Piše: Zvonimir Magdić
Tu se sve zna: Franjo Wolfl, kojeg su, od djetinjstva, hazenašice Concordije, zvale Mariška, jer je igral za njih, na treningu, nogomet, a napikaval u juniorima zelenih, bil je strijelac prvog reda. Svjetski ga nogomet, ne pamti. Svi znaju Puskasa. Pancho, kako su mu šaptali Španjolci njegovog Reala, imal je „levaću“ . Ni ta nije viđena. Rekao je Di Stefano, kad je vidio Honvedovog bojnika, na prvom treningu na Bernabeu: ‘Pa ovaj može s levom nogom ono kaj ja možem samo s rukom!’. A Zagrepčanec, popularni Mariška Wolfl je imalo i lijevu i desnu – jednaku. Koliko mi je puta pričal Ivica Horvat, za šetnji na Jelcu:’ Boljeg štosera ja nisam videl. O voleju, da i ne govorim. Savršen. Podrezana lopta odozgo, britka ko’ tane. Ciljal je kutove. A imal je silnu ‘pamet’. Nije baš bežal, a kam bu, sve je mogel, s mesta, kaj je trebalo. Njegove lopta, iz zaokreta, na krila, Cimermančiću ili Koki Kokotoviću, pa i Plešeu, bile su – priče iz bečke šume. Pregled igre-savršen. Znanje, ogromno. Čudo.
U najužem krugu najboljih Hrvata
Slažem se. Obožaval sam Nogomet Franje Wolfla. On je u najužem krugu najboljih Hrvata, svih vremena. Priznal mi je Mariška, za jednog ispijanja duple-crne kave kod Čarlija: ‘Nijemci, po mom prezimenu, htjeli me uzeti za Njemačku. Jasno, ja sam odbil i samu pomisao. Jer, ja sam rođen u Zagrebu, Hrvat. I baš sam ja, zabil Nijemcima gol, na onoj bečkoj utakmice, 1:5 Nezavisne Države Hrvatske, 1941. Pomalo ‘lien’, kako su ga pisali korienaši, ali uvijek dostižan. Zabiti gol, s pol igrališta, za njega je bila poslastica. Sjećam se Dinama i Vardara, na purgerskom, koje to više nije bilo, četrdesetosme. Dilev, okretni Makedonac je poletio za loptom, a nije ju stigel, to nije bio lob, to je bio top. Ili, ona priča s loptom zabijenom u rašlje, na Dinamu i Rott-Weissu iz Essena (3:1). Mara, dinamovci su kratili njegov nadimak iz Gradjanskog, Mariška, zviznul je volej, žutom – mađaricom – u devedeset, u protivni kut. Odjednom, muk. Di je lopta? Je gol, nije gol? Pa, di je k vragu lopta? !
Pričal mi je toliko ljeta kasnije, jadan gosponček, koji mi je prišel, na tramvajskoj stanici. Na Jelačić-placu: ‘Vi me ne znate, ja znam vas. Novinar, zar ne?’ I dok klimam, on mi veli: ‘Ja sam vam pobiral lopte na sjevernom golu, za te tekme Plavih i Rott-Weissa. I kad je ta lopta – Marina – nestala, prišel mi je njihov golman, i rekel mi je: ‘Mali donesi mi loptu.’Mislil je da je u maksimirskoj šumi. To je bil Mara. A, ona, zabrtvljena o trokutasto željezo, u rašljama. Sva svijena, stenje. Boli to. Pa, ona dva gola, s istog mesta, dvadeset metara od gola, Ferencvarosu, Gardjanskog. Na tribinama je bil predsjednik Austrijskog saveza doktor Gore. Rekel je ljudima do sebe, poslije prvog gola: ‘Ak još jednom tak zabije, ja bum rekel da je najbolji na svetu’. Došel je i drugi. Na istom mjestu. I opet, Csikos, okretni Mađar na golu Fradija, ne drži. Gore je, pošteno, klimao i dijeli ruko-pozdrave ljudima oko sebe. A sam Mariška mi je pričal: ‘No, na toj utakmici, ja sam pucal i treći frajštos. Nije bil gol, ali se lopta odbila od gol-štange, na centar! Taj mi je udarac bil draži od golova.’
Najdraži gol
Nije li u Državnom ’48, zabil on sam, više golova nego čitava Crvena zvezda! Dvadeset osam! U ligi, deset klubova. Nogomet je prestal, ni manje ni više, u Montevideu, na Copa de Montevideo, za Dinamo, pedeset treće. Priča. ‘Trebalo je potrčati za jednom loptom, krenul sam a ona sve brža, odmiče. Ja ju ne stižem i velim sam sebi: ‘Mara, kaj ti tu delaš? Gotovo je. Zišel sam van. Da, sve je to Franjo Wolfl. A tko je bila – Čudesna momčad? Wunderteam? Austria. Državna momčad koji je postavil i vodil, nekoliko godina, poznati Meisel. Bila je to Sindelarova momčad. Sada, u ožujku 1938, momčad vodi jedan drugi tip. I rastom i snagom. On nije Papirnati, kaj je bil za novinare, Mathias Sindelar. Visok, plećat i kaj je najgore, udarca da je sve zvonilo. Još je i danas, pojam pucanja u Beču. Naš je Franjo Glaser bežal s gola, na topove, Binedra. Njega su zvali Bimbo. Gradjanski je dobio poziv da bude sparing-partner, toj Austriji. Istrčalu, ovako: Platzer, Sesta, Schmauss, Skoumal, Pekarek,Vavra, Gaiter, Jerusalem, Binder, Neumer, Pesser. Nitko nije znao da je to posljednji Wunderteam, posljednja Čudnovata momčad, sada, naoružana s Debelom Bertom, Bindera. Osam dana, kasnije – Anschlus. Austrija je priključena, uz široki pljesak masa, Trećem Reichu. Gradjanski je jak. Razigran. Ima europsko ime. I, poziv iz Beča, ima težinu. Ne u zlatu. U slavi. I Igra se u Huttelderofu. Na igralištu Rapida. Radni dan. Uz puno gledalište. Začas, Grdajanski je taj koji fino porazmjestio svoje modre grenadire. Nabio je Austrijancima, njihov – valcer. Igra, bečkom školom. U –noge. Lešnik je 1:0,a onda 1:1 Neumera. I pred kraj, kad su meki Bečani, športski otvoreni, gotovo uz Gradjanski, Purgeri zabijaju i drugi gol. Tko? Mariška. Sam mi je Wolfl pričao:’Bio je to moj najčudesniji gol u karijeri. Gotovo, smiješan. Ali, obzirom na protivnika, na njegovu wunderteam-slavu, i najdraži. Mi smo napadali i u jednom trenutku, lopta je doletjela sa strane. Ja sam naletio na nju,ali on je u doskoku, na metar sam od gola, nemrem s nogom, nemrem s glavom ona, ne čeka. Znate kaj, podmećem prsa i odbila se u gol, kraj zaprepaštenog Platzera. Taj se pamti – s prsima! Gradjanski je igrao u sastavu: Glaser, Hugl, Cesarec, Kovačević, Jazbinšek, Kokotović, Šmeliček, Wolfl, Lešnik, Antolković, Pleše. Prvi gol za Grdajanski je, na svoj način, kratki šprint i šus – zabil Belac Lešnik. Nije Bimbo Binder sprašil za ‘Osterjahere’. Glaser ga je ‘polovil’. Strijelac je bio Neumer. Jasno, seća se Mariška: ‘Za večerom, čekala me je moja svinjska glava.’To je i takav je bil Francek Wolfl. Poslije te tekme, austrijski izabranici nastupali su za Treći Reich. Nota bene! T
