Bolje da smo interpretaciju ove svečane pjesme slušali od nekog djeteta u vrtiću nego ovo „zavijanje“, koje nema veze ni s pjesmom ni domoljubljem.
Zakon o grbu, zastavi i himni, čl. 19., uz ostalo ističe: „Himna Republike Hrvatske ne smije se izvoditi na način i u prilikama koje vrijeđaju ugled i dostojanstvo RH.“.
Dakle, može se slobodno reći da je ovakvo izvođenje himne „vrijeđanje ugleda i dostojanstva Republike Hrvatske“, što govori samo za sebe, ili bolje rečeno o onima koji su dopustili da se nešto sveto na ovakav način izvede u sklopu jednog od najznačajnijih političkih događaja
Napisao: Mladen Pavković
Izvođenje hrvatske himne „Lijepa naša domovino“ tijekom inauguracije Zorana Milanovića za predsjednik RH u interpretaciji Josipe Lisac, inače jedne od najboljih i najpoznatijih hrvatskih glazbenih diva, bilo je jadno i žalosno. Takvu interpretaciju još nikada nismo čuli.
Bila je to neka druga, nama neuobičajena himna, pjesma u kojoj se Josipa Lisac naprosto narugala Hrvatima, a poglavito onima koji su stvarali i utkali živote u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.
Zavijanje
Bolje da smo interpretaciju ove svečane pjesme slušali od nekog djeteta u vrtiću nego ovo „zavijanje“, koje nema veze ni s pjesmom ni domoljubljem.
Zakon o grbu, zastavi i himni, čl. 19., uz ostalo ističe: „Himna Republike Hrvatske ne smije se izvoditi na način i u prilikama koje vrijeđaju ugled i dostojanstvo RH.“.
Dakle, može se slobodno reći da je ovakvo izvođenje himne „vrijeđanje ugleda i dostojanstva Republike Hrvatske“, što govori samo za sebe, ili bolje rečeno o onima koji su dopustili da se nešto sveto na ovakav način izvede u sklopu jednog od najznačajnijih političkih događaja, koji ne dopušta baš nikakve improvizacije.
Odličje kardinalu Kuhariću
Nakon što je na kraju svog mandata, predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, uručila Josipu Bozaniću posmrtno odlikovanje za zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franju Kuharića (Gornji Pribić, 15. travnja 1919.- Zagreb, 11. ožujka 2002.) uz čestitke i zahvalnost jedino je što možemo još reći – nikad nije kasno!
Riječ je o Veleredu predsjednika Franje Tuđmana s lentom i Danicom, koje se, na inicijativu hrvatske predsjednice, dodjeljuje nažalost i najvjerojatnije prvi i zadnji put, jer njezin nasljednik Zoran Milanović teško da će nastaviti ovu inicijativu, jer za njega i njegovu crvenu partiju ime prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe znači malo ili ništa.
Kolinda Grabar Kitarović je istaknula da se ovo odlikovanje dodjeljuje kardinalu Kuhariću kao „crkvenom pastiru i moralnom autoritetu hrvatskog naroda, kao izraz najvišeg priznanja Hrvatske za izniman doprinos u promicanju hrvatskih državnih i nacionalnih interesa u zemlji i inozemstvu, posebice za promicanje državljanskog jedinstva i nacionalnog zajedništva, državotvornosti i duhovnih vrednota hrvatskog naroda.“
Sve je to točno, ali – što se čekalo do sada?
Naime, i na ovom primjeru ponovno je pokazano i dokazano da se pojedine hrvatske velikane sjetimo tek nakon deset i više godinama nakon njihove smrti.
Kuharić je itekako zaslužio ovo, ali i mnogo veće odlikovanje, ali – u vrijeme života!
Što se čekalo da mu ga tada nitko nije uručio?
Nu, što je tu je. Sada je na redu Grad Zagreb, ali i Kuharićev nasljednik Josip Bozanić, koji bi zajedno trebali (već su trebali!) provesti inicijativu koju često ističemo tj. da se u glavnom gradu po najvećoj i najznačajnijoj ličnosti Katoličke Crkve u Hrvata (uz Alojzija Stepinca) napokon nazove jedna ulica ili trg, kulturna i ina ustanova i da mu se negdje na ulazu u Katedralu podigne dostojno spomen-obilježje te da se osnuje i muzej u kojem bi se poglavito mladi mogli upoznati s likom i djelom čovjeka koji je jedan od najzaslužnijih za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.
Da se ne zaboravi! T
