KORUGA: KASPARS PUTNIŅŠ I ARVO PÄRT NA KRAJU CIKLUSA SFUMATO

KORUGA: KASPARS PUTNIŅŠ I ARVO PÄRT NA KRAJU CIKLUSA SFUMATO

26. svibnja, 2022.

 

Piše: Igor Koruga

Stavilo se mnogo naglasaka na doprinos suvremenoj glazbi estonskog skladatelja Arva Pärta (1935), pogotovo otkada je, nakon stanke zbog tvrde sovjetske politike, započeo sa svojim velikim kreativnim iskoracima; najprije sa skladbom za dvije violine, preparirani klavir i komorni orkestar, Tabula Rasa (1984), a potom i s remek-djelima kao što su Miserere (1990), Te Deum (1993), Litany (1995), Kanon Pokajanen (1997), Passio (1998), Lamentate (2005) i Adam’s Lament (2012). Poznat po minimalizmu, inovativnoj skladateljskoj tehnici tintinnabuli, ljepoti i čistoći izraza, po duboko osjećajnom odnosu prema životu, skromnosti i vjerskoj praksi, Pärt se sa svojim djelima uspio izuzeti iz konteksta vremena, emancipirati od predoslovnih usporedbi, primjerice, s Johannom Ockeghemom (oko 1410-1497) i proniknuti duboko u Novu glazbu temeljenu na intaktnosti gregorijanskog korala i (neo)klasicizma. Njegovo najopsežnije djelo, Kanon pokajanja za zbor a cappella, zapisano na stotinu stranica unutar dvije godine i praizvedeno 1998. godine u povodu 750. obljetnice izgradnje katedrale u Kölnu, nedavno se moglo čuti i u Zagrebu, u utorak 24. svibnja 2022. od 20 sati u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina na zagrebačkom Jordanovcu, u osobitoj izvebi Zbora HRT-a pod ravnanjem umjetničkog direktora i šefa dirigenta Zbora Švedskog radija i stalnog dirigenta Zbora Latvijskog radija, Kasparsa Putniņša (1966). Objektivno uzevši, latvijski je dirigent, ovjenčan između ostalog i Godišnjom nagradom Kulturne zaklade Estonije 2019 koju je zaslužio u periodu od 2014. do 2021. godine u kojem je uspješno vodio Estonski filharmonijski komorni zbor, dao doista sve od sebe kako bi uveličao osmi, završni koncert Zbora HRT, iz ovosezonskog ciklusa Sfumato.

Nije bilo jednostavno

Te večeri izvedeni grčko-ruski pravoslavni kanon sadržavao je uobičajenih devet pjesama, uključujući ¨nečujnu¨ i nezapisanu drugu, kraće poetske kanonske forme sedalen, kondak i ikos, te velebnu Molitvu nakon kanona. Osim toga, za zagrebačku je priredbu bilo značajno i izostavljanje dijelova Pjesama 4, 5, 7 i 8, u smislu konceptualne prilagodbe situaciji, prostoru i zboru, dakako uz obaveznu autorizaciju. Stoga je oštar pogled Kasparsa Putniņša na uglazbljenje rituala Ruske pravoslavne crkve bio bez daljnjega očekivan. No, svakako ga nije bilo jednostavno iznijeti, čak niti našim najprobranijim zborskim pjevačima, uglavnom zbog inzistiranja na preciznosti i nedjeljivosti ukupnog zborskog zvuka. Puno muke bilo je i s isticanjem minimalizma (ograničenog) modalnog stila, istovrsnih statičkih blokova/zaziva te naizgled jednostavnih melodijskih okosnica/ispovijedi koje nisu težile prema slojevitim i/li variranim obrascima, već su tvorile duga i (ne)stabilna suzvučja (tintinnabuli). No, uspjelo se u svemu, čak i u prezentaciji drevnog istočnoeuropskog zvučnog misticizma, svakako povezanog s izvornikom, s prastarim crkvenoslavenskim rukopisom kao i s njegovim autorom, sv. Andrijom Kretskim (oko 660-740). Neponovljivi dojam emocionalne privlačnosti Kanona stekao se, dakle, i u Zagrebu, neovisno o mogućem prvotnom (ne)razumijevanju sadržaja, ili unikatnog Pärtovog osjećaja prema arhajskom tekstu kojeg se u glazbenom smislu moglo na milijun načina autentično i ispravno interpretirati.

Po volji dirigenta

Na tom tragu je, za razliku od epskog standarda iz 1998. godine, odnosno ECM-ove žive snimke Estonske filharmonije pod ravnanjem Tõnua Kaljustea (1953) s gotovo instrumentalnim zborskim suzvukom i moćnim muškim vokalnim tijelom, zagrebačka izvedba bila posve drugačija, po dirigentovoj volji i dojmu, estetski utemeljena na prelijepim glasovima pojedinaca iz zbora, napose solista: sopranistice Monike Cerovčec, altistice Nikoline Virgej Pintar, tenora Josipa Čajka i basa Vjekoslava Hudečeka. Monumentalnom tumačenju kompleksne tvorbe, koja se mogla smatrati i glazbom našeg vremena, vremena općeg masakra i rastuće zapadnjačke duhovne praznine, u korist je išla i suzdržana jeka moderne jordanovačke crkve koja je, pak, s lakoćom ugostila sve vjerne poklonike, predstavnike medija i brojne kolege glazbenike. T

 

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code