka pokretna ograda metalnih, debelih rešetki. Gutam lagano knedlu u grlu i pitam mladića iza dugačakog pulta u prostoriji koju otkriva spomenuta rešetka, jesam li na pravom mjestu. Nakon potvrde da je sve OK, ostajem i dalje zbunjen. Pitam dalje za smjer, krenem dugačkim hodnikom, a zatim stepenicama koje vode na kat. Penjem se tako teškim korakom umoran od puta i natovaren prtljagom te dolazim na kat. Pratim brojeve na zidu i zaključujem da moram još naprijed. U tom trenutku dolazim iznad prijašnje lokacije i sam sebi kažem: „Čekaj, pa ovo izgleda kao zatvor!“ Sve je isto kao u filmovima. Pa nisam valjda došao na neki film set pomislim u sebi. Koračam tako dalje, dolazim do svog odjeljka, pratim brojeve i sa dozom nelagode i iščekivanja prislanjam karticu na beskontaktnu bravu. Kad sam otvorio vrata prasnuo sam u smjeh i sve moje brige su nestale. Da, zaista se radi o zatvoru, no zatvoru koji je preuređen u vrhunski hotel. Od dvije zatvorske ćelije su napravili jednokrevetnu sobu (jedna je za spavanje, a od druge su napravili kupaonu). Zakon!!! Prava zatvorska ćelija uređena za civilni boravak. Široka možda 2 širine kreveta, visoki prozor na koji da bi vidio van trebaš se popeti na mali zid (ima i male ljestve za to), uzak stol, ma fora da ne može biti veća. I najbolje od svega, prozori nemaju zavjese, već limene ploče, tako kad se zamrači prozor, onda je stvarno mrak. Ne moram niti reći da sam se napokon „naspavao kao beba“ i to u zatvoru. Osebujno iskustvo. Preporučam.

Dan 6: Stockholm – Umea; cca. 640 km / 7h 30min, nižem kilometre, kad odjednom Kina usred ničega. Dobro naspavan i nakon najboljeg i najbogatijeg doručka do sad, krećem prema sjeveru s jedinim ciljem – preći što više kilometara i približiti se NordKapp-u. Oko 140 km sjeverno od Stokholma, odmah uz autocestu nalazim cijeli kineski kompleks, Dragon Gate Tempel Spazio sam ga krajičkom oka dok sam jurio autocestom. Sve u svemu još jedan dan iza mene, a jedan bliže cilju. Vrijeme i dalje sunčano, no ipak se osjeća hladniji zrak, cca. 15-ak °C.

Dan 7: Umea – Levi, cca. 600 km / 7 h Prijelaz preko polarnice. Nižem tako kilometre s istim ciljem kao i jučer, no današnji dan nosi i veliku simboliku – službeno ću ući u polarno područje, odnosno preći ću polarnicu. Prešao sam ju namjerno dva puta – u Švedskoj i Finskoj. Žrtvovanje 60-ak kilometara i sata vožnje nije ništa prema zadovoljstvu nakon toga. Usput, ako idete ovuda, birajte Švedsku stranu jer ova Finska je vrlo neugledna. Imaju zato Finci aduta malo istočnije kod djeda Mraza ����. Okoliš me nije impresionirao, a kao pravi motorist nisam siguran na koga se točno odnosi znak „divljač na putu“ ����. Uglavnom, ceste su službeno auto ceste, iako su po našim mjerilima više ceste rezervirane za motorna vozila. Ograničenje je 110 km/h, uz česta naselja pa se brzina naglo ograničava na 70 i vrlo brzo na 50 km/h i naravno uz nezaobilazne kamere. Moram ih pohvaliti, nije im cilj naplatiti kaznu, već smanjiti brzinu tako da na vrijeme obavještavaju da su ispred kamere. Sudionici u prometu korektni, pristojni i poštuju brzinu. Stižem na današnje odredište, kratko razgledavanje grada koje je u stvari skijaško središte i poznati proizvođač skija i skijaške opreme. Okolo po brdima žičare i skijaške staze, u dolini hoteli, jedan shopping centar i to je to. Meni dovoljno. Spavanje i spremanje za najvažniji dan. Vrijeme i dalje sunčano, a temperature između 10 i 15°C. I još nešto, jaja (recimo to kajgana) više nije od pravih jaja nego od jaja u prahu, pa onda ne preporučam, ali zato lososa ima na sve moguće načine, njam ����.

Dan 8: Levi – NordKapp, cca. 580 km / 8 h, Nižući kilometre uz sreću da nije bilo lošeg vremena i nepredviđenih situacija, uspio sam forsirajući do granica (bar sam u tom trenutku tako mislio) uštedjeti 1 dan puta. No, ima to i svoju drugu stranu koja se očituje prvenstveno u fizičkom, a zatim i u psihičkom umoru. Prvih 100 – 200 km u danu odradim bez problema, ali svakih 100 slijedećih je bila borba sa samim sobom. Sve mi je počelo smetati, zvukovi u kacigi, brzina kojom se krećem, hladnoća iako nije hladno (tek sam kasnije osjetio što je hladnoća), sjedalo, glazba koju sam preslušao već nekoliko puta, više niti spotify ne pomaže, sve pjesme znam, nema ništa novog, u nekim dijelovima nema niti GSM signala pa nema niti toga. Uglavnom teška, teška, teška borba! Nježno na gasu jer benzinske nisu baš česta pojava, a treba dogurati do cilja. Zlatna rezerva je svakako spremna, ali to je dosta samo za 20 dodatnih km – ne više. U tim trenucima su mi pomogla prekrasna sjećanja s nedavnih bankarskih igara, naše zajedništvo, druženje, sportska natjecanja, navijanja i veselje. Podrška koju sam dobivao od ekipe na bankarskim kad sam pričao što planiram kao i bezrezervna podrška moje UKS ekipe koja već neko vrijeme zna što mi je u planu i koja me od samog početka podržava, je u tom trenutku značila jako, jako, JAKO PUNO. HVALA vam svima od srca!!! Evo i sad sam sav emotivan kad se sjetim tih trenutaka. Ne, nije to suza u oku, to mi je od sunca ili prašine����. Napokon stižem pred otok i samo treba proći kroz tunel koji ide ispod morske površine i evo me. Temperatura je oko 10°C i dalje je sunčano i osjeti se da sunce grije. Ulazim u tunel koji je dugačak oko 7 km. Prvo se 3 km spuštamo do morskog dna, onda cca. 500 metara ravno, da bi se 2,5 km penjali. U tunelu temperatura pada na 5°C, a vlaga baš kao ispod mora. Ograničenje brzine na 60 km/h, kamere posvuda i mislim si ja kako bi bilo dobro da malo ubrzam i čim prije dođem na toplo, ali kao za inat ispred mene je policijski automobil (valjda jedini na otoku). I što sad, nema mi druge nego stisnuti svoje „macho motorističke“ zube, upaliti sva moguća grijanja koja imam, šćućuriti se da minimaliziram protok zraka i dočekati kraj tunela. Tih 6-7 minuta mi se činilo kao vječnost. A kad sam napokon izašao na svjetlost dana razlika u temperaturi s 5 na 10°C i još k tome sunčano, činila se kao da sam uskočio u vrući jacuzzi. Kakvo olakšanje ����. Dolazim napokon do hotela, smještam se i trkom pod vrući tuš da dođem k sebi. Trajalo je to neko vrijeme, a onda na kratak odmor. Plan je posjetiti NortKapp (30-ak km udaljen od mog smještaja u Honningsvag-u) u dva navrata, po danu i po „noći“. Nakon kratkog odmora, pun entuzijazma krećem prema cilju. Tih 30-ak kilometara se činilo jako dugo, a krajolik poznat. Sve je onako kako sam puno, puno puta gledao na Google Street View i raznim putopisima na forumima. U trenutku sam se osjećao kao domaći. Sunce i dalje „nesmiljeno prži“ sa svojih 6°C, a meni toplo oko srca i izvana. Obavljam obavezno slikanje na kultnim mjestima, parkiram motor na parkiralištu i žurnim korakom krećem prema toliko iščekivanom globusu. Začudo, primjećujem da nije neka gužva za slikanje. Uskoro sam shvatio i zašto. Čim sam izašao iz zavjetrine, osjetio sam snagu i hladnoću sjeveroistočnog vjetra. Eto zato nije bila gužva, jer inače se ne može doći na red za slikanje. Smrzao sam se kao pingvin. Sad je stvarno bilo hladno, a pogotovo bez kacige i rukavica. Obavljam slikanje, šaljem poruke obitelji, svim dragim ljudima, prijateljima, odlazim u zavjetrinu, sjedam naslonjen na zid i počnem pričati sam sa sobom: „Ne vjerujem da sam uspio, jednostavno još ne vjerujem“. Trajao je taj „razgovor“ nekoliko minuta dok se dojmovi nisu malo slegli. Vraćam se ponovo u hotel, ponovno grijanje tijela i opet odmor. Čekam ponoć pa da se vratim i vidim polarno ponoćno sunce. Nešto prije ponoći stižem ponovo na NordKapp, a kad tamo gužva kao u pol´ bijela dana. Sve je točno i gužva i svjetla kao u podne. Temperatura je oko 6°C no kako nije bilo vjetra, bilo je čak i ugodno. Gornje slike su snimljene iza ponoći, a pogledajte koliko ima svjetlosti. Sunce (kugla) zađe ispod horizonta, svjetlost je još uvijek jaka (kao kad je sunce iza oblaka), bude tako sat – dva i evo ga opet izlazi. Fenomenalan doživljaj. Naravno, slikanje i guranje za što bolju fotografiju je sad svim posjetiocima najvažnije, zato se povlačim malo sa strane i radim par fotki. Uglavnom odavde se može uz dobar dalekozor vidjeti Grenland, a golim okom se u daljini vidi otočje iza kojeg je Sjeverni pol. Eto zato se to naziva motoristički sjeverni pol – ipak postoji.

Dan 9: NordKapp – negdje na sjeveru Finske, cca. 430 km / 6 h Kreće povratak kući Emotivno, fizički i psihički ispražnjen, ali u isto vrijeme zadovoljan, krećem prema jugu u toplije krajeve samo s jednom mišlju – čim prije na „kopno“ kako sam u šali nazivao područje od Estonije prema Hrvatskoj. Od svih opasnosti na cesti, najveća su životinje koje se kreću neposredno uz, ali i na cesti. Računam kad pređem Baltičko more, a do tamo ima skoro 1.700 km, onda više neću ovisiti o potencijalnom nevremenu, cijeni goriva, a cijene hrane i smještaja su tamo puno prihvatljivije i sve je nekako ljepše. Prolazim tako bespućima sjevera Finske i obzirom da je još uvijek sunčano koristim priliku i opet forsiram što više kilometara u jednom danu. Prema broju prijeđenih kilometara se čini malo, ali nakon svega i ovih 430 se činilo jako puno.

Dan 10: negdje na sjeveru Finske – Djed Mraz – što bliže Helsinkiju, cca. 600 km / 7 h Odmoren, sad već svjestan podviga i dalje primajući čestitke s raznih strana, krećem prema jugu, ali još nešto moram obaviti nakon što napustim polarnicu i polarni krug, a to je svratiti kod Djeda Mraza. Dolazim u čuveni grad Rovaniemi (rezidencija Djeda Mraza je nekih 7 km sjeverno izvan grada blizu aerodroma). Obzirom da nije bilo snijega, malo je bilo teško uživiti se u zimsku čaroliju, no jednom kad se uđe u zgradu, atmosfera preplavi i zaboraviš na godišnje doba. Ukratko, cijene suvenira (i to izvan sezone) nisu beznačajne. Ipak, imao sam potrebu kupiti barem sitnicu za svakog člana obitelji, jer ipak su oni „trpili“ što me nije bilo doma neko vrijeme, pa vrlo brzo iznos pređe u 3-znamenkaste brojke. Razgovor i slikanje službenim (ne može se sa svojim) fotografom s Djedom Mrazom (iako svi znamo što je u pozadini toga) ostavilo je na mene pozitivan dojam. Vjerujem da je to radi toga što nije bila gužva kao i činjenici da se radi o vrlo uglađenom gospodinu, očito dobre naobrazbe i kulture, vrlo smirenog glasa i nadasve simpatičnom. Pričali smo od kuda dolazim, gdje sam bio, čime se bavim i sl. Upoznao sam djeda Mraza s aktivnostima, postignućima i planovima HPB Sportskog društva. Djed Mraz je dao i poneki savjet te obećao da će nastaviti pratiti aktivnosti HPB Sportskog društva i ako uspije i prije Božića poslati kakav sportski poklon. Je li održao obećanje? Oni koji redovito dolaze na trening odbojke znaju odgovor ����. Nakon toga smo obavili slikanje i nastavili svatko svojim poslom, on na slijedeće slikanje, a ja – pravac kući.

Dan 11: negdje na sjeveru Finske –Helsinki: cca. 480 km / 5h 30 min Zaključavanje znači otključavanje Ostavivši cijelu Finsku za sobom, napokon sam došao nadomak „kopna“. Plan je bio odmoriti u Helsinkiju, prvim jutarnjim trajektom za Estoniju i nastavak prema jugu. Sam Helsinki nisam puno istraživao, no zapamtio sam osebujan način označavanja kućnih brojeva kao i način zaključavanja odnosno otključavanja brava na vratima. Naime, tamo se ulazi u zgrade označavaju brojevima i slovima i to u kombinaciji broj i dva slova, npr. 1 aB ili 1 Ab s tim da veliko ili malo slovo čine razliku Malo zbunjujuće, pogotovo nakon cjelodnevnog puta. I onda „šlag na kraju“ – navikli smo da se vrata otključavaju suprotno od smjera kazaljke na satu, no meni je bio slučaj upravo obrnuto. U početku sam skoro strgao ključ pokušavajući otključati vrata (okrećući ključ od u krivom smjeru), dok, nakon nekog vremena nisam shvatio da moram okretati u suprotnu stranu kako bih otključao pa je život bio ljepši, no do tad je bilo „zanimljivo“. Ostalo ništa posebno, spremanje za prvi trajekt koji je međunarodni pa treba doći kao i za avion min sat i pol ranije. Vrijeme je još uvijek sunčano i sada već puno toplije oko 20 °C

Već je 12 dana za redom prekrasno sunčano vrijeme što se ne događa baš često, odlučujem maksimalno iskoristiti dan i vozim prema Rigi. Gorivo je ovdje 1,4 €/l pa napokon točim rezervoar s osmjehom na licu i bez grižnje savjesti. Riga kao i većina istočnoevropskih gradova izgledaju slično – stari grad obično na brdu i novi grad preko rijeke. Tako je bilo i ovdje. Istina, nisam niti istraživao, samo sam se želio odmoriti što više i doći doma čim prije. A olakotna okolnost je što ovdje više nema problema sa svjetlom po noći. Dan 13: Riga –brdo križeva – Vilnius, cca. 350 km / 4h 30 min Sve sam bliže kući U sjevernom djelu Litve, blizu granice s Latvijom, 15-ak km sjeverno od grada Šiauliai, nalazi se brdo križeva, specifično mjesto koje je kroz povijest stajalo kao dokaz odlučnosti litvanskog naroda da očuva svoj vjerski i nacionalni identitet kroz teška vremena. Vrlo specifično mjesto koje je u meni istovremeno miješalo razne osjećaje, počevši od poštovanja, preko lagane jeze, pa do divljenja. U svakom slučaju teško da će itko ostati ravnodušan na ovom mjestu. Slijedi put prema Vilniusu koji me u mnogočemu podsjećao na Zagreb i tu sam se zaista jako ugodno osjećao. Kao da sam došao u centar grada ili na naš na Gornji grad. Svako toliko sam uočavao sličnosti

Dan 14: Vilnius – Varšava, cca. 500 km / 6h 30 min Nakon ugodnog i opuštajućeg poslijepodneva i večere u prekrasnom Vilniusu, krećem prema Varšavi. Za svaki slučaj biram sjeverniju rutu koja je udaljenija od Bjelorusije i za nekih 2 sata dolazim u Poljsku. Smještam se u hotel i krećem u razgledavanje. Varšava me potpuno oduševila, jer takvih se nebodera ne bi postidio niti jedan veliki grad. A tek užurbanost na ulicama, ali bez dramatičnih gužvi. Očekivao sam više post Sovjetsku arhitekturu, međutim ovo je bilo izvan svih očekivanja. A tek kako je uređen stari dio grada, prekrasno.

Dan 15: Varšava – Auschwitz – Bratislava – Zagreb, cca. 1050 km / 12 h, Stižem doma Sve sam bliže Zagrebu. Odlučujem posjetiti i Auschwitz jer sam u blizini, no budući da bi zbog rasporeda ulazaka u logor izgubio 2 sata, tj. 250 potencijalno prijeđenih kilometara, razgledavanje zloglasnog logora ostavljam za neki drugi put i nastavljam prema Bratislavi. Obzirom da sam u nekoliko navrata bio u Bratislavi ali nisam imao priliku obići stari dio grada, odlučujem pronaći garažu najbližu centru i to ispraviti. I vrijedilo je truda popeti se na gornji dio grada i uživati u pogledu i arhitekturi kao i osjetiti atmosferu u donjem gradu.

Bliži se već 17 sati, a kako sam uštedio par sati zbog preskakanja obilaska Auschwitza, sjedam u jedan od brojnih kafića i razmišljam: ako sad rezerviram smještaj i krenem ujutro, doma sam za 4 i pol sata. Znači krenem oko 8 i stižem na ručak. No, što ako krenem odmah i stignem prije ponoći? Pa što je to za mene još tih 400 km. I odluka pada – idem doma, naspavat ću se doma, a ne u hotelu. Brzo se spremam, javljam svojima o izmjeni plana, hitam u garažu, plaćam i nošen zanosom skorog dolaska kući prelazim kilometre i kilometre. A tek kad sam ušao u Hrvatsku, kao da je i motor sam shvatio da smo blizu doma, ni sam ne znam kako ali živnuo je, JAKO ����. Više potrošnja nije bila važna, znam gdje su benzinske, kao da je trebalo svu svoju frustraciju, umor i svašta nešto izbaciti iz sebe i uživati u vožnji. Sve je izgledalo ljepše, sve je mirisalo bolje, čak me niti prazna autocesta nije smetala (nije više bilo dosade), jer svakim kilometrom sam sve bliže domu. Nakon nekog vremena stižem kući. Ulazim u garažu, gasim motor, zahvalim svom limenom prijatelju što me vjerno pratio i služio, skidam moto opremu i sjedam na pod od umora. Trajalo je to nekih minutu možda malo duže dok nisam došao k sebi i smogao snage doći svojoj obitelji u zagrljaj. Za one koji vole brojke: – 15 dana / 14 država – 8.452 km; 420 lit goriva – prosjek 550 km/danu; najkraći 320 – najduži 1.050 Za slučaj da se neki od vas pitaju što je dalje u planu od putovanja, pogledajte kartu država koje sam posjetio „na 2 kotača“, pa zaključite sami.“ T