USRED BEOGRADA  LEŠNIK ZABIO TRI PUTA U PRVIH SEDAM MINUTA

USRED BEOGRADA LEŠNIK ZABIO TRI PUTA U PRVIH SEDAM MINUTA

18. kolovoza, 2015.

Piše: Zvonimir Magdić 

Ima utakmica koje ne tonu u zaborav. Ostaju, kao bajka, naraštajima. Takva je bila sjajna igra Gradjanskog u Beogradu, 1937., točno 23. travnja, za državne bodove, protiv  najboljeg srpskog  kluba BSK-a. Nemogućih, 4:0! Visoki moral, borbenost i uvjerljivost Purgeraša slomila su Beskovce koji su, po tamošnjem tisku, napuhani do sigurnih pobjednika. Takav izazov za Gradjanski ne pal
Ovo se ne priča svaki dan. A Belac Lešnik, priča to, ‘ svakih pet minuta’. Tko ga god sretne, prvo je pitanje: ‘  Beli, čuj, kak’ je ono bilo u Beogradu, s Beskom, tridesetsedme. Za manje od deset prvih minuta, tri gola.?’
Lešnik se smijulji. Ja znam kaj bi najrađe rekel:
– Oj vrit, kaj gnjaviš. Pa. to već znaju i vrapci na krovovima zagrebačkih kuća. Osim toga, kakvih – deset. Osam minuta. S njima bum se budil, čitav život.
I – smijeh. Ali, priča vrti svoj slikopis. Od toga se nemre.
 Ja sam, s Lešnikom, pod rukom.Gotovo, svaki dan. On je u zelenom hubertusu. I gazimo, Jurišićevom. Idemo k njemu doma. U Ratkajev prolaz. Broj 13.Tamo ima  gospon’ Beli svoju zubnu ordinaciju. I, ja ponavljam tu vječnu priču. Bez pitanja, upadam.
 – Da, gospon’ Lešnik, kak’ ste to sprašili, tih tri komada u –  do kraja senzacionalnoj 4:0 pobjedi Gradjanskog s BSK-om. Kak?

Lepetali su po cajtungima

Beli počinje, takav je on, čovjek od kazališnih dasaka, jer je furt s Talijom, uz dozvolu samog Bukovija, za cajte posle ‘cenerice’. Ne samo da je volil kazališće, operu, posebice, neg’ je sanjal kak bu jednog dana peval Lecharevu ‘Zemlju smiješka’ za koju veli da ju je imal – nabiflanu. Imal je sluha i glasa.
I zato, odmah, prelazi na čitavu stvar:
 – Kao prvo i prvo, morte znati da su nas oni izazivali. Lupetali su po cajtungima kak  nas buju nabili. A mi smo, do tada, imali jake rezultate. To su sigurno znali.
– Pardon, gospon Beli, lepo je pisal Gustl Matoš: ‘ Oni nas podcjenjuju, mi ih precjenjujemo’.
Beli se slaže. I, nastavlja monolog:
– I dok su oni vrištali, pekli pajceke unaprijed, mi smo – Purgeri –  mirno došli, sjeli, i – zaigrali. Odmah. Od prve.
Puno je igralište, na brdu, ostalo bez glasa:
– Ja sam vam zabijal, ak’ se ne  varam, u prvoj, trećoj i sedmoj minuti.
Na koji način, gospon Lešnik?
– Ovak:
– 1:0 je bilo tiho spavanje njihova golmana. Bil je to nekakvi  Popović. Čovjek je istrčal, ja si mislim, kaj ti to delaš, i jasno, oko mene ni živog duha. E, to ja ne pardoniram. I već si mislim kak’ bum u Gradskom podrumu, zviznul hladni gemištec. Ne, na večer. Jasno, posle obeda.
Gle, evo i drugog. Dvije minute kasnije 2:0 Gradjanskog.
Beli ga ‘ ima’. I, danas. ‘ Stoljeće’, poslije. Pun je slika, dosjetki i viceva. Ali, ovo s BSK-om, to je crtani film. Disney.
– Očito, moj ih je prvi gol, doveo, u očaj. Beskovci oko mene, ali i pokleknuti golman. Ja sam, gotovo sam, unatoč, okruženju. I, ne čekam. Mirno, kao da ih i nije,  stresam  mrežu 2:0!
Mali je opet pobegel 
 3:0 – opet je Mali, pobegel, jasno Pleše, ja ga pratim, tu sam i lopta je kod mene, a onda, ni Glaser ne bi obranil, a kamo li trknuti Popović. I dok se obrana koleba i propitkuje kaj bu ju s menom, ja sam se trgnul i – zabil. Gledam na veliku Omegu, pa, joj, tek je osma minuta.
Gradjanski vodi s 3:0.
– Je. U gledalištu, nema glasa. Ja si mislim, a kak, je tek onim glavešinama, u loži. Pa, Stojadinović, predsjednik vlade je gore. Slikal se sa njima i s nama, pred početak. Znalo se, kome je stisnuta ruka čvršća.
Gradjanski igra znalački. Svaki je ‘šaraf’ na svom mjestu. Kaj veli Belac?
-Trebalo je izdržati.Minute su, majku im, spore. Ali, mi smo Hrabri. Ne bojimo se. Mi imamo tekmu u našim rukama. Beskovci se traže. Ali, kad se najdeju, mi smo tu – klop!
Mali je nekaj porihtal, a onda je i sam zabil. U nastavku, četvrtoga.
– Ja sam sad njemu našel, dobrom  loptom, put do same mreže. Popović je opet u nekoj ludoriji, na glavi, a Pleše samo podmeće nogu. To je šok. Primamo mirno sad je sigurno, čistu pobjedu. Sretni smo. Ruke su nam pune znoja. Sretni smo. Idemo do kraja.4:0!
– Gospon Beli, kaj vam je ipak, ostalo od svega toga. Od tih 4:0. Za povijest. Za naslov prvaka države, 1937.
– Se bute zaludili. Ne, ti moji golovi. Ne! najprije hladna ko’ led ruka Stojadinovića koji je došel, smrknut, čestitati i onaj silni doček, od Zemuna do Zagreba. I –  jahanje –  na ramenima dvadeset tisuća purgera, od kolodvora, po povratku, do kancelarija kluba. Oduševljenje koje više ne pamtim.Čudo. Na našem vagonu omazanom bijelim krečom, piše, velikim slovima Gradjanski – BSK 4:0. Na kolodvoru, kompletni odbor s Torbarom, predsjednikom kluba. I debeli, u osmjeh razvučeni brk, našeg tajnika Joze Jakopića.
Tako vam je bilo – nekoć.

Junaci velike pobjede

Ja bum, na kraju, pobrojal i sve igrače Gradjanskog, junake te velike beogradske pobjede. Ona je. u prvom redu, bila ne samo državni naslov prvaka, nego i početak buđenja  hrvatske narodne svijesti i početak nove ere u životu Prvog Hrvatskog Gradjanskog Športskog kluba.
Branio je, bez ijedne pogreške, mirno,crnih  u razdjeljku  vlasi, Emil Urch. Sve je oko sebe ubijala njegova silna mirnoća. Uvijek u zamahu. Bivec, zgodan čovjek, stasom od kojeg zemlja drhti, neprelazan. Jadnako uvjerljiv, hitri  Bernard Hugl, kojeg zovu Benda. Kovačević, koji je došel iz Siska, ima ‘ friz’, i gard, desni je pomagač, lijevi, uvijek tu, Koka Kokotović. Purger, još od juniora. Sredinu obrane ima, pod ‘svoje’, glavom i nogama, Jazbinšek. Neprelazan. Desno krilo igra ‘bombarder’ Medarić, lijevo, hitri, svestrani Pleše. Jedna je spojka marljivi Milan Antolković, druga, Djanić, fine tehnike. I, jasno, na centru, vođa navale, lukavac i strijelac August Lešnik. Za čitav Zagreb, zbog svijetle kose – Beli. Igrom upravlja pametni podučavatelj Martin Bukovi.
Plavi, plavi….!T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code