VREMEPLOV JOSIPA FRKOVIĆA:  LAŽLJIVI PREDSJEDNIK MILANOVIĆ

VREMEPLOV JOSIPA FRKOVIĆA: LAŽLJIVI PREDSJEDNIK MILANOVIĆ

20. ožujka, 2020.

 

 

Piše: Josip Frković

Osamaestoga ožujka navršio se kraj prvoga od šezdesetmjesečnoga mandata petoga po redu (a trećega lažljiva) predsjednika hrvatske države, Zorana Milanovića, čiji su izbor i ustoličenje većina Hrvata diljem svijeta dočekali s gorkim okusom boljševičke prijevare. Jer, bivši je predsjednik SDP-a, čelnik komunističke stranke, sljednice SKJ i svojedobni premijer RH sa stotinama minusa iz nedosljednosti omalovažio nacionalno osjetljive birače. Podjednako one koji su mu dali svoj glas, ali i one koji ne trpe ni spomen slučajnoga premijera političkoga akrobata iz 2013. i trenutaka ulaska naše zemlje u Europsku Uniju. Još preciznije, muljatora u pokušaju zaštite zločinaca udbaškoga dvojca “lex Perkovića”. Kao što se navodni proleterski svjetski skitnica i masovni ubojica Josifa Visarionoviča Staljina JBT odricao davne sudske vlasti, “jer priznaje samo sud svoje partije”, tako se i Miljanović odrekao svega naslijeđena u tradiciji demokratske Hrvatske od prvoga predsjednika Tuđmana naovamo. Lažnim “revolucionarnim” žarom odbacio je protokol svečana ustoličenja državnoga poglavara pred povijesnom crkvom sv. Marka i učinio to u prostorijama Predsjedničkih dvora. Pošto je ukinuo livriranu povijesnu gardu “baletana”, iz prostora na Pantovčaku izbacio je biste svih hrvatskih velikana, želeći time reći kako poslije Kolindina izbacivanja lika njemu omiljena navodnoga maršala, nema mjesta ni bistama ranijih velikana nacionalne povijesti. Uklanjanje bista, inače, zakašnjela je presuda državi Hrvatskoj, drži znameniti odvjetnik i kolumnist dr. Zvonimir Hodak s kojim smo apsolutno suglasni.

Tužna sjećanja na VRH Zorana Milanovića

Štoviše, Milanović kao da upravo raspisuje natječaj za izradu poprsja svoje povijesne veličine Račanova nasljednika i SDP-ova, hrvatskoga najlošijega premijera, kojem je čak i rastrojeni i karikaturalni Gordan Maras, američki lutalica kladionicama o državnom trošku s mužem sisačke gradonačelnice Baničekom, mogao biti ministar gospodarstva i poduzetništva. “Vidim da se šire laži o meni, dokument koji je obična jeftina krivotvorina…”, napisao je dični (nezasluženi i protuhrvatski) hrvatski predsjednik nakon objavljivanja arhivskih dokumenata SKJ-SKH, koje je sljednik SDP pohranio u Državnom arhivu Hrvatske. Istoj onoj državnoj instituciji koja je (sa)čuvala i izvorne dokumente propale i narodu jednako odiozne Jugoslavije. Čak i one koje je u dokazivanju velike velikosrpske i komunističke laži o Hrvatima fašistima koristio katolički arhivist dr. Stjepan Razum, pa i istraživač-publicist Igor Vukić. Ili, još preciznije, kojima je o tzv. glinskom ustaškom pokolju Srba Korduna i Banovine u crkvi Roždestva presvete Bogorodice, odnosno preživjelom glinskom sretniku Ljubanu Jednaku, svećenik arhivist Nadbiskupije zagrebačke dr. Razum snagom argumenata posramio karlovačkoga komunističkog arhivista Đuru Zatezala. I premda bi se beskonačna priča o lažima antihrvata mogla prenijeti u višegodišnju pisanu studiju, nezamislivo je ipak da čovjek, državnik pogotovo, ima autoritet i nije lažac. Kako, dakle, u našoj situaciji opravdati neoborivu činjenicu da hrabri Hrvati, ratni pobjednici, imaju predsjednika države lašca. Jer, Zoran Milanović, zloglasni, Bogu hvala, bivši premijer, ustrajavao je ranijih godina na laži da nije bio član zločinačke organizacije, SKJ-SKH, a da bi svoje tvrdnje učvrstio, ponovo se poslužio lažima. Rekao je da takve tvrdnje dolaze od desničara, svojedobnoga emigranta i člana domoljubne i viktimološke “Jazovke”, Bože Vukušića. Tvrdio je to nečasni predsjednik i potom se uspavao, uživajući u neradu, cjelodnevnom krmeljanju, cinkanju i društvima o državnom ili privatnom trošku (prijatelja) Tedeschija i drugih tajkuna sumnjiva podrijetla kapitala.

Honorarni Titov gardist u “Kući cveća”

Odrastao u komunističkoj obitelji, Zoran Milanović bio je do kosti zatrovan najvećim otrovom civilizacije, što je skrivao poput zmija noge. Jer, ako laže Bože Vukušić, ne lažu vlastoručno potpisan beogradski dokument VP 4795, Četvrte osnovne organizacije i njegov sekretarijat od 27.rujna 1985. Samo pet godina prije slanja Jugoslavije u ropotarnicu i općesrpske navale na razoružanu, netom oživjelu Milanovićevu državu Republiku Hrvatsku. Svjedoče o kameleonstvu Zorana Milanovića i izjave jednog “penzionisana” pukovnika JNA i jednoga vojnika, kojega je baš današnji predsjednik RH predlagao za članstvo u SKJ-SKH. I, sasvim za kraj, što o takvu čovjeku misliti i kako ga poštovati, kad je – u želji da se proslavi – plaćao kolegi vojniku da on zamjenski stane u straži gardista kraj navodnoga groba, kuće cvijeća,  “najvećega sina naših naroda i narodnosti” , zapravo masovnoga i genocidnoga ubojice Hrvata koji su željeli sačuvati jedinu domovinu Hrvatsku. A u Australiji, gdje je sa suprugom Sanjom, Marijom Antoanetom “tankih korica” kao premijer boravio 2014. “da mu guzica vidi puta i klokana”, reče: “Nikad nisam bio član komunističke partije”. Kako onda da mu vjeruju hrvatski pučani ili dužnosnici EU i drugih stranih zemalja koje će do 2025. i nepozvan pohoditi…T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. žrdina
    #1 žrdina 21 ožujka, 2020, 00:57

    Neka nam bude kako nam skroji Bude.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code