NA PUT NA PUT

U ZAGREBU NEMA SISAČKE ULICE

17. studenoga, 2024.

Uz Zagreb Sisak je jedini hokejaški grad, s dugom tradicijom igranja hokeja. Imaju novu Ledenu dvoranu, natječu se u Alpskoj ligi, ali kad su neki hokejaši iz Zagreba htjeli koristiti tu dvoranu gradonačelnica ih je potjerala na grub način govoreći da će hokejaši iz Zagreba mogu koristiti sisačku Ledenu dvoranu onoliko koliko je Grad Zagreb participirao u njenoj izgradnji. Ista ta je na vrlo grub način dočekivala gradonačelnika Zagreba gospodina Milana Bandića u šumi Brezovica

Napisao: Dražen Stjepandić

Ostavljajući iza  sebe Goricu glasno sam se upitao gdje je nestao auto put? Uzvratiše da idemo starom cestom. Nije prošlo dugo kad se spustio mrak, a mrak prema Sisku je nekako još tamniji od drugih mrakova. Tada mi je pomoć suputnika u vožnji neophodna, posebice u čitanju putokaza.

„Evo ga prošli smo Kravarsko. Još malo pa smo u Pokupskom“, prozborila je Sandra.

„Kakvo Kravarsko, kakvo Pokupsko?“, zajaukao sam kad su se zaredali meni potpuno nepoznati oštri zavoji i brda.

U prethodnom tekstu o trežnjenju na Berdu u Sisku napisah kako sam u Sisak dolazio autom, autostopom, autobusom, vlakom i tada prvi put u sanitetskom vozilu, ali nikada preko Kravarskog i Pokupskog. Za svaki slučaj nazvah našeg izvršnog urednika Jožu Frkovića dok je do promocije knjige kolumni pokojnog Zvonimira Magdića „Osamdeset godina s nogometom“ u 18 sati ostalo je još dvadesetak minuta.

„Uh vračajte se u Goricu, pa na semaforu desno…“, tada mi jer pred oči pao još veći mrak. Zar je moguće da kasnim na još jednu promociju i tu zato jer sam fulao cestu za Sisak, grad u kojem sam toliko puta bio, a što moj stari pajdaš Joža jako dobro zna. Proboravih dana ne samo u Sisku nego i u okolici gdje sam provodio ratne dane.

Kokšije slijepilo

Kad sam išao na promociju u Zadar prije otkazale su mi kočnice i jedva sam od Karlovca stigao pet do 18 sati u Maticu hrvatsku u Ulici don Ive Politea, odmah uz Kalelargu. Ispričao sam se što kasnim, a prisutni mi uzvratiše da sam stigao pet minuta prije. Ovaj put kočnice su bile popravljene, ali nije bilo izgleda da stignemo ni pet minuta kasnije, čak ni da zakasnimo pristojnih, po Bontonu dozvoljenih petnaest minuta. Zamolio sam kolegu Antona Filića, jednog od predstavljača knjige, dugogodišnjeg Večernjakovca, predsjednika Hrvatskog sindikata novinara da preuzme volan, a ja sjedoh na stražnje sjedalo i tako uzrujan još sam se sav isflekao jer je otraga u mojoj petici odlijepio tapecirung. Moj Anđelak mi je na to upozoravala, ali kako nisam sjedio otraga, pa nisam baš najbolje shvatio o čemu se točno radi. A ljepilo tapecirunga je izgledalo kao fekalije.

Kolega Filić nevoljko spašava stvar. Ni on ni Sandra, NG woomen, ne mogu si predočiti koliko po mraku ne vidim. Ne samo noću, nego i danju u tunelima, kamioni i autobusi samo što me ne pregaze. S mrakom kao da dobijem kokošije slijepilo. Jednom kad sam bio na pregledu vida oftamologinja mi je otkrila da sam i s najnovijim naočalima na lijevom oku na oko 20 posto vida očno zdravoga čovjeka. A oko nije samo organ vida, nego mozgu odašilje informacije za donošenje suda. Nije problem što slabo vidim nego više od pola svoga maloga života krivo rasuđujem, odnosno svome mozgu šaljem krive podatke. Podučila me, ta liječnica, da biti ćorav ne znači samo slabo vidjeti nego i krivo misliti i procjenjivati.

No, već sam se mogao uvjeriti koliko moju slabovidnost moji suputnici podcjenjuju. Jedanput u Njemačkoj dok je još pala kiša, a redali su se radovi na putu, mrak i odbljesak od branika. Moj Anđelak i Boro nisu ni slutili da nikada nisu bili u većoj životnoj opasnosti.  Uvijek se trudim da me na putu ne uhvati mrak, ali stadosmo u Gorici, Sandra je trebala na WC, a onda je mobitelirao netko tko ju je te večeri stalno zvao i eto ti mraka.

„Mogao si predvidjeti…“ prigovorio mi je Filić. Mogao sam, ali čovjek ne može u glavi ispisivati samo najgore scenarije. U žaru borbe zaboraviš da i ono što bi mogao zapravo nećeš moći jer naprosto imaš visoku dioptriju. Tvoje oči ti ponude neku crnu rijeku koju je teško preplivati, a kad se pojave svjetla samo ti smetaju, posebice ako su duga. Frustracija zagarantirana i još ako uz to ide kašnjenje pred ozbiljnim ljudima. Ljudi došli i čekaju nekoga tko je iz Zagreba promašio put za Sisak, a eto kod mene je i to moguće ako padne mrak. Jednom sam isto tako nakon toliko putovanja u Trst skrenuo za Ajdovščinu i dospio u Novu Goricu i Goriciu. Onda Goricia, sada Gorica.

Osim toga što nije lijepo kasniti i kada je o nogometu knjiga je samo knjiga. Ne samo da je nije lako prodati nego niti zainteresirati ljude za njeno predstavljanje. I oni stariji, iskusniji, kulturniji i pismeniji kao što je to gospodin Zorislav Srebrić postave pitanja igra li se toga dana Liga prvaka, je li okupljanje reprezentacije, ima li reprezentativnih obveza. Primjerice na predstavljanje na Interliberu, a određuje ga Zagrebački velesajam dosta unaprijed izbornik Zlatko Dalić nije se mogao odazvati jer za dva dana nakon toga igraju utakmicu protiv Škotske. Putuju, spremaju se.

Ništa od toga nije bilo te srijede, ali za dva dana bio je blagdan Svih svetih ili po socijalistički Dan mrtvih. Ljudi idu na groblja, istina Sesvete su bile tek za dva dana, ali treba pogoditi i raspoloženje, razmišljanje, pa se tako uvijek potrefi neki razlog zašto nije bilo više ljudi. Uz sve to treba stići na vrijeme. A meni to po drugi put zaredom je predstavljalo problem, a iz Zagreba smo krenuli u 15 sati.

I kad smo stigli u Sisak uronjen u mrak trebalo je naći Ulicu kralja Tomislava 5, Kulturno-povijesni centar koji nas je ugostio toga tridesetoga dana u listopadu Godine gospodnje 2024. Naravno da sam ponovno zvao Jožu neka izađe van i dočeka gospodina Srebrića, a njemu je trebalo objasniti gdje je to, a što mi nismo znali. Srećom ljudi su izmislili navigaciju, a Sandra se znala s tim poslužiti.

Gospodin Srebrić, inače Petrinjac, čovjek koji je prošao svašta toga ne samo u nogometu, začudo nije kasnije prigovarao zbog na kraju polusatnog kašnjenja, a publika još manje. Naši ljudi nekada dobro razumiju naše ljude.

Lamza tehnicirao s lubenicom

Izvadio sam knjige na stol i krenuli smo. Gospodin Srebrić je naglasio značaj sportskih funkcionera i sportskih djelatnika u sportu. Pokojni Ćiro bi rekao: „Predsjednik kluba s lovom je najvažniji u klubu“. Onda smo naučili da je Segesta najstariji hrvatski nogometni klub. Osnovan 1906. i u Hrvatskoj nema starijega. U burnoj povijesti bilo je raznih uspona i padova. Danas se natječe u Trećoj hrvatskoj ligi.

Jedno od najvećih nogometnih imena poteklih iz Siska svakako je legendarni Štef Lamza. Njegov nogometni talent bio je prepoznat još u dječačkom dobu. Lamzina kćerka mi je svojedobno pričala da je njen otac još kao dječak tehnicirao s lubenicom, zapravo je krao bostan, a kad ga je prodavač ulovio pravdao se da mu lubenica treba za trening. I pošto je demonstrirao tehniciranje s lubenicom  Siščani kad su to vidjeli s pravom su zaključili da će postati velika nogometna zvijezda.

Gospodin Zorislav Srebrić je inače Petrinjac, tvrdi da između Siska i Petrinje bez obzira na udaljenost od dvadesetak kilometara postoji velika razlika. Naveo je primjer kako se u Zagrebu jedna od najpoznatijih ulica zove Petrinjska, a Sisačke ulice nema. Čuo sam za Novopazarsku, Sjeničarsku, Pribojsku… Trešnjevka i Dubrava su pune ulica nazvanih po raznim gradovima, ali Sisačke nema. Zašto je to tako ne znam, neki razlog je valjda postojao. Primjerice iz Topuskoga svi autobusi voze u Zagreb, bilo preko Petrinje i Siska, bilo preko Karlovca, ali to ne znači da je Topusko usmjereno prema Zagrebu kao neka mjesta u Zagorju ili Slavoniji. Bez obzira što mnogi Siščani rade u Zagrebu, jednako kao i iz njegove okolice brojni svakodnevno putuju na posao, rekao bih da mu nisu naklonjeni kao u lovcu, Varaždinu, Zaboku, Dugom Selu, Jaski, Vrbovcu… Već sam pisao o sklonosti Daruvarčana prema Zagrebu. Glede Siska postoji neka meni nepoznata zadrška formirana tijekom ranijih epoha.

Sisak je nekada bio luka i teretna i putnička. Imao je stalnu brodsku liniju s Beogradom. Možda je ta prirodna riječna povezanost ostavila traga na mentalitetu. „Na objema obalama Kupe i nekadašnjim sidrištima od ušća u Savu do ušća Odre utihnuli su reski zvuci brodskih sirena. Podjednako tegljača, tankera i potiskivača dviju brodarskih kompanija s registriranom matičnom lukom u Sisku. Riječ je o preko dvije stotine plovnih jedinica koje su prometovanjem na Dunavu od Njemačke do Crnoga mora i na Savi od Beograda do Siska ostvarivale značajne financijske učinke. Uostalom, na tim je brodovima Dunavskoga Lloyda kruh sa sedam riječnih kora zarađivalo oko tisuću mornara i časnika iz svih republika bivše države.

Ipak, ono što Siščane čini posebno nezadovoljnima jest podatak da je sisačka riječna luka s radnicima Pristaništa i skladišta godišnje prekrcavala dva i pol milijuna tona robe, više od riječke…“ napisao je naš domaćin Joža na našemu portalu Tjedno.

Ne treba zaboraviti ni brojne Srbe kako lokalne Sunjske ili Banijske, tako i obližnje prekounske, do rata naseljene u Sisku. Mnogi od njih su bili na rukovodećim položajima. Primjerice u Željezari Sisak nakon Hrvatskog proljeća, od 28 direktora njih 27 su bili Srbi po nacionalnosti, a jedan direktor se izjašnjavao kao Makedonac. I kad se nacionalna struktura promijeni kao što se to u Sisku dogodilo nakon Domovinskog rata ne promijeni se odmah i mentalitet.

Uz Zagreb Sisak je jedini hokejaški grad, s tradicijom igranja hokeja. Imaju novu ledenu dvoranu, natječu se u Alpskoj ligi, ali kad su neki hokejaši iz Zagreba htjeli koristiti tu dvoranu za treninge gradonačelnica ih je potjerala na grub način govoreći da će hokejaši iz Zagreba mogu koristiti sisačku ledenu dvoranu onoliko koliko je Grad Zagreb participirao u njenoj izgradnji. Ista ta je na vrlo grub način dočekivala gradonačelnika Zagreba gospodina Milana Bandića u šumi Brezovica. Ista ima vrlo negativan stav i prema hrvatskim herojima generalima porijeklom iz ovoga kraja Janku Bobetku i Đuri Brodarcu. Poznati, rođeni sisčanin je gospodar hrvatskog rukometa Zoran Gobac. Zoki nema problema sa Zagrebom, mislim da se snašao više negoli dobro, ali ne sjećam se da je nekada nešto posebno spominjao ili se hvalio s rodnim gradom na tri rijeke. Daleko je više spominjao konobarske dane u Papagaju ili kako je velikom Žagi na treninge nosio torbu.

Ne znam što se sve događalo ranije, gospodin Srebrić nije rekao zašto u Zagrebu nema Sisačke ulice, ali je to napomenuo, ali neki šum na komunikacijskom kanalu se osjećao i prije gradonačelnice Kristine Ikić Baniček. No, nadam se da će novi auto put na vezama Zagreba i zaista nedaleka mu Siska mnogo toga popraviti.

Škarlet i Plješivičko bijelo

Uz Optiku Kraljević izlasku knjige Zvonimira Magdića pomogla je Vinarija Griffin Ivančić s Plešivice. Domaćini su nam pripremili buteljku škrleta, sorte u Moslavini prisutne još od rimskih vremena. Dodatno iIzvadih i odčepih bocu Griffina.

Bijelo vino, nije sortirano, ali je podrumirano i buteljirano. Pitko vino, blagoga voćno-slatakstoga bukea. U ovakvim mojim podvizima redovito se pojavi neki kritičar kritičniji od ostalih. Uz primjedbe na mali broj prisutnih, na promociji njegove knjige bilo je četiristo ljudi, stao je zanovjetati kakvo je to vino? Moderno dizajnirana boca i etiketa mu nisu bile dovoljne. Naprotiv, sve mu je to bilo baš sumnjivo. Kakva je to sorta?

„Plješivičko bijelo“, odgovaram. To je dok sam bio dječak među radničkom klasom u Zagrebu bilo najtraženije stolno vino. Plješivičko bijelo i kisela „za šljakere što loču kak pesi“, kako je to pjevao veliki Đoni Štulić.  Proizvođač danas nepostojeća Jaska vino. Toliko sam puta idući u školu ili iz škole skoknuo radnicima danas također više nepostojeće Tvornice autobusa Zagreb skočio u jednako nepostojeći Unikonzum ili Slaviju po litru i vodu, proturio im kroz tvorničku žicu pošteno zarađujući kusur.

Nismo nešto popili. Ubrzo smo ponovno našli u mraku. U Sisku uronjenu u noć. Brojne Jožine foto-vijesti o obnovi starih građevina nisu se mogle vidjeti, a Sisak je danas veliko gradilište. Proživljava razdoblje kao Berlin nakon ujedinjenja Njemačke. Obnova nakon potresa nije išla brzo, ali kao neka stara lokomotiva s više nepostojeće uskotračne pruge Sisak-Karlovac konačno se zahuktala. T