Piše: Igor Koruga
Iskustvo nam govori da je najteže procjenjivati kako najlošije, tako i najbolje kulturne priredbe. Primjerice, neki se glazbeni koncerti podnesu na račun trajnog osjećaja neodgovorene sreće (ili barem uzbuđenja), a na nekima se pak ne prestaje zapažati, uspoređivati, iščekivati, misliti i pamtiti usporedno, kako bi se čim točniji dojam sačuvao još dugo nakon neposrednog ganuća. Stoga bih ponovio da je doista nezahvalno pisati, u prvom slučaju, o duševnom osiromašenju i ispraznosti družbe (s ljudima koji, prirodno, i na pozornici griješe) koja nije utemeljena na predaji one gotovo transcendentne miline i zadovoljstva, a u drugom slučaju, o zamrznutom savršenstvu koje neprestano i nepogrešivo iznosi pregršt osjećaja, dojmova, podudaranja umova i samospoznaja, bez imalo naivnosti. Na toj savršenoj strani srećom se našao i prvi ovosezonski koncert našeg najprestižnijeg koncertnog ciklusa, Lisinski subotom – Svijet na dlanu 24/25, u kojem su se pretežno pretplatničkoj publici obratili članovi ansambla Orchestre des Champs-Élysées, predvođeni svojim utemeljiteljem i šefom dirigentom, Philippeom Herrewegheom (1947).
S(p)retni Herreweghe
Inače, Herreweghe je, od svoga rođenja u belgijskome gradiću Gentu, imao zavidan i nesvakidašnji umjetnički razvoj. U rodnome gradu diplomirao je studij klavira u klasi pijanista Marcela Gazelle (1907-1969), da bi se potom usredotočio na okupljanje probranih glazbenika iz svoje okoline u specijalizirane (vokalne i instrumentalne) sastave. Tako je 1970. godine osnovao čuveni Collegium Vocale Gent, 1977. etablirani ansambl La Chapelle Royale, specijaliziran za izvođenje francuske glazbe Zlatnog stoljeća u Versaillesu, a 1991. i spomenuti Orchestre des Champs-Élysées s kojim je punih trideset godina istraživao simfonijski repertoar od Mozarta, Haydna i Beethovena do Mahlera, Brahmsa i Brucknera. Herreweghe je stoga svoju dubinu proučavanja i razumijevanja Brucknerove najveće, Osme simfonije u c-molu, WAB 108, odlučio objelodaniti i pred zagrebačkom publikom, ove subote, 28. rujna od 19:30 sati u Velikom Lisinskom, rekao bih besprijekorno i uz zamjetnu pomoć francuskih virtuoza na autentičnim, povijesnim instrumentima. Zato je možda, od osvrta baziranog na brojnim superlativima, zanimljivije opisati djelo i skladatelja iz čijeg su pera sve glazbene misli proizašle.
Daleko od atonalne glazbe
Međutim, da bi se razumio nastanak Brucknerove Osme simfonije u c-molu, potrebna su i neka predznanja. Bruckner je naime svoj simfonijski opus započeo tek nakon navršene četrdesete godine. Prva četiri numerirana pokušaja uvelike su ga opteretila; svi su bili podložni beskonačnim raspravama i revizijama, a neke su od njih predlagali i oblikovali drugi skladatelji. Simfonije su mu bile predugačke za izvođenje i slušanje, pa su se u postupcima kraćenja i sažimanja pojavili brojni strukturalni problemi koji naposljetku, vele, nisu bili posve riješeni. Osma je bila osmišljavana gotovo četiri godine: prva inačica ugledala je svjetlo dana 1887, druga nešto kasnije, a treća, danas najčešća na repertoaru, tek 1890. Herreweghe je, neobično, za Zagreb odabrao izvornik (Erste Fassung) iz 1887, četverostavačni uradak u c-molu s Adagiom u (kontrastnom) D-duru na trećem mjestu, to jest, djelo iz vremena u kojem su tonaliteti bili jako bitni, jer je svijet bio svega nekoliko godina udaljen od atonalne glazbe i pojave Druge bečke škole. Svemu unatoč, u Osmoj je atonalnost uvelike izostala; u svim tim vrlo maštovitim harmonijama i savršeno uravnoteženim orkestralnim bojama ipak je nedostajalo (osim melodijskih veza) i odvažnosti, ili recimo umjetničke drskosti da se pođe nekim drugim putem. Daleko od toga da izvedba nije zahtijevala puno toga, između ostalog i poveći orkestar, neobično raspoređen, s kontrabasima u pozadini prvih violina (na lijevoj strani), centralno postavljenim violončelima i svim puhačima te violama i harfama u pozadini drugih violina (na desnoj strani). Takav raspored bio je pogotovo učinkovit u otegnutom dijelu drugoga (Trio. Langsam) i u trećem stavku (Adagio. Feierlich langsam, doch nicht schleppend), zahtjevnijem za slušanje, ali i izvođenje. Jednako zahtjevan pri samome je kraju bio i emocionalni vrhunac, središnje postavljen u Finalu (Feierlich, nicht schnell) u kojem je Bruckner skoro izostavio limene puhače, dominantne u ostatku simfonije, odnosno u iznošenju svih majstorski sročenih (vagnerijanskih) harmonijskih sklopova i progresija. Iz svega opisanog bilo je razumljivo da je publika u konačnici lako izdržala gromoglasan pljesak i odobravanje izvedbe koja se uprizorila u spomen na dvjestotu godišnjicu rođenja relativno sputanog, ali vrlo ambicioznog njemačkog skladatelja. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.