USPROTIVIO  SAM SE LAŽIMA O OLUJI

USPROTIVIO  SAM SE LAŽIMA O OLUJI

3. kolovoza, 2024.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/video-muskarac-na-trgu-urlao-na-aktiviste-koji-su-drzali-transparent-o-oluji-sta-ti-znas-ja-sam-bio-tamo-i-vidio-sto-su-srbi-radili-15488553

Prvoga dana Oluje na banijskom ratištu, pri oslobađanju Petrinje izginulo je preko sedamdeset pripadnika 2. brigade Gromovi, po nama su dobro s okolnih brda znali raspaliti kada smo ušli u Dvor na Uni. Sjećam se jednog vojnog pitomca iz Baranje kojem je pola mozga bilo na ulicama Dvora, a par dana nakon toga mi smo spašavali brojne Srbe i to nikada nitko od njih nije javno izjavio. Ne zahvalio se, nego samo spomenuo. Svih ovih godina nikada nitko od njih nije rekao kako su preživjeli. Nisu svi na vrijeme pobjegli, a neki uopće nisu ni bježali

Napisao: Dražen Stjepandić

„Povodom 29. godišnjice vojno-redarstvene operacije „Oluja” na glavnom zagrebačkom trgu održana je polusatna antiratna akcija kojom su organizatori izrazili suosjećanje sa žrtvama rata i zatražili procesuiranje počinitelja ratnih zločina.

Akciju su organizirali Centar za žene žrtve rata – ROSA, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije – UDIK iz Sarajeva, Centar za građansku hrabrost, Documenta- Centar za suočavanje s prošlošću i Ženska mreža Hrvatske.“, objavljeno je u Jutarnjem listu nekoliko sati nakon prosvjeda.

Toga petka, 2. kolovoza, prolazio sam središnjim zagrebačkim trgom. Oko prosvjednika okupila se hrpetina novinara, tv ekipa, tipa onih s presica i čekaća pred sudovima. Događaj je osiguravalo dosta policajaca, a prosvjednici su držali poveći crni transparent na kojem je bijelim slovima bilo napisano: „ ZLOČINI U OLUJI SU ODGOVORNOST SVIH NAS“. Pored je bio još jedan: „U NAŠE IME“.

Na Jelačić placu je kao u nekom studiju na otvorenom, stalno ima nekih tv ophodnji, anketiraju i kao traže glas naroda, novinari početnici više ne izvještavaju s Dolca nego anketiraju po Jelcu. Ambicioznija osoba glede površnog medijskog isticanja može malo-malo biti na malim ekranima.

Nije mi se svidjelo ono što je pisalo na transparentu, ali prođoh i udaljavajući se  zažalih što se povukoh, odnosno provukoh između prosvjednika, novinara i brojnih redarstvenika. Kao sudionik Oluje, neposredni svjedok tih povijesnih dana, ne da nisam napravio nikakav zločin nego nisam niti vidio da je netko napravio neki zločin. A pucali su na nas i to žestoko, bilo je povoda za odmazdu. S druge strane spletom okolnosti osobno u Oluji metka nisam ispalio. Zašto su onda zločini odgovornost svih nas? Zašto nikada ti prosvjednici nipošto ne spomenu da se nisu samo događali zločini?

Čuli su da ne ubijamo

U sjećanje mi navališe brojni stariji građani, mještana sela oko Dvora na Uni i Kostajnice koji su se dolazili predati se kod naših kuća, gdje smo bili mi iz 145. brigade. Čuli su da smo iz Zagreba i da ne ubijamo i nekoliko stotina srpskih civila doslovno slijevalo se prema nama. Dolazili žedni, gladni i uplašeni. Pa me zabolilo to vječito laganje, svih tih godina neki imaju jednostrani pristup, spominju se samo neki zločini, nikada ni jednog Srbina nisam čuo da govori kako je preživio. Je li mu možda neki Hrvat pomogao?

Prvoga dana Oluje na banijskom ratištu, pri oslobađanju Petrinje izginulo je preko sedamdeset pripadnika 2. brigade Gromovi, po nama su dobro s okolnih brda znali raspaliti kada smo ušli u Dvor na Uni. Sjećam se jednog vojnog pitomca iz Baranje kojem je pola mozga bilo na ulicama Dvora, a par dana nakon toga mi smo spašavali brojne Srbe i to nikada nitko od njih nije javno izjavio. Ne zahvalio se, nego samo spomenuo. Svih ovih godina nikada nitko od njih nije rekao kako su preživjeli. Nisu svi na vrijeme pobjegli, a neki uopće nisu ni bježali.

Tako je u svome dvorištu ostala jedna baka, nije baš kužila koja je koja vojska, koja je uzmakla, a čija je pristigla. Stalno je bila na svojoj tarabi i nešto dobacivala. „Hej dječko, dječko imaš pušku k’o moj Miloš…“ Ili nešto slično. Vojne operacije su se smirile u napuštenim kućama gdje smo spavali pronalazili smo brojne krajiške dinare. I pojedini naši dečki išli su šaliti s bakom. Plaćali su joj tim krajiškim dinarima da nam otkriva „važne informacije“. Između ostalog  gdje je njen unuk Miloš?

„Miloš pobjeg’o tu gore u šumu nije lud da pogine“, odala je baka za domalo vrijedeću krajiške novčanice još neke svoje susjede. A dečki koji su je potplaćivali skupa s nama nešto nismo bili zainteresirani za nešto što će za par dana nazivati čiščenje terena.

No, kada su čuli, a možda u zbijegu i promatrali što se događalo i kako smo postupali s drugima, uglavnom starijim ljudima predavali su se i oni što su bili po okolnim šumama pored ceste Dvor-Kostajnica. Među njima prvi bakin unuk Miloš. Samo je jedne zore došao na štapu noseći bijelu potkošulju. I to za nas nije bila jednostavna situacija. Nismo bili upućeni što napraviti u tim situacijama. Što da je netko od njih imao ekploziv i raznio sebe i nas?

Zvali smo vojnu i civilnu policiju, a ni oni nisu znali što napraviti posebice s civilima. Civilna policija je dosta nevoljko dolazila iz Kostajnice i brojne civile nisu imali s čim ni kamo odvesti. No, ono najlakše rješenje u tim teškim situacijama nije ni jednom primjenjeno. I nisu se dolazili bez razloga predavati brigadama iz Zagreba.

Urlao u centru Zagreba

I sada oni godinama ponavljaju kako su zločini u Oluji odgovornost svih nas. A što ako nije bilo zločina? A na banijskom području nije bilo.

„Srpski tenkovi su jedini pobili srpske civile. Gazili ih, bježeći. To je istina i vi to jako dobro znate. Zagreb nije ubijao nego spašavao. U krivom gradu demonstrirate. Jedino su Srbi gazili tenkovima svoje – vikao je prolaznik.

– Šta ti znaš? Ja sam bio tamo, vidio, proživio i učinio – odbrusio je okupljenima.“

Tako su me citirali u Jutarnjem listu. Kada sam se vratio tv ekipe su otišle, sve se prorijedilo ali ostao je novinar HINE i policijski službeni snimatelj. Vijest o mome prosvjedu protiv prosvjednika prenijela je HINA. U Jutarnjem su pustili i snimku. Telegram je objavio moju fotografiju s napomenom-urlao u centru Zagreba. Što sam trebao prići svakom prosvjedniku pojedinično i šaptati im na uho?

Dok sam prosvjedovao protiv aktivista i njihova prosvjeda. Vidio sam kako prosvjednicama ispod transparenta noge bivaju nemirne. Pocupkivale su slušajući što im govorim. Tko zna što bi mi napravile da smo se našli nasamo?

„Zločini u ‘Oluji’ su odgovornost Hrvatske, a suočavanje društva s ‘Olujom‘ mora biti utemeljeno na činjenicama o počinjenim ratnim zločinima i politici etničkog čišćenja”, poručili su.

“Nesporno je u ‘Oluji‘ došlo do zločina, Hrvatska ih interpretira kroz uzroke, a Srbija kroz posljedice, mi tražimo da se događaj promatra u cjelini, stvori historijski narativ koji je neupitan i da ne izaziva podjele u društvu”, rekla je Nela Pamuković iz Centra za žene žrtve rata i Ženske mreže Hrvatske.

Na drugom dijelu videa gdje kao urlam izjavu je dala i neka iz Beograda. Kaže kako se radi o različitim pogledima na neke povijesne događaje. Iste riječi imao je i Vulin dok je smio dolaziti u Hrvatsku. Gledanje može biti različito, ali činjenice ne. Nažalost spominju se samo jedne činjenice, a druge prešućuju.  Činjenica je da smo spašavali i spasili brojne srpske civile i ne samo civile, dok im u isto vrijeme nisu pustili ulazak u Beograd.

Židovi imaju instituciju Pravednika među narodima, a ne samo kod Srba nego i nekih Hrvata u Oluji si mogao samo biti zločinac i to „u ime svih nas“. Ako se tome usprotiviš onda si za neke medije nisi baš normalan, a za policiju blaži uznemirivač javnog reda i mira.

Još dok sam objašnjavao neke stvari prosvjednicima odmah mi je prišao jedan policajac. Ljubazno mi je rekao: „Gospon najbolje se ne miješati“. U isti mah dobio sam podršku od drugih prolaznika, jedan baš zajapuren je htio napasti toga policajca. Smirio sam ga i uputio se prema Dolcu. Ne znajući da me prate policajci u civilu. Srećom samo su me legtimirali i zapisali. Nešto slično se događalo i ’91. kad smo se vraćali s linije. Popisivali su nas, za svaki slučaj. Tada se još nije znalo tko će pobjediti u ratu. A zašto sada?

Da su bile one brojne tv ekipe pod utjecajem „demokratske javnosti“ tko zna kako bih se proveo. I tada, a i sada pitam se što bi tek bilo da nismo pobijedili u ratu. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code