KAPA DOLJE TORCIDI I POLJUDU

KAPA DOLJE TORCIDI I POLJUDU

30. kolovoza, 2014.

kolumna-80-godina-s-nogometom

Napisao: Zvonimir Magdić

Od pete godine – u ovih mojih osamdeset nogometa – slušam priču o ‘ dvanaestom igraču’: Publika. Nagledao sam se tolikih. Pa ipak, nikad nisam bio toliko impresioniran, kao nastupom Splićana na utakmici Hajduka s Dnjeprom. Ispunili su Poljud. Jesu. Do zadnjeg mjesta. I raspjevali se – bodrenjem – žestokim, svih devedeset minuta. I, nastavili i onda, kad je bilo jasno da je njihov ‘Ajduk, izgubio Europu.

TITRAJI KOJI VUKU DO SUZA

‘Hajduče…’orilo je na sve strane. Ponosno. Prkosno.Treba imati snage nositi se s tim ogromnim zahtjevom: pomoći svojima. Bilima. I, pomagalo se. Žestoko. Kao nikada. Puni vjere. I, optimizma. Dnjepro nije madridski Real ni Barcelona, a jedan jedini – golcati – gol, pa, da ga se navući. I punim grlima. Dvanaesti je igrač tjerao svoje. Pjevao soju pjesmu. Ratničku. Igrači su bili toliko dirnuti tom visokom pomoći, da su – jednostavno – izgubili vlastiti korak. Kao da su čekali da – od tisuće torcidaša – koji su svi bili jedan Poljud, jedan od njih, zabiti taj – ludi -gol. Sve je to, za čovjeka sa strane, mamilo fibrilaciju srca. Titraji, koji – pa budimo objektivni – vuku do samih suza, u crvenim očima. No, minute, te prokletnice, kad ih čovjek traži i povećalom, na zadnjoj stanici jurećih vlakova, počele su svoj sumanuti ples. Bilo je očito, da će se teško naći rupa u momčadi Ukrajinaca, koja je pokazala, neočekivano, puno dobrog nogometa. Na kraju, sve se svelo na dvije stvari: na užareni Poljud na rasprodanom betonu i na Kalinića, međi vratnicama. Lovro je bio kolosalan. Pa – uz mali popust- on je spriječio- bilu petardu.Moglo je i tako. Hajduk nije našao onu crvenu nit, na koju su nas upozoravali naši profesori hrvatskog, u isčitavanju književnosti.

I što je vrijeme brže ‘ faralo’ hajdučkom zboru je ponestajalo i ono malo sluha. Bez harmonije. Neskladno. Ne europski! Prepušteno je – sve – događaju. Ili, genijalnosti pojedinaca. A takvih, nije bilo. Njih nema ni u svijetu, a kamo li ‘ pod murvom’ koje se, sa Starog placa, sjećaju oni, kojih, uglavnom, više nema. Od igrača, mislim, nikoga! I dok je momčad bljedila, gubila ritam i pala na pokušaje pojedinaca da zgrabe jedan ‘ zero’ kamikaza, Split je bio čvrst. Zbijen. Držao je ritam. I – vatromet. Šopao svojim zanosom – bile tiće. Bio je veličanstven. Ponavljao sam svoj Zdenki: „Bila bi tragedija ( Puskas je tvrdio da u nogometu nema tragedije, op.a) zbog ove svjetine da Hajduk kihne.“ Ona, nogometno neupućena, ali uz nogomet, koji je moj život, bila je laka: „Hajduk ovo neće dobiti. Pa, nima vođe, nima Vukasa!“ Ocjena za koju se bojim da bi mogla pasti u novinskim člancima. Za nju, treba i hrabrosti. I, još više – ležernosti. Jer, samo je jedan Lovre. I to, na branki. Di’ su – šiceri. Nemaju metaka! Na kraju balade, Ukrajinci idu dalje. Ruku na srce, momčad ikakve igre. Bili – bez igre!

KRUG MRTVIH PJESNIKA

I, ovo me je ponukalo da pišem, u pola noći, kad je Split utonuo u – mrak. Po završetku utakmice – a ja sam to čekao i očekivao – Hajdukovci se nisu zgrabili za ruke i s svojim učiteljem Tudorom, optrčali igralište i nazdravili svakom kutku Poljuda. Tamo se- za njih- lila vruća hrvatska krvca. Nisu! Zašto nisu. Ja sam se grčio. Pogođen. Jer, ja, rođeni Agramer, bio sam jedan od tih torcedora. Po hrvatskoj liniji. Zar nisu zaslužili taj krug ‘ mrtvih pjesnika’. I to vrijedi, ako je od srca. A, ovi su ljudi bili puna srca. Kao nikada. Momci,igra se i sutra. I – dok je svita i vika. Trebalo je dići desnicu, gladijatorski pozdraviti svoje Cezare. Svog – kao nikada – dvanaestog igrača. Ave Cezar!. On je – 12 – jedini, uz Lovru Kalinića, bio na mjestu ‘ Judi, poljudske ljepotice, chapeau! Kapa dolje!’T

5 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code