80 GODINA S NOGOMETOM

ZAGREB BOLJE NIJE VIDIO

22. veljače, 2015.

Piše: Zvonimir Magdić

U gužvi, pod ‘zapadom’, na Concordijinom igralištu u Kranjčevićevoj, tog tmurnog zimskog dana, pita jedna plavka, Jazbinšeka, centerhalfa Gradjanskog: ‘Kaj je Oskar, bumo ih dobili’?Pet minut prije početka utakmice Purgera i mađarskog prvaka Nagyvarada. Oskar: ‘Kad bi ja to znal, bil bi za sat i pol, miljuner. Kladil bi se. Ha-ha-ha…’I ja sam na tekmi.Tek mi je četrnaest, te 1944. I tog, 18. veljače. Krcato. Rekord. 20 tisuća ljudi. Tri, poslijepodne. Snijeg, koji se rastapa. Blato na terenu, do ‘ koljena’. Druga utakmica Hrvata i Mađara. Prvu je, već dobio, 2:0 Gradjanski. Ali, ova je prava: uzvrat.

Na utakmici je i Poglavnik

Čovjek na čovjeku. Ja ‘visim’ u zraku, stisnut gomilom. Iako je škola, imam tatinu dozvolu: ‘ Oj sine, Purgeri igraju samo danas, a škole bu i zutra’! Sretan sam kad sam prije utakmice, na Kanalu, na kojem je, kasnijem bio zloglasni partizaski logor, u vodi do gležnjeva, brzog potoka, čupao busenje s glistama, za mog suseda – ribiča. I zaradio, za ulaznicu. Obećao sam. Ja sam na istočnom stajanju. Ko’ pravi pravcati purgerš. Upad, pamtim, sto kuna. Tolika vreva, da mi ju nisu, na vratima, ni poderali. Vjerujem, čvrsto, u moj Gradjanski: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek Lechner, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Lokošek, Kokotović. I pribojavam se Nagyvarada. Pamtim i danas, ta prezimena: Vecsey, Mezsaros, Onody, Pereny, Juhazs, Demeni, Csapo, Barna Bodola, Sarvary, Toth III. Taj, Toth! Još, s prve tekme – strašan. Plav, brz. Lak. Ovog puta je Meho Brozović, točno, na njemu. Jučer je mađarski vratar Vecsey letio zrakom, danas je red na Franju Glasera, najboljeg vratara u Hrvata, svih vremena. Nad igralištem, u jednom trenutuku, kruži, nisko leteći, jedan dvomotorni Dornier. Znam mu i broj: 215. Što više, na utakmici je i sam Poglavnik. Uzbuđenje, silno. Krcato i vojskom. Svi su ‘stisnuli’, puna glasa, uz Purgere. Prva je igra bila fantastična. Ova, još bolja. Nemoguće! Godinama, kasnije, u jednom razgovoru s Antolkovićem, Jazbinšekm i Kokotovićem, Koka, sjajno lijevo krilo,drbler, koji je namučio Mađare, tvrdio je, energično.’Od dvadesete, sam u Zagrebu, u juniorima Gradjanskog. Igrao sam i onu slavnu, 2:1 pobjedu, s dva gola Ice Hitreca nepobjedivom Zamori, grada Zagreba, protiv Madrida, ali ostajem. Ovaj je meč Purgera i Nagyvarda -1:0, najbolja koju je Zagreb ikada vidio…Nije bilo izgubljene lopte omotane u snijeg i led i blato. Borba. Do kraja. Visoka tehnika. Mudrost. Mađari ne popuštaju. Hrvati im uzvraćaju. Golmani su opet junaci… Glaser, kao nikada. A, ovo, da ovo nam je trebalo. Dvadeseta minuta: Sjećam se teškog cajgera na zidnoj Omegi. U šesanestercu

Varadinaca, komadić ‘čistog zraka’. s desna. Za Franju Wolfla, čudesnog napadača i topnika, dosta! Poluvisoka ‘bomba‘ ‘šiša’ raširene prste elastočnog Vecseya. Urilik mnoštva, do neba. gooool! 1:0. Gradjanskog za konačnu pobjedu. Više: velepobjedu.

Kontinetalni prestiž

Mađari, ko Mađari, nedaju se; traže zaleđe. No, njega nema. Jedan je branič, na gol crti. To će potvrditi snimkom, na banketu, u Gradskom podrumu, fotoreporter Milan Pavić. Na koncu i gosti, samo klimaju. Hoće li Purgeri izdržati do kraja tu veliku borbu. Ovo je kontinetalni prestiž. Mađari, ta oni će poslije ovoga, još deset godina biti pojam svjetskog nogometa (Puskas), nedaju se. Hoće. Jer, plavi su bolji. Potpuni. Sjajna obrana, i sve ono, ostalo. Izdržalo se. Sjećam se, bio sam sretan: moj Gradjanski. Čekao se konačni zvižduk domaćeg suca Hankea iz Zemuna. I, radost. Bez premca. Do danas. Sav se ježim, da sam i ja, u onom silnom blatu i snijegu, drukal za Gradjanski. Kako su igrali: Glaser na vratima, u glanc-formi. Brozović je ‘pojeo’ Totha, Dubcu ništa ne promiće. Oskar Jazbinšek drži i slavnog Bodolu i Sarvarija, a sredina – Lechner, Pleše, Wolfl i Lokošek- drži čvrsto igru u rukama. Cimermanćić i na blatu – leti, Koka Kokotović vrti Meszarosa, a Lešnik, lukavo izmniće robusnom Juhaszu. Mađarima ostaje samo ovo: ‘Bute vi nama došli, na travu! I, došli su. Par mjeseci kasnije, u Pešti, Gradjanski tuče, u genijalnoj igri, Nagyarad 4:0! Uz dreku američkih bombi koje su se osule na Peštu. Hrabro odlučno. Lepo je rekel Belac Lešnik, koji je zabio tri gola: ‘Da sam ja bil u formi, dali bi im – deset!’