80 GODINA S NOGOMETOM

TRAGEDIJA MANCHESTEROVIH BEBA U MUNCHENU 1958.

29. siječnja, 2016.

Piše: Zvonimir Magdić

Munchen. Prelazna zračna luka s istoka na zapad.  Elizabethan G-ALZU A 857BEA nije raširio krila. Dva puta na štartu, dva puta come-back. Povratak. Zlosučje.Ide se na treći uzlet. Uzlet, koji nije dug. Snijeg. Zima 6. veljače. Na kalendaru strši godina: 1958. Na pilotskim satovima ubilježena je ‘ satnica’:16.03. I onda gusti pokrov niskih oblaka, sumaglica i rulanje po dubokom snijegu. Metrima. Zaboravljenog uzgona. Krah. Pad. Nesreća. Kapetani su zrakoplova Kenneth Reyment i James Thain. Njihovi napregnuti mišići nisu izvukli kormilom letjelicu. Pad. Crash. Oporo, Strašno. Nota bene: među putnicima, i nogometaši Manchester Uniteda. Na povratku iz Beograda. U utakmici euro-kupa prvaka igrali su neodlučno, 3:3 sa Zvezdom. Prvu, doma na Old Trafordu su odlučili pobjedom, 2:1 i otišli, u slijedeće kolo.

Krik nogometne Europe

Uz Verdijev requiem. Bez pola momčadi. Za sjedala su ostali ‘zaljepljeni’, bez života Unitedovi španeri: Roger Byrne, Geoff Bent, Mark Jones, Bill Whelan, Tommy Taylor, David Pegg i Eddie Colman. Duncan Edwards, kojem je jedva dvadeset jedna i,  po ocjeni samog Di Stefana,  najbolji pomagač Europe, umro je četrnaest dana poslije, u bolnici Rechts des Isar Hospital. Točno, u 01 i 12 minuta, 21.veljače. Svijet je zgranut. Unitedove ‘bebe’ na lafetima. Grč. Jauk. Bol, bez kraja. Cijeli je Manchester u dugoj povorci tuge. Tisuće i tisuće. Mlade ruže engleskog nogometa, u rasulu jedne tragedije. Na popisu izgubljenih, sa žutim press-kartonom je i Frank Swift. Novinar. Pisao je za ‘News of World’, a za duge nogometaške karijere, čuvao vrata Manchester Citya i engleskog državnog predstavništva, of Football XI. S njim je, svojevremeno igrao i menedžer Uniteda, Matt Busby. Taj isti Busby pojavit će se 1936., u proljeće, u Zagrebu, u momčadi Liverpooola. To je ona, slavna utakmica Purgera Gradjanskog koji je tukao Engleze, 5-1. Uz krik nogometne Europe. Swift je bio sjajan novinar. Njegovi su memoari ‘gutani’, bez pekmeza. Njegov je opis završnice engleskog cupa, 1934., kopiran milijun puta!
Piše Swift: ‘Velika vremena. Imao sam ‘gram’ iskustva i samo devetnaest godina. Nervozan? Do samog srca. Strepim. Pa, Portsmouth vodi. Jesam li mogao, to, ‘ skinuti’? Trebao sam, svakako. Prije utakmice bilo je pitanje: ili ja ili iskusni Longford. Većina,  bila je za njega. A, u napetosti jedne dvojbe, on je sam presudio: ‘Neka brani’ mali (meni je bilo skoro dva metra!).  Ljudi, ja sam izostao s tolikih utakmica, neka Swift i nastavi. ‘Gesta velikog čovjeka. I, na kraju mi smo se stresli i tukli, visoko, 6:1. A ja sam, dok se dijelio pehar, ležao u mreži. Gotovo, onesviješten, od uzbuđenja. Nezaboravno. Rous, kasnije predsjednik Fife, fućkao je tu utakmicu. Bio je Swift,  kolos. Točno, 1,91. I zvali su ga ‘Big’. Veliki. Ostao je junak one vele-pobjede Wintrebotomove momčadi u Torinu, 4:0, protiv Italije, 1949! Bila je mu je to posljednja izabranička ‘kapa’. Čini se da je ta tradicija – kapa – umrla! I. sada, u Munchenu, u snijegu, uz škrgut tolikih, njegovo je lico bilo blijedo. Bez života. Nikad više njegova potpisa u ‘Newsu’. Iz ruševine u Munchenu nisu se izvukli ni trener Tonny Curry, coach Bert Whalley, tajnik kluba Walter Crickmer. Ni, uz Swifta, novinari: Alf Clarke (Manchester Evening),Don Davies (Manchester Guardian), Georg Follows ( Daily Herald),Archie Ledbrooke (Daily Mirror),Tom Jackson (Manchester Evening News), Henry Rose (Daily Express) i Eric  Thompson (Daily Mail). Zaglavili su  kopilot, kapetan K. G. Rayment, stjuard W. T. Cable kao i B. P. Miklos, putnički agent i Willie Satinoff, bodritelj kluba i vlasnik trka
ih konja. No, na sreću, lom ipak nije bio – totale. Potpun. Iz dima i olupine, izvukao  se i probijao dalje golman Harry Gregg. On je izveo i jedan podvig. Vratio se u ruševine i izvukao  dijete Vere Lukić, supruge jugo-atašea u Londonu, a zatim i samu  majku. Obje, žive.  Bila je i jedna božja ruka: nije došlo do eksplozije. Bill Foulkes je lutao zaleđenim poljem i našao, dvadesetak metara dalje, u stolicama Charltona i Violetta. Obojica, u nesvijesti. Jasno, za uspaničenog Billja – mrtvaci. A, nisu bili. Okrenuo se, za svaki slučaj i – da, malo dalje, Matt Busby. Sjedio je u snijegu. Pokušao se oprijeti o ruku i stenjao: ‘Moja prsa, moja prsa…’! Srećom, intervencija je spasilaca bila brza. Za manje od dvadesetak minuta unesrećeni su prevezeni u bolnicu. U ovakvom stanju: Busby u ‘željezna pluća’, Edwards , sav strgan, Berry u  dubokoj komi, Viollet, Scanlon, Morgans i Wood, s površinskim ozljedama. Blanchfloweru je slomljena ruka. Mnogostruke su bile ‘rane’ novinara Taylora, a gospođa Miklos nikada više neće hodati. Od svih njih, samo će Edwards ostati bez daha. I, života. Među preživjelima bila su i dva fotoreportera ‘Daily Maila’, Tedd Ellyard i Peter Howard, novinar ‘News Chroniclea’  Frank Taylor, koji će kasnije dopisivati za zagrebačke  ‘Športske novosti,’ pilot Thain, radio-časnik Rodgers, stjuardese Bellis i Chewerton i gospođa Tomašević.

Šezdesetak jardi od palog zrakoplova

Bobby Charlton, možda i najbolji engleski nogometaš svih vremena, čak ‘ jači’ i od slavnog Sir Stanley Matthewsa, ovako je zadržao, za sva vremena,  taj minhenski užas (nije li to bio i Chamberlaine!): ‘Kroz maglu,  sjećam se, da sam bio odbačen šestdesetak jardi od palog zrakoplova. Nisam, srećom, slomio niti jednu kost,ali sam bio, jednostavno, zabijen na sjedalo, s velikom posjekotinom na glavi. Šok! Bilo je, uh, strašno…! ‘Bobby je ostao taj silni pokretnik, bilo ga je puno, cijelo igralište. I on će se, zajedno s još nekima, pa i s Busbyem vratiti na veliku scenu. Čak, šesdesetdevete, i osvojiti Kup prvaka. U onoj vele – pobjedi protiv Benfice za koju je igrao Eusebio, ‘velika crna  mačka’ Mozambiquea. Skupio je 106 ‘kapa’. Kolika je bila samo  snaga njegove nadarenost! Osamnaest  je klubova, istovremeno, tražilo od njegova oca, običnog rudara, potpis na ugovor. Bobby je bio je kratak i brz: ‘Manchester United!’ Kasnije, komentirao je svoj prvi veliki potez ne samo nogometa, života: ‘Nikad nisam požalio i nikad mi nije palo na um da odem iz M. Uniteda.’ Čvrstina. Izdržljivost. Karakter. The Man. Ljudina. Nije ga zaustavio ni tragični Munchen. Bobby je bio junak utakmice Uniteda protiv Crvene Zvezde u Beogradu. 3:0 za United. Dva puta je, baš on, tukao Bearu, a jednom Violett. U završnici, došle je do remija. Taj je  odveo neke Unitedove Engleze u poluzavršnicu a druge u – smrt! Posljednji je sastav, protiv Zvezde M. Uniteda bio ovaj: Gregg, Foulkes, Byrne, Colman, Jones, Edwards, Morgans, Charlton, Taylor, Violllet i Scanlon. Engleska je jednako žalila i za Tom Taylorom, visoki, mladim  centarforom, kojeg su uspoređivali s Tommy Lawtonom. Treba li više! Za jedan kraj vječitih uspomena. I to se, sve piše. I –pamti.T