GLAVNE TEME PISMO

ZA NAS OBIČNE BRANITELJE MINISTARSTVU SE FUĆKA – OTVORENO PISMO GOSPODINU MINISTRU TOMI MEDVEDU

11. ožujka, 2024.

Zajednički pristup HDZ-ovih foteljaša i u Ministarstvu zdravstva i u Ministarstvu hrvatskih branitelja i u Uredu predsjednika Vlade RH glasi: “Pusti ga, neka piše, prije ili poslije će se umoriti i odustati, a nas ovo jako dobro zabavlja i skraćuje nam ‘radni dan’, na kojem ništa ne radimo za Hrvatsku, ili, što je još gore, radimo protiv nje”

Napisao: Ivica Filipović

Poštovani gospodine potpredsjedniče Vlade RH, ministre i moj ratni suborče,

Slobodan sam Vam se još jednom obratiti. Prvi je povod vijest koju sam pročitao na portalu “Kamenjar” pod nazivom “Ministarstvo branitelja potpisalo sporazum o preventivnim sistematskim pregledima”. Što bi reklo, bolje išta nego ništa.

Drugi je povod to što od svih za to nadležnih gradskih i, što je još otužnije, državnih institucija još nisam dobio ozbiljan odgovor u vezi s očigledno najgrubljim ugrožavanjem prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.

S obzirom da, dakle, ozbiljan institucionalni odgovor s tim u vezi ni do danas nisam dobio, prisiljen sam se obratiti javnosti, te ću ovo pismo nakon urudžbiranja proslijediti u slobodne hrvatske medije.

Navodi su slijedeći: 

Već jako dugo vremena provodim prepisku sa za to nadležnim gradskim i državnim institucijama, uključujući i Ured predsjednika Vlade RH, Ministarstvo zdravstva i Ministarstvo hrvatskih branitelja kako bih dobio odgovore na svojih kratkih i jasnih 15 pitanja koja se odnose na, prema svemu sudeći, ne samo nezakonito, nego i neustavno izbacivanje hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata iz Povjerenstva za zaštitu prava pacijenata Grada Zagreba. Tome, naravno, prvenstveno kumuje stranka/sekta “Možemo!” ali i svi ostali koji postupaju po staroj narodnoj “Selo gori a baba se češlja”. Među  hrvatskim braniteljima vlada veliko čuđenje zašto se i ministar zdravstva Beroš s tim u svezi uporno pravi neinformiran, gluh, nijem i slijep. Čuva li ministar Beroš svoju unosnu fotelju u paničnom strahu od ovdašnjih lijevo-liberalnih medija koji bi ga, kad bi službeno raskrinkao taj protuzakoniti i protuustavni rad stranaka “Možemo!” i SDP-a, politički dokrajčili???

Uzaludno se, vidim, s tim u vezi opetovano obraćam i Ministarstvu hrvatskih branitelja. Ni ono, osim što me je na jedan kurtoazni razgovor primio Vaš savjetnik Anto Zelić, ne samo da sve do danas nije s tim u vezi mrdnulo malim prstom, nego mi je prešutno poručilo da se foteljašima kojima ste se okružili za životne probleme, prava i interese nas, običnih i očito nevažnih Vam, hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata zapravo živo fućka.

Čini se da zajednički pristup HDZ-ovih foteljaša i u Ministarstvu zdravstva i u Ministarstvu hrvatskih branitelja i u Uredu predsjednika Vlade RH glasi: “Pusti ga, neka piše, prije ili poslije će se umoriti i odustati, a nas ovo jako dobro zabavlja i skraćuje nam ‘radni dan’, na kojem ništa ne radimo za Hrvatsku, ili, što je još gore, radimo protiv nje.”

Ozbiljnog odgovora nadležnih, dakle, ili nema ili se svodi na birokratsko izmotavanje. Od aktualne gradske vlasti ozbiljan odgovor na bilo koju temu nitko više ni ne očekuje, ali zašto se i dužnosnici HDZ-a tako ponašaju? Postoji li još koji a da i on nije odnarođen?

Odnarođeni HDZ

Pohvaliti jedino mogu Ured predsjednika RH Zorana Milanovića koji se je brzo, uredno i ljubazno zahvalio na mojem obraćanju i na obavijesti o tome.

Premijer je obećao EP-u treći premijerski mandat, predstavio je izborni program, vrijednosti, postignuća.

I evo, ovo pismo pišem na Međunarodni dan žena. Stoga ovu borbu posvećujem njima. Prije svega svojoj pok. majci Jeli Filipović, rođ. Bubaš. Bila je prava lička i hrvatska žena, koja kad je saznala da sam se upisao u onu partiju, pa još odlučio se upisati na Fakultet političkih nauka, skoro si od muke čupala kose. Govori mi: “Sad kad si završio za inžinjera, vrati se kući, oženi se i živi. Nemoj ići među njih, ubit će te ili protjerati moju braću, tvoje ujake.” Videći da sam čvrsto odlučio ići putem borbe, kaže mi: “U redu kad si odlučio, hajde, ali reci mi što će biti ako propa’neš?”. Uh, ja onako zatečen i stjeran u kut, mrtav joj hladan odgovaram: – “Mamo, neće biti ništa, ujacima i unucima ću reći da sam probao”.

U obrani Gospića

Na samrti ona zaziva pok. dr. Franju Tuđmana, prvog predsjednika druge hrvatske Republike Hrvatske i kaže: “Dođi, golube bijeli, odnesi i moju dušu kao i Tuđmanovu.”

A u obrani Gospica 1991. kaže mi: “Ne moraš ti dolaziti, sami ćemo mi obraniti grad, radi svoj posao idi tamo gdje je teže”. Eh, što je život. Prije nekoliko godina, skoro iste riječi ponovila je moja kćerka. Na moje pitanje, treba li što pomoći, ona onako od srca djevojački odgovara: “Tata, bit će sve dobro ne moraš ti pomagati.”

I tko sad može reći da nisam rođen za šestog hrvatskog predsjednika? Važno je postaviti bitku, otvoriti prostor i danas imati na umu virtualnu digitaliziranu stvarnost. Ako sad imamo predsjednika s karakterom, za iduću fazi treba nam predsjednik s programom.

Znaš kako je govorio pokojni Gavran na Velebitu? -“Izdrži prijatelju, stižem.”

Srdačan pozdrav iz kišnog Zagreba od ratnog druga. T