Unatoč silne želje i volje ljudi dobrih demokratskih namjera, još uvijek egzistira, pogotovu u medijima, jugoslavenski čovjek. Taj jugoslavesnki čovjek čudna je umjetna, hibridna tvorevina. Teško ga je shvatiti, a još teže prihvatiti, ponajviše stoga što se on ne mijenja. Sve se oko njega mijenja, a on ostaje, stamen kao kamen, u svom mantalnom sklopu i komunističkom mentalnom oklopu. U hrvatskom novinarskom društvu kao u nekom dotrajalu, oronulu, napuštenu i ukletu zamku ostali su, svojevoljno zatečeni i nekom silom nemilom zarobljeni jugoslaneski ljudi. Oni se teško mire s istonom da nema više njihove Juge i da bogme dobro žive u državi Hrvatskoj.
Napisao: Ante Matić
Ovogodišnja nobelovka Svetlana Aleksijevič piše u svom romanu o nekom sovjetskom čovjeku. Ako je Svetlana u pravu, a izgleda da jest, onda postoji jugoslavenski čovjek. Dakle, istini za volju, krenimo od toga, da su sovjetski čovijek i jugoslavenski čovjek, dva umjetna stvora, dvije spodobe, dva klona istog gena i korijena. Oni su spodobe iz rabljena vremena u kojem su bila mjerila ljudskosti komunistička partijska pravila, partijska disciplina, partijska teorija i praksa, a iznad svega stajao je poput Domaklova mača – sud partije.
Takvi ljudi stvarali su se od početka makrsizma, komunizma i socijalizma u velikom Sovjetskom savezu i zemljama na istočnom dijelu staroga kontinenta, naravno, uključivši u taj koministički „raj“ i Titovu Jugoslaviju, zajednicu „sretnih“ ljudi. Jedan od kreatora tog jugoslavenskog čovjeka, Kardelj išao je tako daleko, pa je pisao da jugoslavenski čovjek, na putu iz socijalizma preko samoupravljanja u komunizam, može postiči sreću samo preko socijalizma i samoupravljanja. Takva vrsta ljudi, takozvani jugoslavenski ljudi, bili su raznih nacija i vjera, a zajedničko im je bila sudbina – marksizam i lenjinizam. Taj jugoslevnski čovjek, dakle, bio je iskovan od Marksovih i Lenjovih misli i ideja, koje su Staljin, Tito i ostali lideri komunističlkih zemalja sporovodili u (zla)djela preko prosilnih kolkoza, zadruga, preko Gulaga i Golih otoka, a sve pod parolom demokratskog centralizma i diktature ploreterijata, pa se tako iskovo u Jugoslaviji – jugo čovo. Taj čovjek je ostavio krvav trag u novijoj povijesti hrvatskog naroda, a kako je bilo ostalim narodima, dobro oni znaju kako je bilo „časno živjeti s Titom“ u socijalizmu s ljudskim likom i Titovom slikom na svakom zidu. Dakle, postojao je sovjetski čovjek i jugoslavenski čovjek! I jedan i drugi su Marxovi i Lenjovi robau klonovi.
Padom berlinskog zida, raspale su se te socijalističke, komunističke umjetne tvorevine i nastale su nove države, koje su usvojile demokratska pravila zapadnih zemalja. Odjednom se jugoslavenski čovjek pretvorio u čovjeka opasnih namjera i zaribao sve dobre namjere normalnih ljudi pod ovim krvavim podnebesjem. Unatoč silne želje i volje ljudi dobrih demokratskih namjera, još uvijek egzistira, pogotovu u medijima, jugoslavenski čovjek.
Taj jugoslavesnki čovjek čudna je umjetna, hibridna tvorevina. Teško ga je shvatiti, a još teže prihvatiti, ponajviše stoga što se on ne mijenja. Sve se oko njega mijenja, a on ostaje, stamen kao kamen, u svom mantalnom sklopu i komunističkom mentalnom oklopu.
Lažno bratstvo i jedinstvo
Tom čovjeku smeta sve što je sveto Hrvatima, sve što je ostalo od predaka, sve što su nam namrijeli vjekovi i ostavili u amanet djedovi i pradjedovi. Jugoslavenski čovjek niječe Hrvatima pravo na državotvorstvo i sve što je naše vjersko i hrvatsko u Hrvatu proglašavaja fašizmom i ustaštvom. Tako nas Hrvate dijele na ustaše i njihove sluge. Tomu dokaz su hrvatski političari, srpske snahe i zetovi od 1918. godine do danas. Dakle, jugoslavenski čovjek je bio sazdan od lažnog bratstva i jedinstva. Taj čovjek nije vjerovao u Boga i svi koji nisu bili kao on, koji su vjerovali, prglašavao je nazadnim, primitvinim, zaostalim… on je bio direktno protiv Boga, (što se prvi put dogodilo u ljudskoj povijesti). Jugoslavenski čovjek je (kao partizan) u ratu i poraću, između ostalih, pjevali i ovu pjesmicu!
Nosim kapu na tri roga
i borim se protiv boga.
Mnogi su pomislili da je komunizam, socijalizam i jugoslavenstvo stvar prošlosti. Mislim, da nije. Još uvijek ovom zemljom Hrvata idu neki jugoslavenskih ljudi. Jaki su u Hrvatskom novinarskom društvu i nekim redakcijama elektronskih i tiskovnih medija. Umreženi su posvuda kao huda sudba! Sagledavši sve oko sebi i, osvrnuvši se gnjevno niz put koji sam prošao, ovih sam dana istupio iz Hrvatskog novinareskog društva. Tamo su još uvijek neki jugoslavenski ljudi, ustrajni i uprni u svojim zabludama. Nije mi se dalo više nositi s njima i s njihovim živim zlom; jednostavno sam otišao od njih, a zanosio sam se ludom idejom da ih se može promijeniti, da ih se može osloboditi njihovih zabluda o društvu bez klasa i drugim marksističkim, komunističkim glupostima. Od kad je na čelu Hrvatskog novinarskog društva došao na čudan način, neki jugoslovenski čovjek imenom Saša, nekolicina uglednih novinara napustilo je to društvo, jer nisu mogli podnositi više to jugovanje u vrhu Udruge hrvatskih novinara. Jedan od tih što nisu izdržali gluposti jugoslavenskog čovjeka, sam i ja. Evo moje odstupnice.
Odlazim u svoj nespokoj
HRVATSKO NOVINARSKO DRUŠTVO
Perkovčeva 2
Zagreb
Od današnjega dana, od ponedjeljka 21. ožujka 2016. godine nisam više član Hrvatskog novinarskog društva. Zašto napuštam Udrugu novinara, pitanje je teško do neodgovora.
Udrugu raznih vrsta novinara napuštam zbog više razloga, koje neću ovdje iznositi, jer nema smisla, ni potrebe. Ispalo bi da bacam bisere…
Kratko kazano, otišao ograničeni i bahati Kurta, došao uspaničeni i mrzovoljni Murta.
Neki kažu, naravno, ako ne lažu, a ja kažem i ne lažem, da je Hrvatsko društvo novinara, kleti zamak, zadnji ostatak bedema komnizma i još nečega, što, istine radi, neka ostane među nama, ili bolje, tamo među zidovima na kojema se godinama kočoperile Titove slike.
Ako sam neke gadosti, rugobe i gluposti morao podnositi za vrijeme bivše države, ne moram u vrijeme države Hrvatske. Možda će vrijeme zaliječiti i moje rane.
Nemam ništa osobno protiv novog predsjednika, ali imam protiv onoga što on jest i onoga gdje jest u hrvatskoj ponerologiji. Sapienti sat!
Ne želim biti član Hrvatskog društva novinara, kojemu je predsjednik Saša Leković.T
