GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: MAJSTORSKI CIKLUS UZ 100. GODIŠNJICU ROĐENJA MILKA KELEMENA

9. ožujka, 2024.

Piše: Igor Koruga

Zbog obljetničarske godine, stote od rođenja hrvatskog i svjetskog skladatelja Milka Kelemena (1924-2018), zbog njegove vjere u tradiciju, povijest kulturnog zaleđa i korijene skladateljskog poriva, te zbog njegove agitacije i glazbene revolucije u vrijeme prvog Muzičkog biennala u Zagrebu, 1961. godine, usred provincijalnog, depresivnog i skučenog duhovnog ozračja, sedmi je koncert iz Majstorskog ciklusa 2023/2024 Simfonijskog orkestra HRT-a, održan u četvrtak, 7. ožujka od 19:30 sati u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog i nazvan Beskonačni valcer, započeo upravo njegovom poznatom trodjelnom skladbom Infinity. Nju je, zajedno s orkestralnom Mageiom (1978) i multimedijalnom Apocalypticom, Kelemen zamislio i napisao uoči Muzičkog biennala 1979. godine, kao glazbu beskraja sa širokim melodijskim lukovima, jedinstveno artikuliranu u svim (naoko nedovršenim) registrima, odnosno kao zvučnu okosnicu glazbe milijuna godina prije i milijuna godina poslije svoga vremena. Zahtjevnu partituru srećom je vrlo ozbiljno shvatio, proučio, prihvatio i te večeri uživo protumačio ugledni kineski dirigent Lio Kuokman, posvema naglašen (i) u najmanjem pokretu, vizualnoj interpunkciji i (ne)primjetnoj gesti, te spreman za složeno iznošenje Kelemenovih dugih titrajućih zvukova, oprečnih harmonija, harmonijskih ostinatnih (puhačkih) formi, varijacija stopljenih struktura i, u konačnici, rastvorenih harmonijskih ostataka refleksivne glazbe utemeljene na ¨doživljaju beskraja¨. Kraće i jednostavnije, radilo se o doista impresivnim zvučnim slikama, blagim javama ovisnim o tihim pasažima, (pri)mislima i zaključcima ljudskog uma, harmonijskim sekvencama koje su se mogle doživjeti kao reakcije i/li otpori, intuitivni u negdašnjem i budućem životu.

Odmak od Wagnermanije

Ozbiljan Kuokmanov pristup bio je očekivan i u nastavku, pri iznošenju orkestralne dionice jednostavačne lirske Poème za violinu i orkestar, op. 25, Ernesta Chaussona (1855-1899), francuskog skladatelja koji je zacijelo bio milosrdno određen (ne)dostižnom idejom da je manje zapravo više. Imajući to na umu, kao solist se istaknuo i drugi gostujući glazbenik, češki violinist Daniel Matejča (2005), tehnički izuzetno opremljen nakon petnaestogodišnjeg školovanja u klasi Ivana Strausa i usavršavanja pod vodstvom Jirija Vodičke, Christiana Tetzlaffa, Maurizija Scirarretta i Borisa Belkina. Ne toliko svojom blještavom virtuoznošću, koje uostalom nije niti bilo, jer je Chausson (bliski suradnik Césara Francka i Claudea Debussyja) onomad zaključio da postoji potreba za novom, elegantnijom i jednostavnijom francuskom glazbom, odmaknutom od Wagnermanije, koliko suptilnošću izvedbe, ritamskom preciznošću i ljepotom tona, sveprisutnom pogotovo u odlomku, povijesno napisanom za belgijskog violinističkog virtuoza i skladatelja Eugènea Ysaÿea. Osim te prekrasne melodije s Istoka, Chausson je u svojoj poemi opisao i prethodne događaje, povezane sa slikarom i glazbenikom, dvojicom zaljubljenih u istu ženu, odnosno s jednim, nesretnikom, koji je u Turgenjevljevoj pripovijetci Pjesma pobjedničke ljubavi izvukao deblji kraj, pošao put Istoka i tamo skladao očaravajuću pjesmu. Stoga se, izvan slobodnije postavljene forme djela, češki violinist i nije mogao virtuoznije iskazati, pa se na odrješit poticaj publike i članova orkestra odlučio na dodatak i vehementnu izvedbu Recitativa i Scherza-Capricea za solo violinu, op. 6, austrijsko-američkog violinistsa i skladatelja Fritza Kreislera (1875-1962).

Trijumf mlade ljubavi

Pauza je po običaju umanjila pozitivnu napetost i stvorila ležernost koju je valjalo makar ublažiti, da ne kažem pregrubo ukinuti, masnim zvukom velikog orkestra u suiti iz opere Kavalir s ružom, Richarda Straussa (1864-1949), kao i u koreografskoj poemi za orkestar La valse, Mauricea Ravela (1875-1937). U tome su opet i na isti način uspjeli Simfoničari HRT-a na čelu s uzbudljivim Kinezom, dakako, sa savršenim tonskim pozicijama u opisima strasne noći Maršalice i Oktaviana, prekida zbog upada priglupog, debelog baruna Ochsa von Lerchenaua, trijumfa naposljetku mlade ljubavi Oktaviana i Sofije, ali i baleta (Ravelovog) koji to, po Djagiljevu, baš i nije bio. Slika baleta možda, napol kraća i toliko nezanimljivija od Straussove suite, no pompozna i bučna, reklo bi se, kao stvorena za kraj odličnog koncerta. T