Piše:Zvonimir Magdić
Iza dignutog šarenog zastora: Wankdor, mali stadion, velikog finala WM 54. na desno, u bijelom, Njemci (zapadni op.a.), na lijevo u crvenom, Mađari (socijalistički op.a.). Sudstvo, plemenita kova: Englez Ling. I kiša. Sitna, gusta. Teren natopljen, za deset minuta, bit će “oranica”. I kapetani: fur Deutschland: Fritz Walter, za Hungariju: Ferenc Puskas.
Tri je poslijepodne: počinje…
Fritz Walter: “Kiša lije niz moje obraze, osjećam svu njezinu težinu na kosi koja se lijepi. Ali, ja sam sretan. Rekao sam prije utakmice, momcima: “Kiša je naš saveznik. Iskoristimo ju”. I od prvog trena mi idemo junački. Čak i onda, kada je za naš veliki minus 0:2! A, tek je počelo. Osam je minuta. Pamtim tu gadnu, crnu kazaljku na radost Mađara, na velikoj omegi. Kao da se malo palo, ali ja bodrim: “Vorwarts, Vorwarts…! Mi dobivamo ovu igru”. Blijeda su lica mojih suigrača, treba im samo jedna riječ. Momci: Vorwarts!
Puskas: Sve je krenulo po planu. To je naš stil. Mi odmah napadamo. Prije, i sada u finalu. I zabijamo. Naša je formula jasna: dubina. I koristimo to. Znamo da nas se boje. Czibor je navukao, ja sam opalio. Sada sam ja navukao, a Czibor trese mrežu. Očajan je Turek. Imao je gotovo loptu u rukama. Suosjećam s čovjekom. Nije još ni pokrenuo svoje krupno tijelo, a mi imamo 2:0. Igramo lagano, pomalo opušteno. Očito, ova je igra naša. Tihi podsmjeh ne skida se s naših lica. Čak i ne mislimo ništa o protivniku. Ništa! Mi smo “laka konjica”.
Fritz Walter: Lopta je naša. Pomalo čudno, ali Mađari “zuje”. To mi daje hrabrost. Ja sam sada, čvrsto na svom. Koliko nas je “blic” pokosio, toliko, sada, imamo sve na dlanu. Ne trebaju nam tarot-karte. Igrati! Igrati… I, mi igramo. Nedamo se. Mi smo odmah ovih trenutaka poslije Cziborova gola, bolji! Hej! Lopta je kod mog brata, ja se derem: „ Ohmar, tu sam.“ I, na nadolazeću loptu ja vidim Rahna. Znam ga. On će napasti. I napada, ide unutra, ide, još… još. Mislim, pucaj! On osjeća moje misli-puca 2:1 ! Lopta nije ni po golu ni u sredinu, oćešala je jednog Mađara, a onda moj Max, taj ima nosa, presjekao je odstupnicu Grosiscu koji je izašao, i ispred njega skrenuo u mrežu. Pružili smo ruke, jedan drugomu. Ne više. Ta, pred nama je čitava vječnost. Dobrih osamdeset minuta. No, ovo već ni sam ne vjerujem. Pucam korner, mađarski Grosics nije pogodio šakom jako rezanu loptu, Hans Schaffer je glavom na njoj, ona je padala na desno, Rahn je žestok, to je drop-kick , drugi, dalji kut i – gol! 2:2! Ovo je senzacija. Ne, i za nas. Ja sam vjerovao u našu momčad. U Elf. Sad smo na početku.
Mađarska obrana na brisanom prostoru curi
Puskas: Trebao bi nešto reći, onima tamo odostraga. Ali, ne! Jer oni vjeruju nama, u napadu. Buszanski, Lantos, Zakarias, Lorant, nije to, ono. Na brisanom prostoru “cure”. Ali, što je tu je. Idemo po gol. Idemo. To je naša logika. Gol više. Drama je na početku. Puna, krvava. Na kraju, čista balada. Mi će mo biti na oštrici, razrezana trbuha, krvavi, bolni, ubijeni. Ali, ja sam taj: nema tragedije. Film se vrti, silno. Ali, kiša ima svoju moć. Došao sam k sebi. Idemo na Tureka. Pucamo žestoko, Njemci su u poredku obrane: žilavi, uporni, grenadiri. Imamo još jednog suparnika: vrijeme. To strašno, jureće vrijeme. Ja sam pukovnik, ali je ono – general. Minute padaju kao meteorska kiša. Ispod oka pogledavam na tešku, crnu omeginu kazaljku koja jednostavno vabi zlu kob nad igralištem. Izdržali su poluvrijeme. Znam, bit će sada još teže.
Fritz Walter: Mi imamo jedan problem: Liebrich. Čitav je svijet optužio Wernera da je na prvoj utakmici “zdrobio” Puskasa. Puskas je, ipak, istrčao, iako – očito – nije baš fit. Ali, on je pojam, on je “Bog”, on hoće Nike. On! I u tom njegovom egoizmu, mi tražimo pobjedu. Okrećem se Werneru: “Ne popuštaj, ne boj se, ne srami se! Idi čvrsto. Muški. Do kraja. Pazi na Puskasa, on je tvoj”. Klimnuo je s glavom. Naš je moral visok. Herberger je tražio samo jedno: ući u nastavak, bez pobjednika. I, uspjeli smo. Momčad je u švungu. Mi trčimo, užasnuto trčimo. Borba je za svaku loptu, nepoštedna.
Puskas: Meni je s lijeva, sada, Toth. Ne i Czibor. Naša je lijeva strana malo zdrmana. Poslije svega ovog, bit će dosta pucnjave i po meni i po Sebesu. Bukovi je bio protiv da ja igram i da Zoltan ide na desno. Mislim da smo, ipak bili samouvjereni. Imali smo i razloge. Jake. Teške. Pune hercova i pikova. Pa, ipak, čini mi se da nismo “pravi”. Negdje škripi. Jer Njemci fanatičnošću zatvaraju naše ideje. A, onaj Turek, da gospon Turek, taj sve brani. Idemo. O pobjedi i ne razmšljamo. Čeka se naš gol. “Hajra, hajra” je gromovita .A kad ga nema na Kocsisevom udarcu, netko s crte odbija.
Fritz Walter: Ali, na stadionu je većina Nijemaca. Sve što je zaneseno, s nama je. Osjećam tu masu. Bodre nas. “Deutschland, Deutschland”. Velim, usput, dečkima: “Nitko nas nije šljivio, sada će se klanjati pred nama. Još malo. Vorwarts”. I, gle! Finiš je borba. Žestoka. Blatni, znojni, mokri, ali očito je, mi smo kondiciono jači. Mi držimo tempo. Što je ovo? Netko je od Mađara u skoku odbio s glavom loptu do Rahna, on napada, fintira nalet nekoga iz obrane, ulazi u šesnaesterac i onda, lijevom nogom, pali žestoko. Grom. Lopta, buši, poput torpeda što presjeca morske valove, fijuće niska, mokrom travom, prema desnom kutu. Vidim tu loptu. Gehe, gehe! Idi, ulazi! I, da. Grosics je mek, baca se ko’ pantera, lopta izmiće, prsti su prekratki, idi…gol! Treći, naš gol.3:2! Mi se bodrimo. U zagrljaju smo. Isplatilo se. Borilo se kao nikad. Njemačka je nadomak pobjede. Tu smo. Još sedam minuta.
Puskas: Krećemo na centar. Nitko ne govori niti riječi. U nama kipti. Čisti bijes. I, iz tog bijesa mi krećemo, još se nije stišala buka tribina, lopta ide ko po špagi, ja sam na udarcu, pucam ,gol! Njemci su zastali. Muk, a onda naši: hajra, hajra…šapat. Mi smo u zagrljaju. A, onda, sve su to sekunde-šok. Ling ne priznaje pogodak. Pokazuje na dignutu zastavicu. Protestiramo. Ali, ne pomaže. Idemo još jednom, pa još, ali sada je gotovo. Noge nas izdaju. Nijemci su na nogama. Hoćemo li izdržati. Vratiti se. A onda, taj, kraj. Pružene ruke koje nemaju stisak, trebat će suzdržati se, povući u se, biti na krvavom panju, odsječenih glava. Gubitnik. Rukujem se s Walterom. Osjećam, moje su ruke hladne, njegova je mokra, ali vrela. Ne znam kamo ću. Stojim pod klobukom kišobrana, slušam Rimeta, njegovu ceremoniju, ispod oka vidim Fritza s “božicom”, on kreće prema svojima, ja sam izgubio kompas, nismo više u redu. Kamera je zgrabila novog pobjednika. Novine su dočekale senzaciju. Oni su danas njihovi, mi, samo oni od jučer. Povijest.
Nema tragedije u nogometu
Wankdorf, pet sati poslijepodne. Liju suze jedne tragedije. (Puskas će reći: “nema tragedije u nogometu”!). Ona je veća od one brazilske balade ‘50. Tamo je ušutkano 200 tisuća ljudi. Izgubio je bolji, Brazil. Dobio, jednako dobar Urugvaj. Ovdje, pobjeđeni su nepobjedivi Mađari. Aranycsopot. Zlatna horda je zaustavljena. Njemci su počeli, tom pobjedom, svoju novu revoluciju: privredno čudo. Fasbinder snima s Mariom Guly ‘Mariju’ i završava film s radio-prijenosom iz Berna: ‘Deutschland, Deutschland…’
Sieg Heil!
Nije nacistički. Jer Nijemac ne zna drugačije nazdraviti pobjedi. Njemački je to jezik. Živjela pobjeda! Onda kad ju nitko nije očekivao. Velebna. Još dva puta, Nijemci Beckenbauer i Matthaus bit će mundial- pobjednici. Ali, to više nije bilo čudo. Kao ni ono-privredno.
Zbogom oružje Mađara, Njemci. Auserdemm…
Fritz Walter: Ja držim Nike, čestitka je Jules Rimeta, vraćam se momcima, mi smo pobjednici. Ne skaćemo, ne urlamo. Primamo događaj, mirno. Još uvijek nismo svjesni da smo mi, Njemci, prvaci svijeta. U transu smo. Zgrčeni. Vraća nas autobus u hotel “Belveder”. Pijemo pivu, grickamo, u tišini sandwich. I, to je sve. Jedino što sam uspio prozboriti bilo je ovo: “Momci, sada će mom starom u Kaiserslauternu polupati gostionicu…”
Ferenc Puskas: “I dok se Njemci vesele, na svoj način, mi istog trena, u našim glavama postavljamo pitanje: ja sebi, drugi meni, hoćemo Pedra”. Istog trena. U stuporu čitave nacije, traži se dežurni. Svi se okreću, gledaju mene, Sebesa. I, toliko Ijeta kasnije. Tko je kriv? Svi smo mi krivi. Svi… Ne osjećam kišu, ne osjećam sebe. Jedino što znam, onako tupo, polumrtvo: Nike nije naša…
Fritz Walter: “Tek mnogo kasnije, kad nas budu vozali među silnom masom, iz grada u grad, mi smo opušteni, razdragani, veseli. Duboko svjesni: mi smo prvaci svijeta. Znam, pisalo se i o dopingu. Smiješno. Naš je doping bio drugarstvo i idealizam. Hoću li sanjati ikada tu utakmicu. Toga se bojim. Hoću li…”
Walter će napisati i knjigu, jednostavnog naslova: “3:2”. Puskas je sigurno neće čitati. On ima priču, to mi je pričao, mnogo mnogo kasnije, u Madridu. Imala bi naslov: “U nogometu nema tragedija…”.
I, nema…!
Njemačka-Mađarska 3:2 (2:2)
Bern, 4. srpnja 1954.-Stadion Wankdorf. Gledatelja: 40 000. Vrijeme kišovito. Teren težak, mokar. Sudac: Ling (Engleska).
Golovi: 0:1 Puskas (6), 0:2 Czibor (8), 1:2 Morlock (10), 2:2 Rahn (18), 3:2 Rahn (83).
Zapadna Njemačka: Turek, Posipal, Liebrich, Kohlmeyer, Eckel, Mai, Rahn, Morlock, Ottmar Walter, Fritz Walter, Schaffer. (izbornik: Sepp Herberger).
Mađarska: Grosics, Buzansky, Lorant, Lantos, Bozsik, Zakarias, Czibor, Kocsis, Hidegkuti, Puskas, Toth. (izbornik: Gustav Sebes).
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.