Na jednoj tabli u Wiesbadenu sve do 2013. godine je pisalo: “F.M. Dostojevski ostao je dužan…” Priča se oko 250.000 današnjih eura. Ali te godine poznati ruski biznismen i vlasnik nogometnog kluba Chelsea, Roman Abramovič otplatio je dug i naredio da skinu tu sramotnu tablu, dodajući da Dostojevski nije nikome ništa dužan
Napisao: Dražen Stjepandić
U Wiesbadenu žive moja unuka, kćerka i zet. Moja najstarija kćerka Julija vozila nas je iz Frankfurta prema gradu gdje živi preko dvije godine. Od Frankfurta do Wiesbadena je četrdesetak kilometara. U Njemačkoj za Wiesbaden često kažu Wi, kako stoji na auto tablicama. Glavni je grad Hessena, pokrajine u kojoj se nalazi i Frankfurt. Središte je pokrajinske policije i tajnih službi, pa po tome tvrde najsigurniji grad u Hessenu. Ima oko 280 tisuća stanovnika po popisu iz 2008.
Odmah po dolasku obišli smo Kurhaus, najznamenitiju građevinu u Wiesbadenu. U Kurhausu su kazalište u kome su nastupale brojne svjetske zvijezde, kao Placido Domingo, Sting, Leonard Cohen, Eric Clapton, a u pogledu na engleski park uživao je Dalai Lama. U istom sklopu tortaskih građevina su casino, muzej i restoran. Sve i danas djeluje otmjeno i raskošno, a zamislite kako je to izgledalo prije dva stoljeća.
Ispred kompleksa Kurkhaus je Kurpark, park s trodjelnim fontanama i patkama u bazenu, a patke nikako nisu patkice jer su krupne kao kod nas guske. Nikada nisam vidio krupniju vrstu patki. Veliki dio Wiesbadena je zapravo jedan ogroman, dobro uređen park s brojnim spomenicima i vilama. Wiesbaden stoljećima bio pod upravom dinastije Nassau koja se pobrinula da gradu osigura zelenu oazu s koje se pruža širok pogled na grad.
Za raskošnu kockarnicu vezana priča o nastanku slavnog romana “Kockar”. Veliki Fjodor Mihajlovič Dostojevski je za svojih boravaka u inozemstvu po cijele dane kockao i naravno puno toga prokockao. Prvi put je okusio čar ruleta na svom prvom putovanju u inozemstvo, godine 1862., kad je u Berlinu dobio na kocki popriličnu svotu novaca, ali je odmah nakon toga nastavio put i tako je završio i u Wiesbadenu gdje je prokockao sve. Molio je da mu posude novac da može povratiti izgubljeno, a oni su mu postavili uvjet – može posudba, ali zauzvrat mora napisati roman. Tako je u najkraćem mogućem roku U Petrogradu izdiktiran klasik Kockar po kojem je snimljen i film u ovom casinu. Na jednoj tabli u Wiesbadenu sve do 2013. godine je pisalo: “F.M. Dostojevski ostao je dužan…” Priča se oko 250.000 današnjih eura. Ali te godine poznati ruski biznismen i vlasnik nogometnog kluba Chelsea, Roman Abramovič otplatio je dug i naredio da skinu tu sramotnu tablu, dodajući da Dostojevski nije nikome ništa dužan.
Centar vrvi dobro opremljenim dućanima svih svjetskih marki, tako da je grad prava konzumeristička destinacija. Wi ima i najdužu kolonadu u Europi s dužinom od 129 metara koja zaokružuje Kurhaus i gradsko kazalište te vrvi kulturnim spomenicima. Tako ćete ispred Gradskog muzeja vidjeti statuu najvećeg njemačkog pjesnika i književnika Johanna Wolfganga von Goethea koji je 1814. i 1815. duže vrijeme boravio u ovom gradu kako bi uživao u njegovim blagodatima i obilazio sva navedena mjesta. Grad obiluje širokim avenijama duž kojih se nižu poznate platane za koje Wiesbaden svake godine izdvaja i do milijun eura, a svako drvo ima svoj broj. O zelenilu se u ovom gradu vodi posebna briga. Cijeli grad je zapravo jedan ogroman park s brojnim vilama. Julija mi priča kako bogataši u svojim vilama imaju bazene s prirodnom termalnom vodom. Wiesbaden je još u rimska vremena bio termalno lječilište. Leži na 14 termalnih izvora. Inače ako u njemačkom jeziku neki grad ima u nazivu baden, znači radi se o toplicama.
Ruski zlatni tornjevi
Nerobergbahn je vodovodna uspinjača žute boje koja vozi od 1888. godine i niti jedan dan nije bila u kvaru. Vožnja traje 3,5 minute, a uspon je dug nekih 450 metara. Kažu kada dođete na vrh odmah ostajete bez daha.
„Malo dalje od našega stana je brdo Neroberg. Tamo često idem sa Veronikom, osim centra Policije ima veliki park koji se proteze kroz sumu. Tim putem se dolazi do točke s koje se vidi cijeli Wiesbaden i vinogradi. Tamo se također nalazi i Ruska pravoslavna crkva čiji zlatni toranj predstavlja jedan od poznatih simbola Wiesbadena. Ta crkva je nastala iz tužne priče grofa Nassaua koje je izgubio voljenu ženu Elizabetu na rođenju njihovoga sina, njoj u čast od njezinog miraza dao je izgraditi tu crkvu sa zlatnim tornjevima.
Sa strane ima i pravoslavno groblje ruskih plemića. Nekih 30 km je Rüdesheim am Reihn u kojem se nalazi velika tvrđava sv. Benedikta i vinogradi, milina za otiži na času ili vise dobrog vina“, priča mi moja kćerka.
Otišli smo na piće u jednu pivnicu čija je gazdarica iz Imotskog. U tom lokalu je nekoliko televizora i na svim ekranima bio je nogomet. Potpuno u skladu s trenutnim hrvatskim imageom u svijetu.
Preko puta terase pivnice je hotel u staroj zgradi. U prizemlju je i argentinski restoran. Niže uz kamenom popločanu ulicu su talijanski restoran u nizu sa stolovima ispred. Kako se zovu nemojte mi zamjeriti što nisam zapisao. U Wiesbadenu ima preko stotinu hotela i tri argentinska, te nekoliko drugih steak housa. Raznih nacionalnih restorana je na stotine. Sve to ukazuje na turistički grad.
Dok smo šetali starim gradom razmišljao sam kako je Wi predivna sredina za odrastanje moje unuke.
Obišli smo i Kukuuhr, jedan od najvećih satova kukavica u Europi, zatim Markt kirche, protestantsku crkvu veličine katedrale. U Wiesbadenu naravno ima i katolika. Naša Hrvatska katolička misija djeluje od 1969. Vode je Franjevci, a broji oko četiri tisuće vjernika.
Lorelei i lađari
Wiesbaden leži na Rajni, najvećoj rijeci u Njemačkoj. Nekih tridesetak kilometara od Wiesbadena je Lorelei. U književnosti je Lorelei lijepo božansko biće iz davnih bajki koja svojom pjesmom s litice iznad Rajne zavodi lađare koji nasukavaju svoje lađe na greben zaboravivši kormilariti, prouzrokujući tako havarije i nesreće. Stijena na kojoj bila Lorelei još uvijek se zove njezinim imenom. Opjevana je mnogo puta od raznih pjesnika, a najpoznatija je pjesma Heinricha Heinea. Budući da bijaše nepoćudnog podrijetla, za vrijeme Hitlera pripisivana je nepoznatomu piscu. Ovu je pjesmu uglazbilo više od 25 skladatelja.
Rajna je duga 1230 km, porječje obuhvaća 220 000 km2. Kulturno i povijesno jedna je od najznačajnijih europskih rijeka. Protječe kroz Švicarsku, Francusku Njemačku, Nizozemsku, a dijelovi njezina toka na nekim su mjestima granična područja između Švicarske i Lihtenštajna, Švicarske i Austrije, Švicarske i Njemačke, te Francuske i Njemačke. Tok rijeke formira se u Švicarskoj spajanjem Prednje Rajne, izvire u Gotthardskom masivu i Stražnje Rajne, izvire u Adulskom masivu. Rijeka zatim teče prema sjeveru do Bodenskoga jezera te zakreće prvo prema zapadu do Basela, a zatim prema sjeveru. Poslije Mainza protječe kroz Rajnsko škriljavo gorje, a kraj Wesela skreće prema sjeverozapadu i zapadu gdje se račva se u brojne kanale i utječe kraj Rotterdama u Sjeverno more. Veći pritoci su joj: Neckar, Majna, Ruhr, Lippe i Mosel.
Rajna protječe kroz gusto naseljeno i ekonomski razvijeno područje Zapadne Europe. Najvažnije luke na obalama su Duisburg-Ruhrort, Mannheim, Ludwigshafen, Strasbourg, Basel, Köln, a glavna riječno-morska luka je Rotterdam, gdje je i Europort, jedna je od najvećih svjetskih luka.
Tok rijeke Rajne plovan je od Basela do ušća u Sjeverno more u dužini od 846 km. S drugim europskim rijekama (Rhône, Marne, Laba) spojena je mnogobrojnim kanalima. Kanal Rajna–Majna–Dunav otvoren je 1992. i povezuje Zapadnu Europu s Crnim morem i Bliskim istokom. Prva plovidba Rajnom zabilježena je 1817. u blizini Koblenza. Nakon što je 1840. osposobljena luka u Mannheimu Rajna je gotovo cijelo stoljeće bila ishodišna točka za plovidbu.
Nedaleko od Wiesbadena u Biebrichu ima velika šetnica uz Rajnu gdje se može ukrcati na različite turisticke brodove. „Nekih 30 km je Rüdesheim am Reihn u kojem se nalazi velika tvrđava sv. Benedikta i vinogradi, milina za otići na času ili više dobrog vina.“, priča mi Julija.
Ime ruže
Velebni manastir Eberbach, koji se nalazi na pola sata vožnje od centra Wiesbadena, igra ključnu ulogu u religiji i vinogradarstvu od svog osnutka 1136. godine. Podržan od strane države zbog svog drevnog, kulturnog značaja, ovaj bivši cistercitski samostan nastavlja proizvoditi vino iz nekih od najstarijih vinograda Rheingaua. U Eberbachu se snimao film „Ime ruže po romanu Umberta Eca.
Henkell i Bijela kuća
Na samom rubu Wiesbadena je Henkell, pjenušavo carstvo koje se je prije par mjeseci udružilo s najvećim španjolskim proizvođačem pjenušaca Freixenetom, Henkell je bestseler kada je u pitanju izvoz njemačke kulture pjenušavih vina. Sjajan i karakterističan brend može se naći globalno u više od 100 zemalja kada se slave najljepši životni trenuci. Sve je počelo s idejom trgovca vinom iz Mainza Adama Henkella koji je bio oduševljen umjetnošću proizvodnje šampanjca u Francuskoj. U svom domu 1856. počeo je izrađivati izvrsno pjenušavo vino po uzoru na francusku recepturu, što je označilo početak jedinstvene priče o uspjehu. Poznat širom svijeta po kvaliteti života, uživanju i virtuoznoj proizvodnji pjenušavih vina, čak i krajem 19. stoljeća, Henkell je bio pionir izvoza i tržišni lider, a pedesetih godina 20. stoljeća odigrao je važnu ulogu u njemačkom gospodarskom čudu.
U Wiesbadenu imaju Bijelu kuću koja je sagrađena po nacrtu one prave Bijele kuće u kojoj živi i radi američki predsjednik. Priča je više nego romantična i zanimljiva. Vlasnik tvornice pjenušaca, po kojem je ovaj kraj posebno poznat, je 1903. naručio gradnju kuće po uzoru na Bijelu kuću kako bi svojoj voljenoj ženi, Amerikanki, umanjio nostalgiju za Amerikom. Osim toga u toj je kući bila smještena američka vojna baza od 1945. do 1990. Danas je vila u privatnom vlasništvu jedne njemačke obitelji. Na prvom katu se stanuje, a u prizemlju je smješten cafe naziva White House u kojem se organiziraju raskošni događaji i prijemi.
Wiesbaden, za Njemačku relativno mali grad, ali je mnogo toga dao općoj njemačkoj veličini, posebice glamouru, kvaliteti življenja i socijalizaciji krutosti tehničkih mozgova. Wi za zaslužuje da mu se tako govori. T
48 komentara
Uskoči u raspravu