GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

VOJSKO MOJA SLOVA MOJA

9. travnja, 2025.

Slova moja, vojnici moji, riječi moje,

vodio sam vas po vrletima Čvrsnice,

Vrana, Biokova, Dinare i Velebita,

po gudurama naše muke i planinâ.                      

Stajao s vama u bojnome stroju

i sklanjao vas od lavina, munja

i gromova. Od zle kobi i vjetrova

Piše: general Ivan Tolj

Ne, niste vi slova moja, vojnici moji,

ne, niste vi riječi moje, desetine moje,

ne, niste pjesme moje, bojne moje –

opsjedale Parnas. Nisi ti vojsko moja,

u Grazu, Beču, Münchenu, Bruxellesu,

nisi ti u Strasbourgu,

Parisu, ispijala kave

i na Montparnassu

jela kroasane.

Nisi ti, vojsko moja, nisi

u Londonu pila čaj,

nitì u Moskvi pila votku.

Nisi ti

u Washingtonu jela cheeseburgere

i pila  coca-colu .

Jeli smo kruh iz dolinâ, s naših

poljâ, njivâ i nizinâ. Nakon

borbi, ispirali smo rane i pili

vodu iz čistih izvorâ. Tamo,

gdje gase žeđ košute i poskoci.

Slova moja, vojnici moji, riječi moje,

vodio sam vas po vrletima Čvrsnice,

Vrana, Biokova, Dinare i Velebita,

po gudurama naše muke i planinâ.

Stajao s vama u bojnome stroju

i sklanjao vas od lavina, munja

i gromova. Od zle kobi i vjetrova.

Bojovnici moji, sestre moje, braćo

moja u riječi, po pjesmi. Slovoredi

moji, čuvao sam vas u taboru svoga

bića od hladnih zima, divljih zvijeri,

zmija otrovnicâ i gladnih vukova.

Na prsa sam vas privijao i branio

od zasjeda, uhoda i mučkih uboda.

Zvao vas u potaji. U sivim danima,

u mrklim noćima, tražeći od vas

da se nečujno spuštate niz padine

bića, kroz razloge praznine i bol

strmoglava. I da potom, slova moja,

vojnici moji, satnijo moja, bojno

moja, uđete u stožer i sjednete za

stol. Nad kojim lebde sjene davnih

pohodâ i željâ da vas ozbiljim

u Riječi, u dubokim, tamnim i

svijetlim prostorima pjesme.

A i u po bijela dana sam vas,

ratnici moji, jednom okupio.

Na vrijeme okupio.

I zapovjedio vam da se postrojite,

nevidljivo i tiho u smisao i riječi.

I onda, da tako ojačani, u sitnim

satima, pred zore, kroz vražje straže

i crvene sile mraka, krenete do ostale

braće bojovnikâ: naših slova, riječi

i pjesama.

Da prijeđete na druge strane svih tih

razdjelnicâ, što nam lome dušu, srce,

zemlju: šume, rijeke, more i livade.

I da iz pismohrana uklonite tuđe

označnice: lažne miljokaze i lažne

znakove. Lažna slova i crne krakove.

I onda sam vas, slova moja – u stožeru, a i dolje u brdima

i škrapama, u vrtačama i dračama, u klancima i jadima,

ovdje i ondje, na svim tim bojištima – prebrajao. Povijao

vam rane od bojeva i stavljao vas u nove slogove.

Govorio vam da se spajate u riječi što čekaju da ih oživite

i jurnete u razbijanje mraka. U bitke za misao. Za smisao

obuhvatâ vaše braće, naših bojovnika: naših riječi, naših

junačnicâ: naših borbi, našeg bratstva: naših mukâ, naših

poduhvatâ.

U stožer, na stol prepun bojnih planova, karata i papira,

na prve crte, u naše redove, iz istočnih i zapadnih pećina

i jazbina, zaogrnuti plavim, bijelim, crvenim  mrakom,

i crvenim, plavim, bijelim znakom, pod okriljem noći –

stizali su crni glasi  da opet, kao nekoć, postrojbe naše

predamo. Da u njihovu milost svoje biće i srce stavimo.

U šutnju, u muk. U jame. U grob naših slova da odemo.

Podlo su nam ulazili u glavu i spuštali se do zidina srca. Ono

ih nije puštalo unutra. Samo im je reklo da je za njih zatvoreno.

Da to shvate i da ne dolaze više.

Da se svojima, u štabove i ćelije, u laž, u sudnice i vijećnice

vrate i svojim hordama kažu da se ne može više s našom

dušom tako. Da ne mogu zaustaviti tu vojsku, riječi, bojovnike

srca i pjesama: satnije, koje naviru. Koje prema Riječi, prema

svome Kralju kreću, hraneći se kruhom iz dolinâ, s naših poljâ,

njivâ i nizinâ.

Tamo, hodeći prema Tamo, gdje će utažiti žeđ i moja

slova – moja vojska. Bijele golubice, junaci i košute.

U Zagrebu, veljača, ožujak, 2025.god. T