U bogatoj zadarskoj povijesti rijetke su epohe kad nije bio bogat grad o čemu svjedoči glasoviti esej Miroslava Krleže „Zlato i srebro Zadra“ iz 1951. kad su na njegovu inicijativu skupocjeni eksponati prvi put izloženi. Danas je „Zlato i srebro Zadra“ stalna izložba u sklopu građevinskih objekata crkve sv. Marije.
Pisac koji je najviše opisivao predratni, ratni i poslijeratni Zadar je Ivan Aralica. U Zadru je diplomirao na Filozofskom fakultetu, u Stanovima nekada selu pored Zadra je sagradio kuću i dugo je radio kao profesor, a do Hrvatskog proljeća obnašao je funkciju direktora Gimnazije u Zadru. Njegov posljednji, nažalost prešućeni roman, po riječima autora jedini sam novinar koji je o tome djelu pisao, opisuje Zadar, prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. Toplo ga preporučujem ne samo Zadranima
Napisao: Dražen Stjepandić
Pješački most u Zadru meni je najuzbudljiviji dio toga grada. Čaroban je i danju kad ga obasja sunce i po noći kad po njemu koračate ispod zvijezda. More lijevo, more desno, ispred i iza, u daljini i ispod u blizini dok ti u pogled dolijeću svjetlucava jata poletjela s valova. Svaki put kada sam hodao po njemu nahrpio je ushit. Posebno je čudesno s mosta gledati zalazak sunca. Veliki Alfred Hichckock je izjavio da je u Zadru vidio najljepši zalazak sunca na svijetu. Odakle ga je promatrao nije mi poznato. No, izjava slavnog filmskog redatelja ostala je zapamćena i često se može pročitati u zadarskim turističkim vodičima. Most spaja povijesnu jezgru na Poluotoku i četvrt Voštarnicu. Dvije obale, dvije rive, s obje strane privezani veći i manji brodovi. Obično je kao i rive pun prolaznika posebice u sezoni.
Kraj jeseni
U Zadar sam ovaj put autobusom, natovaren knjigama, a svaka kao cigla, stigao krajem rujna, dan je bio sunčan, turista ima još dosta. Dođoh na dan kad je Petar Zoranić završio svoj i prvi hrvatski roman Planine. U gradu s najljepšim zalaskom sunca na svijetu meni je osvanulo.
Zadnji put sam doputovao s autom bez kočnica. Otkazale su putem. Zbog toga sam skoro zakasnio sam na promociju Amigove knjige „Osamdeset godina s nogometom“ u Matici hrvatske, uska Ulica don Ive Prodana 1. Osim da je na Poluotoku nisam precizno znao gdje je ta ulica. To je dodatno zakompliciralo situaciju.
“Pitaj nekoga” – upućivao me Nikola Šimić Tonin moj uobičajeni domaćin u Zadru, tada jako živčan jer su novinari i televizije čekali.
Koga da pitam kad u toj gužvi većina ne zna ni hrvatski, a kamo li gdje je ta ulica? Slično je i po lokalima i štandovima, u velikoj većini sve sami stranci osoblje i namjernici. Tako vam Zadar izgleda u jeku turističke sezone.
Potkraj rujna gužva je bila malo manja i hrvatski se češće može čuti.
Dobro što je torba bila teška, a što je žuljala na ramenu i tako od kolodvora. Napokon, umoran sjedoh na terasi ispod starog sata na Narodnom trgu. Pod kazaljkama starog okruglog sata postavljenim 1803. Povijest grada je zapisala da ga je postavio gradski urar Martini.
„Što je Kalelarga za ulice, to je Narodni trg je za trgove. Narodni trg bio je središte javnog života Zadra od Renesanse do dan danas. Sagrađen na temeljima donacija općinskih institucija u ranom srednjemu vijeku, na lokalitetu Širokog trga i Platoa Magna. Omeđen je sa gradskom lođom, predromaničkom crkvom sv. Lovre, gradskom stražom, Kneževom Palačom, gradskom vijećnicom i palačom Ghirardini.“, napisao je o zadarskim znamenitostima Zdravko Rajko na blogu Putokaza.
Mala kava i finska votka, kakvu je bio detektiv Raff Manning, preteča moga detektiva Luje, košta sedam i pol eura. Cijene otprilike kao u Bogovićevoj ili oko Cvijetnog trga u središtu Zagreba. Na Narodnom trgu pridružio mi se moj domaćin Nikola Šimić Tonin.
U gradu s najljepšim zalaskom sunca na svijetu meni je osvanulo. Ovoga puta dođoh zbog Nagrade Zoranić za roman godine 2026. Uručili su mi plaketu, medaljon i Nikolinu umjetničku fotografiju. Od predstavnika sedme sile ovaj puta nije bilo nikoga. Samo jedan nekadašnji novinar u svojstvu predstavnika Matice hrvatske. Za ranijih dolazaka u Zadru sam prvi put sam doživio da u nekom kafiću gdje sam nasumice sjeo na terasu, sa stola uzeo u ruke Zadarski list i o sebi čitao u novinama, dok su istodobno su o meni govorili i na radiju. Za posljednjeg posjeta premda sam lauerat važne nagrade, pratio me medijski muk, a Zadar je i grad medija.
Poslije kraće govorancije u Matici hrvatskoj, prigodnog poziranja, zanimljivo tek ću to kasnije otkriti gledajući tih nekoliko fotki snimljenih mobitelom, od njih nekolicine u dvorani stadoh baš ispod reljefnog portreta Antuna Gustava Matoša što me posebno ozarilo, odlazimo na piće.
„Kalelarga, Kalelarga, Kalelarga moje mladosti…“, pjevao je pokojni Tomica Ivčić, zet iz Trnave u Dubravi. Sjeli smo negdje na Kalelargi. Tu nas je uhvatio mrak i lagana studen posebice u susretu s vjetrom na mostu. Jednako kao na polasku u Zagrebu ili prolasku kroz Liku trebali su dugi rukavi. Po danu se to nije osjetilo, no kad padne mrak lagana studen prekriži ruke pred dolaskom jeseni.
Bilo nas je trojica. Književnik iz Zadra vozio je moga domaćina i mene kod Nikole na spavanje. Prije ulaska u auto čovjek što će nas odbaciti ukazivao mi je na zgrade oko parkirališta.
„Vidiš ovo je sagradila Austro-Ugarska, ovo Italija, ono Jugoslavija… Hrvatska ništa nije izgradila“, zaključuje.
Kažem mu da sam prvi put bio u Zadru prije dvadesetak godina otada grad mi djeluje da se proširio i do tri puta. Po veličini je drugi grad u Dalmaciji, a tu je negdje po razvoju u Hrvatskoj. Možda se za vrijeme Hrvatske neovisnosti nije ništa gradilo u starom dijelu grada, ali okolo itekako.
Nisu mu to nepoznati podaci, spominje kruzersku luku Galženicu i dugogodišnjeg gradonačelnika Božidara Kalmetu. Za njegova mandata svaki trgovački centar je morao nešto asfaltirati. Ipak, nema više Bagata, a to nije bila samo tvornica preciznih strojeva, nego nema više ni majstora. Bagatovci su nekada u fušu za sitnu lovu svašta popravljali i postavljali.
U svim gradovima gdje je bilo neke industrije u tranziciji se dogodilo nešto slično. Industrija je profućkana. Neki tako kažu, drugi to misle, ukratko za deindustrizaciju optužuju Zagreb, a stari Purgeri su mi znali kukati kako je prije Drugog svjetskog rata od Kvatrića do Kanala, preko puta Autobusnog kolodvora, bilo više od dvadeset proizvodnih firmi, a danas je nekim čudom preživio samo Furnir u Heinzielovoj i Lipa Mill na početku Maksimirske. Ljudi širom ne samo Hrvatske zasigurno pamte Badel, nekada Arko, Tvornicu ulja i margarina Zvijezda, Pluto, Tvornicu emajliranog posuđa Goricu… One koje su preživjele preselile su jednako kao što i brend Eva sardine nije više tamo gdje je nastao. Srećom i u Zadru Maraska još postoji. Uz nadaleko poznati liker Maraskino, proizvodi pelinkovac, rum i razne sokove.
Zadrani u Zagrebu
Ono što još spaja Zagreb i Zadar su brojni Zadrani ili su iz Zadra prispjeli u Zagrebu. Većinom su to jako sposobni i uspješni ljudi: akademik Ivan Aralica, pokojna Jasna Babić, profesor Pavle Kalinić, Zrinka Grincarić s HTV-a, na važnim događajima neizbježni Suki, Stojko Vranković, pokojni Krešo Ćosić, Vladan Desnica je rođen u Zadru, a živio je, radio i umro u Zagrebu. Luki Modriću i Dominiku Livakoviću Maksimir je bio odskočna daska… Koliko god Luka govori da je njegovoj obitelji dom u Madridu ima on i vilu na Pantovčaku, na račun duga preuzetu od Zvone Bobana. Nek’ se nađe. Otac Joška Gvardiola ima ribarnicu na Dolcu i tvrdi da mu svakoga jutra morski proizvodi dolaze s područja Zadra. Poznajem i široj javnosti manje poznata imena uspješnih poduzetnika i ugostitelja.
Sutradan sjedimo na terasi kafića u sklopu Gradske knjižnice, voditeljica je kad sam se u se zadnji put tu zatekao bila supruga moga direktora u Sektoru općih poslova u HPB-u. Dug je spisak Zadrana u Zagrebu.
S druge strane izgradnjom autoceste prema moru Zadar i okolica su Zagrepčanima postali ono što je nekada bilo područje Crikvenice. Još jedna morska destinacija za dva sata vožnje.
Zlato i srebro
Veliki Danilo Kiš je savjetovao „ne piši o gradovima gdje si boravio turistički“. U Zadar osim jednom kada sam ljetovao u Mekoj Dragi, pa smo išli na zadarsku tržnicu Pjacu i valjda na Kalelargi u dućanu Planike ili Alpine sam kupio i sandale, kasnije nikada nisam dolazio kao turist. Promovirao sam dvije knjige, dobio dvije nagrade i odigrao jednu predstavu na daskama HNK. No, omamljen drugim razlozima i pratećim situacijama dok bih prolazio sam kroz Kopnena vrata ili pored zadarskih znamenitosti Donata Starog, Trga pet bunara, Foruma, crkve Sv. Stošije… nisam im se stigao više posvetiti.
Spominjem ga i u svome romanu Biserna dagnja, nagrađenim Zoranićem, primjerice u poglavlju Glavni grad Venecija pišem o akumulaciji kapitala Venecije još od predrenesansnih vremena stečenoj uglavnom trgovinom „Ali bilo je kod Mletaka i metaka“, pa su primjerice financirajući vitezove Templare kada su krenuli u Svetu Zemlju prvo nagovorili da prvo malo svrate u Zadar i održe manevre. Te 1202. Templari su porušili su, spalili i opljačkali Zadar.
„Područje današnjeg Zadra najranije dokaze o ljudskome životu vuče iz mlađeg kamenoga doba. Zadar svoje podrijetlo vuče od 9. st. pr. Kr. kao naselje ilirskoga plemena Liburna nazvan Iader. Godine 59. pr. Kr. preimenovan je u Iadera (Jadera) kada je postao rimski municipij. Godine 48. pr. Kr. postao je rimska kolonija. Za vrijeme rimske vladavine Zadar dobiva obilježja tradicijskog starorimskoga grada s pravilnom cestovnom mrežom, javnim trgom (forumom) i povišenim kapitolijem s hramom. Nakon pada Zapadnoga Rimskog Carstva 476., Zadar postaje prijestolnica bizantske teme Dalmacije.
Početkom 9. stoljeća Zadar je nakratko došao pod franačku vlast. Prvi hrvatski vladari nakratko su stekli vlast nad gradom u 10. stoljeću. Godine 998. Zadar je prisegnuo na vjernost duždu Petru II. Orseolu i postao vazal Mletačke Republike. Godine 1186. stavlja se pod zaštitu ugarsko-hrvatskog kralja Bele III.
Godine 1202. Mlečani su uz pomoć križara ponovno osvojili i opljačkali Zadar. Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo je ponovno preuzelo kontrolu nad gradom 1358., kada ga je zauzeo kralj Ludovik I. Anžuvinac. Kralj Ladislav Napuljski je 1409. prodao Dalmaciju Mlečanima. Kada je Osmansko Carstvo početkom 16. stoljeća osvojilo zadarsko zaleđe, grad je postao važno uporište koje je osiguravalo mletačku trgovinu na Jadranu, administrativno i kulturno središte mletačkih posjeda u Dalmaciji. To je potaknulo okruženje u kojem su umjetnost i književnost mogle cvjetati, a između 15. i 17. stoljeća Zadar je došao pod utjecaj renesanse, iznjedrivši mnoge važne talijanske renesansne osobe kao što su Giorgio Ventura i Giovanni Francesco Fortunio, koji su napisali prvu talijansku gramatiku, te mnogi hrvatski književnici, kao što su Petar Zoranić, Brne Krnarutić, Juraj Baraković i Šime Budinić, koji su pisali na hrvatskom jeziku. Nakon pada Venecije 1797. godine, Zadar je do 1918. godine, osim u razdoblju kratkotrajne francuske vladavine i Ilirskih pokrajina (1805. – 1813.), ostao pod austrijskom vlašću, i dalje glavni grad Dalmacije. Za vrijeme francuske vladavine u Zadru su izlazile prve novine na hrvatskom jeziku Il Regio Dalmata – Kraglski Dalmatin (1806. – 1810.). Tijekom 19. stoljeća Zadar je funkcionirao kao središte hrvatskog pokreta za hrvatski kulturni i nacionalni preporod u kontekstu sve veće polarizacije i politizacije etničkih identiteta između Hrvata i dalmatinskih Talijana.
Rapalskim ugovorom 1920. Zadar je pripao Kraljevini Italiji. Tijekom Drugog svjetskog rata bombardirali su ga saveznici i svjedočio je evakuaciji etničkih Talijana. Partizani su zauzeli grad 1. studenoga 1944., a 1947. službeno je ušao u sastav SR Hrvatske (federalnog sastava SFR Jugoslavije) čije su ga oružane snage obranile u listopadu 1991. od srpskih snaga koje su je namjeravale zauzeti.“, podaci su preuzeti s Wikipedije.
U bogatoj zadarskoj povijesti rijetke su epohe kad nije bio bogat grad o čemu svjedoči glasoviti esej Miroslava Krleže „Zlato i srebro Zadra“ iz 1951. kad su na njegovu inicijativu skupocjeni eksponati prvi put izloženi. Danas je „Zlato i srebro Zadra“ stalna izložba u sklopu građevinskih objekata crkve sv. Marije.
Pisac koji je najviše opisivao predratni i poslijeratni Zadar je Ivan Aralica. U Zadru je diplomirao na Filozofskom fakultetu, u Stanovima nekada selu pored Zadra je sagradio kuću i dugo je radio kao profesor, a do Hrvatskog proljeća i direktor Gimnazije u Zadru. Posljednji, nažalost prešućeni roman, po riječima autora jedini sam novinar koji je o tome djelu pisao, opisuje Zadar, prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. Toplo ga preporučujem ne samo Zadranima.
Profesoru sam se prvome pohvalio da sam nagrađen u gradu pisaca. Uzvratio mi je da se zaista imam s čim pohvaliti. Po povratku u Zagreb preko WhatsAppa poslao sam slike plakete i medaljona onima za koje sam smatrao da bi ih to moglo zanimati i cijeloga jutra primao sam čestitke.
Ovim putem još jednom se svima zahvaljujem podjednako u Zadru i Zagrebu. T
