80 GODINA S NOGOMETOM

NAJLJEPŠE FINALE KUPA PRVAKA

7. veljače, 2015.

Piše: Zvonimir Magdić

Jedna od najljepših utakmica za sva vremena je bila završnica Kupa prvaka na bečkom Prateru, 1987. Igrali su – nezaboravno – portugalski Porto i bavarski Bayern iz Munchena. Krasna utakmica. 2:1 pobjeda Portugalaca.

Žurnalistička klopa na praterskom stadionu, perfektna! Izbor i izobilje. A, onda, kaj više, Beč je – Beč. Kertnerica, Bože moj! I stefanovska katedrala. No, Ilica je zagrebačka vijugava (serpientes u Sevilli), naša je prvostolnica jača čak za čitav “minaret” (ja sam bio na otvaranju džamije u Zagrebu, 1943., dr Ante Pavelića, op.a.)! U “Europa-hotelu” sam doma. To mi je Kranjčarov vodič kroz grad: “Tu…” I jedan je Zagrebčanec direktor hotela. Menedžer. I ne samo to. Tu odsjeda za bečkih dana i sam Domingo. Prvi glas svijeta. Sigurno prvi glumac medu opernim pjevačima. Ima “Wiener”, ono nešto: gemutlich, kako bi se reklo u starom Zagrebu, kroz koji nas je, još za djetinjstva, na tadašnjem krugovalu, tako živo, vodio Katedralis. Jednostavno volim Beč. A kad u Beč još dođe “Porto”, kojeg jednako volim, e kaj onda? Porto volim ne samo zbog dobrog “hakla”, već i zbog toga što je, tamo četrdesetih, za njih igrao konkordijaš, Slavek Kodrnja, dribler nad driblerima i strijelac, kao i Haškovac, Cano Petrak. I jedan i drugi, purgeri, Zagrepčanci. Vrtio sam i album iz njihovih portugalskih dana. Pokazao mi ga je Armando, čovjek od “porte” u Porto klubu, na Antasu, na kojem je poslije utakmice Dinama i Porta, ‘83, ako se ne varam (Sam Hawkins nezaboravnog nam Karl Maya, op.a.), skockan takav banket kojeg ja nisam nikad i nigdje vidio. Olimp. U dvije riječi: i nektar i ambrozij. Dunque, kako bi rekel moj profesor talijanskog na prvoj klasičnoj, Međimurac, Igerc.

U društvu s Cicom i Otom Barićem

Dakle, ich liebe Wien…me gusta Porto. Prater nije onaj na kojem je Maradona prije nekoliko godina izvodio “show do bola.“ Ne! Novi, prostraniji, pod krovom. I daje “wilkomen” Bayernu i Portu, u završnici Kupa prvaka. Sjedim, a to mi je bio i običaj, za još dječačkih dana, jer sam htio vidjeti iz bliza Glasera ili Monsidera, na visini gornjeg kaznenog prostora, vjerujem da je to na sjeveru. Popodne, a sve će biti “zaključeno” pod reflektorima. Krcato. Ali je publika ipak, bečka. Zna nogomet. Pa, tu je vrapca ti dal, igral i sam Sindelar i “Čudesna momčad” Meisela i Bindera. I Deckera, koji je vodio bečku Viennu na onoj slavnoj utakmici u Zagrebu protiv izvrsnih purgera Gradjanskog. 3:0 (Wolfl 2 i Lešnik u zadnjoj minuti. s glavom) Nogometni Beč. Jer, kao klinac pamtim pitanje: “Kak, pa igraju Rapid i Austrija, zeleni i ljubičasti, a samo je deset tisuća ljudi na “šlageru”, kak…”? Sjećam se i odgovora: “Da, deset, ali deset tisuća koji znaju kaj je nogomet”. I, klop! Ili kak’ bi se reklo, a pisalo na zidu u purgerskim birtijama, gdje se “lokalo” i kartalo: “kibec začepi gubec”. Sad su vremena drugčija: na tribinama finala Kupa prvaka, na Prateru je “šest banki”! A, može i sedamdeset? Može! U gradu na “lijepom plavom Donau”, koji jasno to nije, kao što ni Rio de la Plata u Buenos Airesu nije “srebrna” nego-mutna, Njemci i Portugalci. Bayern, meni simpatičan i Porto kojeg sam pratio s posebnim “šmekom” poslije one utakmice u Kupu kupova u Zagrebu, u prvom kolu, kada je, tada još živi Pedroto, pokazao taj nogomet “u krugovima”. Neviđeno! Poslije, na svim utakmicama, do finala u Baselu, jedan gol ljepši od drugog! Onda je briljirao Sousa i Jaime Pacheco, sada je u postavi jedan drski, otresiti maradona-tip, Futre, crn, čupav, velikih očiju, čovjek bravura i Madjer, mek, lak, ispadak iz ‘Tisuću i jedne noći’. Čarobnjak. Puna mi je novinarska torbica novina. Čitam jedne i Breitnera: “Porto ima bolju navalu…” Bravo Paul, tvoj maoizam ima iskrica. Ti si, ipak, artist”! I nije pogriješio. Bavarcima nisu pomogli ni Rummenigge ni Mathaus ni Brehme, iako su imali u prvom halbcajtu 0:1 (Kogl). Gol, koji je značio da je lopta unutra i to je bilo sve. Jer ona dva, koje će kasnije zabiti Portugisci, čist je nekaj drugo.

Izjavit će glumac Walter Seldmayer: “Das ausgleichstor mit der Hacke alein war schon soviel wert wie ein Theatarbend”. Toliko njemačkog kužite, ne, ne bum prevodil! Ovo je inter-libar. “AZ” je bio šaljiv: “Bayern je imao soldata, ali nije imao kao nekad, “Kaisera”! Porto nije imao, od prije Pedrota, učitelja kakav se samo u biblijskim pričama susreće u pustinji, bez vode. On je uvijek imao “izvor”. Uvijek. S Rudijem Belinom, koji je išao motriti Porto kad je on preuzeo “modre”, poslije Ćirinog odlaska, do rane zore razgovarao sam s tim vele-stručnjakom, jasno, o nogometu. Odmjeren, fin, pravi. I jasan, da ne može biti jasniji: “Kružiti, ne igrati u ravnom crtovlju”. Nažalost, nije ga bilo u Beču, ali je Arthur Jorge, shvatio tog genijalca. I ja mislim (cogito ergo sum, kako bi se vratio taj gimnazijski slogan, op.a.) da je Europa-kup dobila s igrom Porta, zadnju veliku paradu. Taj se nogomet više ne bu videl. Ne igra ga više ni sam Porto. Jardel I – punto final. Točka.” Gotovo je, gotovo…” Bio sam podno novinarske lože sa Zlatkom Cicom Kranjčarom, koji je još tada bio “rapidler”, igrač, i Otom Barićem, trenerom “zeleno-bijelih”. Prvo se poluvrijeme oteže, igra je tako, tako, Njemci imaju čak prednost, jednog gola. Veli Barić: “Je, sada je 1:0, u nastavku Njemci će ih stisnuti i bit će – tri!” Kranjčar je oprezniji. On je igrač i vjeruje u sve mogućnosti. Već je podijelio neke “petice”, Portu. Na koncu, on je igrao onda, za Dinamo i uz zaglušene zvižduke demona, koji su se uvukli u “narod”, zabio dva gola. Uzvrat je bio 0:1 jer je ‘zlatna lopta’ Gomes gala-kit kojeg sam nagovorio da za maju “SN-reviju” zgrabi jednu zlatnu kopačku, istina puminu, ali je rukama pokrio oznake i imali smo ga, u mom intervju-u, s kopačkom u zlatu. I zato je Cico visoko digao obrve, njegove su plave oči imale bljesak vuka iz Maurovićevih “Trojica u mraku”, a osmijeh bijelih zubiju krio je jedan drugi tip: dva! Ja kužim Sousu, oduševljavao me Magalhaes, a onda u nastavku, koji ulazi u krug nezaboravnih, punih 45 minuta, samo je jedna momčad. I dva genijalca: Futre i Madjer. Sad sam ja na konju. Osjećam, idemo po pobjedu. Ona visi u zraku. To je “ono” loptanje: Pino para Inacio, Inacio para Quim, Quim para Sousa, Sousa, para Futre…e, sad je dosta, Futre više nema “para” ili “za”, ne! Zgrabio je loptu tamo na desno, i onda poput Maradone u Meksiku, jednostavno prošetao bayerovce, jednog, drugog, četvrtog…sam je, koso, ide u gol, ne, puca, ja sam na nogama, ali lopta, maldita sea, prokleta bila, za centimetre, odlazi kraj gola. Barić se malo uzbibao, Cico trlja ruke, ja se kupam u znoju: “Mi igramo…” Subjektivan sam, jesam. Volim ”špan”. A ovo, na praterskom travnjaku u “šumi” (naš je Maksimir za ovo “Di Stefano”, op.a.) je sada mali koncert “bogova”. Lopta je u punom vrtlogu, Porto je sav u pokretu. Baile. Fado. Nema tužaljke, ali ima radosti. Punih plućiju. Minute lete, ali je jasno da taj 0:1 Kogle, ne može ostati. Nikad u životu nisam tako blisko gledao igrokaz “gol visi u zraku”. Nikad! Futre je odigrao svoju rolu, njega Nijemci neće uloviti više ni lasom, a evo, kontratenora: Rabah Madjer. Uvijek sam volio taj nogomet “gornje Afrike”. Isušeni ko’ bakalari, a izdržljivi poput deva, naoružani puškom, konj, i ajde! U borbu. To je moj doživljaj i jednog Madjera. Nije li baš on zabio na Mundialu, Njemcima gol! Je! Njegov je doticaj lopte tako mek, vizija široka. Ako je Futre dobio Maradona – usporednicu, Madjer me podsjeća na Erminda Onegu. Prilazi, gradi, trianglira. Ali, vura beži. Još je samo deset minuta. Nijemca nema, ali izvrsni Belgijanac Pfaff, jedan od boljih ‘mačaka’ ove planete, na sto je muka. Muće ga, šeću pred njim, vade mu mast, ali on je na mjestu. Šuti i brani. No, i njemu dođe kraj. Virbl, kako bi nekad rekli baš Austrijanci, dok su igrali Ocwirk i društvo, sve je žešći. Ja stojim, ne sjedim, jer ovo je već simfonija.

Beč to nije vidio

Violine cvile, bubnjevi najavljuju “demerung”. I, evo ga: gledam na vuru, jos deset, nešto manje, navala je s desne, lopta je upućena u sredinu, povratnica (to samo to, osvajanje zadnje linije što dulje, po mogućnosti na prvu golštangu, pa natrag, op.a.). Ide prema Madjeru, Bavarci u tim ne baš sretno dizajniranim dresovima, neskladnih boja, mislim čak svjetlomodrih gaćica i nekog crvenila “gore”, koje je blijedo, u jednom trenu, na sedam- osam metara od gola, okreće se i, i.i.i…peta! Još sam očitao njegov crveni broj “osam”, na šarenoj, plavo-bijeloj majici “dragona”. Lopta probija Pfaffa, koji ne očekuje, neviđeno. A ovo je to-neviđeno! Peleov propust, odmah se vrte filmovi, to je “kolaž”, protiv Urugvaja, Maradonin “niz” protiv Engleza i sada, gol-golova svih eurokupova. S petom! I još jedan film. Dajte ga! Bio sam na utakmici u Ljubljani, Dinama i Odreda, strašna partija (ne kom. op.a.) 4:1 plavih, pa 4:4. Toplak sva četiri, a onda 6:4, Dinama. I gol za kojeg je jedan do mene rekel: “Sem videl svašta, a ovo, pa niš”. (Čonč je zabio gol s petom, op.a.). No, ovo je finale Europe. Takav gol nije zabio čak ni svemoćni Di Stefano! Stojim, urlam, plješćem. A sve je to preko puta mene, nas. Točno u liniji. Crtovlje i Madjer se poklapaju. 1:1. Urlam: “Jesam rekao”. I ona moja: “Sad mogu doma, kao što sam to rekao onda kada je Maradona onim čudesnim lobom pokopao kopiju “maracane”, golom za “Barsu”. I dok skaćem, sav potresen, sretan da ću se jednog dana, i evo ga, nije bas “D”, ali je taj, jer ja sam s onu stranu atlanskog bedema, to negdje i zapisati, mali je Juari, Brazilac, peregrino euro-terena, gdje ga sve nije bilo, iako mu je Santos (hej Santos, stoj, nije li to Peleova momčad: Dorval, Mengalivo, Cotunho, Pele, Pepe, da to je ta, op.a.) doskočica. Na centar s lijeva, mislim Madjer, ulijeće i – zabija. 2:1! Ovo je sad ludnica. Barićeva je prognoza o njemačkoj trici “down”, Cico je u sedmom nebu, a ja, pa ja sam za taj nogomet. Branim ga čak i ugrizom. Do krvi. A Juary je – pričuva. Hej! A, mali kuži sve. Poslije toga, ekshibicija. Beč to nije vidio. Možda je Wunderteam igrao tako, jer uistinu Meislovi su, knaberi, gurali na kratko do besmrti. Ali, ova kratkoća ima krug, Pedretov krug (slava ti, muy querdio Pepe, op.a.). Ja sam ponosan. Ja čak imam i Pedretovu vuru koju mi je poklonio u Zagrebu, onda! Ali ga zato uporno citiram, nabijam rogove modernom treneru: krugovi. Je li današnji nogomet daleko od njih. Od “non tangere circulos meus’ .. je daleko. Kao Amstrong od mjeseca! Otto (traži da budu dva “tt”, ne znam čemu mu to treba jer je i s jednim i sa dva sigurno Oto i to ne baš bilo koji: Barić Maximale nije dobio našu sitnu kladionicu. Malo će me i piknuti: “Pa, kaj nemaš bolju vintericu”? Istina, moja i nije bog zna kaj, malo olinjala, onak’ soc-olinjala, još ju vlečem od Španjolske ‘82, poklon sponzora novinarima, Canon ili tako nešto, ali je Cico tu. Abogado? Odvjetnik: “Pa, Oto bil’ bi red da se Amigu pomogne, pa vi ste tu…” Jedan od osmjeha, ali ja sam već dole, pod gigantom, pred svlačionicama Porta. Pa, ja sam i dopisnik “A Bole”. Tražim svog dragog prijatelja Santosa, rukujem se sa brkatim Jorgeom, pravim i snimak i razgovor s Futreom, Madjer u krugu, sam, oduševljenih, znam doktora, plave kose, za skupom europrvaka, srebrenom kantom, koju je držao, čak pet puta, Di Stefano. A kad je pravljena anketa u Italiji, tko je Di Stefano, 60 posto je odgovorilo: Giuseppe. Jasno, belkantatore. Silna radost. 45 Portovih minuta odlaze u-nezaborav. I više nisu ponovljeni u niti jednom finalu, čak i onda, kad su blistali Milano ili Barcelona. Ovo je bio nogomet. Čist ko’ suza. Poezija. “Izađi mjeseče…” ponavljanje Lorce… Chau, portenos. Obrigado I, punto final. Točka, svih vremena. Bolje se nemre..

Porto 2(0) – Bayern 1 (1)

Beč, 27. svibnja 1987. Wiener Praterstadion. Gledatelja 57 000!

Početak: 20,15. Teren idealan, travnat, vrijeme toplo, ugodno.

Sudac: Alexis Ponnet (Belgija)

Strijelci: 0:1 Kogl (25), 1:1 Madjer (78), 2:1 Juary (80).

PORTO: Mlynarczyik, Pinto, Luis, Celso, Inacio (67, Frasco), Quim (46, Juary), Magalhes, Sousa, Andre, Madjer, Futre (trener. Arturo Jorge).

BAYERN: Pfaff, Winklhofer, Nachweih, Eder, Pflugler, Flick (82, Lunde), Brehme, Matthaus, Rummenigge, Hoeness, Kogl (trener: Lattek).

Žuti: Magahales, Celso, Sousa, Winkelhofer.

I punto final. Točka, svih vremena. Bolje se nemre.