U izdajničkoj akciji sudjelovao i Bajić
Piše: Darko Petričić
Nacionalna euforija nakon povratka generala Gotovine u Hrvatsku i oslobađajuća presuda haaškog suda potpuno je zasjenila i potisnula u drugi plan grupu koja je omogućila «identificiranju, lociranje, uhidbu i deportiraje» generala u nizozemski zatvor. Materijalnu korist od hapšenja generala ostvarile su najmanje četiri osobe iz policijsko-obavještajnih krugova, a nagrada za deportaciju nije bila nimalo simbolična. Radilo se o novčanoj nagradi koju je u kolovozu 2003. raspisala američka administracija u iznosu od 5 milijuna dolara i 350.000 kuna koje je obećala hrvatska Vlada za svaku informaciju koja će dovesti vlasti do generala Gotovine. Informaciju o podjeli novaca sa tjeralice dobio sam od osobe koja je također pomogla lociranju generala, ali nije bila član umrežene skupine obavještajaca, pa je umjesto nagrade dobila brojne probleme i sudske postupke.
NAGRADA 5 MILIJUNA DOLARA
Novčana nagrada od strane Vlade Republike Hrvatske za “uspješno” uhićenje Gotovine, isplaćena je Tomislavu Karamarku, tadašnjem šefu tajne hrvatske službe, njegovom zamjeniku Buljeviću, bivšem ravnatelju obavještajne zajednice Damiru Lončariću i njegovom zamjeniku Saši Perkoviću, koji su dobili obavijest i informaciju o lažnim dokumentima koje je Gotovina koristio na ime Kristian Horvat. Tu informaciju hrvatski obavještajci su preko glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, koordinatora zaduženog za suradnju s haškim sudom, proslijedili Haagu i cijeloj međunarodnoj zajednici. Kako bi se konstruirala kronologija koja će dovesti do uspješne podjele novca između ove četvorice, u policiji krivotvore i antidatiraju datum iskaza glavnog informatora. Vrijedi podsjetiti da je u to vrijeme Vulama Markvić, supruga Gojka Markovića, tada bila glasnogovornica PUZ-a i na pritisak i zahtjev Carle del Ponte je smijenjena, jer je inače sestra jednog od odvjetnika Gotovine – Marina Ivanovića. I samom Gojku Markoviću karijera je visila na niti i bio je pred smjenom, pa je stoga i bio prisiljen krivotvoriti službenu bilješku o razgovoru s glavnim informatorom. Temeljem te krivotvorene policijske bilješke i službene bilješke koju je krivotvorio glavni državni odvjetnik Mladen Bajić podnesena je krivična prijava protiv glavnog informatora te su pokrenute istražne radnje. Nakon nezakonitog uhićenja Franje Katavića, Državno odvjetništvo radi po provjerenom modelu. S pritvorenim Katavićem sklapa se nagodba kako bi priznao izvršenje kaznenog djela – krivotvorenje dokumenata i kako bi se pažnja javnosti usmjerila u sasvim drugom pravcu.
DOKAZI O ISPLATI NAGRADE
Pravni savjetnik u uredu tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, je na informatorovo traženje provjerio i osobno potvrdio da je bio u Vladi i da mu je od povjerljive osobe omogućen uvid u rješenje Vlade RH temeljem kojeg je isplaćena novčana nagrada. To je učinjeno po osobnoj zapovjedi Ive Sanadera. Dokumenti su bili pohranjeni u sefu, tako da bi oni i sada morali postojati u arhivi kabineta Vlade, a sve navedene osobe su bile na popisu, uz još neke druge pojednice.
Cijela akcija oko krivotvorenja putovnice za Antu Gotovinu pokrenuta je od strane od strane Ive Sanadera, Mladena Bajića i Damira Lončarića, kako bi tada prevarili i podvalili međunarodnoj zajednici da navodno prate i progone pomagače Ante Gotovine, što je bila notorna farsa. Pravi pomagači su se redovno, gotovo svakodnevno, družili s generalom.
Za potrebe predaje generala Gotovine, dogovoren je put na Mallorcu u Španjolsku. To je organizirano od strane Vlade, uz posredovanje Bajića i Karamarka, a direktnu akciju je proveo Buljević i Vrdoljak, Karamarkovi pobočnici. Za potrebe putovanja je Gotovini izrađena diplomatska putovnica na ime pokojnog Stjepana Seničića, čija kćer je tada radila u tajnoj službi, kod Karamarka. Tu putovnicu je Gotovina imao kod sebe kada je uhićen.
S obzirom da je cijela međunarodna javnost znala da Gotovina koristi krivotvorene dokumente na ime Kristian Horvat, Karamarko je u dogovoru sa Sanaderom i Bajićem, organizirao preko Jakoba Bukvića i Milijana Brkića izradu nove krivotvorene putovnice. Inače, Jakob Bukvić se sumnjići i za izradu 900 hrvatskih putovnica koje su navodno završile u konzulatu u Mostaru.
Gotovina je, dakle, namamljen na Tenerife kako bi tamo preuzeo novac koji je kao prikupljen za njega od australskih Hrvata. U tim dogovorima sudjeluje Josip Brkić, brat Milijana Brkića, koji koristi Jozu Grgića – Jablana, kao mamac koji bi Gotovini trebao predati novac kao pomoć u bijegu u iznosu od 12.000 eura. Osobe koje sudjeluju u hapšenju Gotovine su zapravo kolege iz obavještajnih službi iz 90-tih i ranijih godina. Kada je dogovoren sastanak, o lokaciji i vremenu primopredaje novca se obavještava Karamarko, a tada slijedi akcija koja je više – manje poznata hrvatskoj javnosti. U trenutku hapšenja, Gotovina kod sebe ima 12.000 obećanih eura i putovnicu na ime Stjepan Seničić. Posebno je indikativno što su apoeni 12.000 eura pronađeni kod Gotovine odgovarali po nominalama i serijskim brojevima novčanica koje su isplaćene prilikom plaćanja otkupnine za otmicu maloljetnog Zagorčeva sina!
Nakon hapšenja i deportacije moglo se pristupiti podjeli navedene nagrade. 
