S IVOM TOMIĆEM KOD ZAMORE U BARCELONI

S IVOM TOMIĆEM KOD ZAMORE U BARCELONI

8. rujna, 2015.

Piše: Zvonimir Magdić 
Vjerujem u Boga, a ne vjerujem u ovo: ‘ Vamos a visitar a Ricardo’ – pjeva mi pjesmu nad pjesmama, moj neponovljivi barcelonski prijatelj Vicente Loren. Podne je, jednog travanjskog dana, kojeg, nije bitno, možda zrinsko-frankopanski, trideset. Ulice Barcelone. Frtalj koji mi podsjeća na moj Zagreb, na ulice oko Palmotićeve. Pune drvoreda. Stali smo: Urgel 260.
Vicente, Ivo Tomić kojem neće biti premca u hrvatskoj športskoj radio-foniji, i po Matošu, moja malenkost. Dizalom, koji jednostavno visi, a vjerojatno je, kako bi rekel moj frend Jura, iz doba Bachova apsolutizma. Ali je tih. Klizi. Sedmi kat. Stop! Zvonjava otvara dječačke snove. Na vratima piše: Ricardo Zamora. A Zamora je bio najbolji vratar u vrijeme, dok sam ja, najprije s mamom i tatom, lovil tenisicu u kuhinji, pa onda u dvorištu i počimal svoju, nikada dovršenu, kao ona Berliozova simfonija, golmansku  karijeru. Profesor Nertz (i doktor) čak i njemački Bundes-trener, proglasio ga je u svojoj knjizi najboljih nogometaša svijeta koju je prenio u nastavcima, ‘endehaški’ Šport, s početka četrdeset četvrte, najboljim vratarom ‘svieta’, kako je pisalo, svih vremena. Koliko samo lopti znal čopiti, onih oguljenih tempa ili krpenjača, s povikom: ‘ Kao Zamora’! 
Novinarskom strašću, drhtavo, stojim pred ovim vratima. Smeđa, teška. Visoka. I – široka. Jedna je mlada dama na našem dočeku, Ricardova žena. Simpatična, zgodnička, srdačna, iako s ispričnicom koja ima miris strojničke paljbe, negdje u Ardenima.’ Uđite, uđite, sijedite, raskomotite se, Ricardo nije doma, moral je na jednu podnevnu radio-emisiju. Doći će za pola sata’. Teške slike na zidu, španjolski konjak na stolu, koji mi je, od prve,  (Franco contra De Gaulle) nadvisio onaj, Francuza. Jasno, jedan od ‘ Carlosa’, iako je ‘Cardenal Mendoza,’ to mi šapće moj Vicente, prima, najbolji. I dok se vrpoljimo, čavrljavom  s dragom domaćicom, ni manje ni više, tako mi zvoni u glavi, kao kad me je za jednog rata moje željezničke kolonije i Jankovačke, tip, stepel s kamenom u čelo – El Divino. Božanski. Golman, koji, tako smo fantazirali mi, kratkohlačci, za pucanja jedanaesteraca, popenjal na golštangu i sipnul  se dole i vlovil, obično, loptu nekog ‘ crnca’. Moral je bio ‘ crnac’, kao i onaj, kojem je na golu, Ico Hitrec, nogometna Hrvatina, probušil trbuh!. Zvuči bolje i dramatičnije (Othelo).

Najveći trofej od svjetskih nogometaša

A istina je ova, Zamorina: ‘Jesam, kad sam bio u formi, upadao sam u svlačionice i nudio ‘apuestu’ (okladu, op.a.): ‘ Muchachos, danas, iz elvera, nema gola’! Tražim slike, športske, slavnog golmana. Iskreno, padal sam u nesvijest u susretu, u njegovoj kuću, u ulici Henares 13 u Madridu, s Di Stefanom, opijao me je duhom velikog dječaka, za jedne večere s njim,  slavni Pele, Maradonu sam pratio od prvih koraka, i strepio nad njegovim ‘si’ ili ‘no’, ali kad bih tražio svoj najveći trofej ulovljenih slavnih nogometaša, onda je to, bez dvojbe – Zamora. Jer on je atavizam. Daleka prošlost. Djetinjstvo. I sve s njim, čista –  djetinjarija. I kad se pojavio, na vratima, nakon onih najavljenih pola sata, sve mi je bilo jasno, jer i ja sam branil, ja sam gledal i Glasera i Monsidera, bio je pravi. Ljudina. Visok, plećat. Teške crne naočale na nosu, odugo lice, ono pravo golmansko, ne ljepotana kakav je bio Haškovac Vlado Šimunić, nego ono, ruskih golmana iako ih se nisam baš i nagledao, ali londonski  Homič moskovskog Dinama, imao je s onim dugim rukama, pognut, kratko ošišan, kvasimodovska izgleda, u crnoj obleki, od glave do pete, u jesen jednog novog vremena, visoki ton koji mi je ostao. Zamora. Ruka mu je prava šapa. Teška, Mislim Joyceovski: ‘Koliko je milijuna lopti prošlo kroz njih. Diljem svijeta.’ Uz njegov dubok smijeh pričao sam mu, uz duboki sram,  da sam i ja kao klinac bil ‘ Zamora’, da je igral u mom rodnom  Zagrebu na prvoj noćnoj utakmici, trideset prve, na Concordijinom igralištu, sve tamo do Crnog mora, na kojem će jednog dana krstariti i hrvatski borbeni čamci (Naprijed mornari s plavog Jadrana’…), pitao sam ga, odmah,  je li se sjeća Hitreca, koji mu je sprašil dva komada  u pobjedi grada Zagreba protiv Madrida. Jasno, gestom velikog športaša, otklonio je i samo sjećanje: ‘ Znate,  kam  god sam došel netko mi je šaptal u uho: ‘ Ja sam vam, senor Zamora, zabil gol. Ja…’!.

Sjećao se Gradjanskog

Sve mi je jasno. Na koncu našem je Iceku onda bilo tek dvadeset godina, kasnije bu prešel u bijeli svijet, u, ciriške ‘skakavce’. I daje puni ton tim davnim vremenima, Zamora ( Bože…!): ‘ Sve su vam te noćne utakmice bile nekak crno-žute. Lopte su se farbale krečom u bijelo!’ Zamora ne griješi. U Zagrebu je ubačeno u igru, na crnom lešu, oko dvadesetak loptu, koje su se uz aut-lajnu ‘ bojile u bijelo’. Na utakmici u Zagrebu je naš golman, purgeraš Gradjanskog Maks Mihelčič bil na visini. Hvalio se uokolo, uz svoje gemištece, do kraja života: ‘ Ja sam vam bil, te večeri protiv Madrida, hrvatski Zamora.’ Od tog susreta uvijek, za svakog posjeta Barceloni, ja sam uz Zamoru, kod Zamore. Sa Zamorom. Bio je čvrsto vezan ne za Barcelonu, za Espanol. I uvijek u društvu s još jednim  Španjolcem  ‘de gloria’, s Pepe Samitierom. Sami, kako ga je zvao Ricardo, bio je jedan čvrst, žestok borac, za korida-arene, igrač Barcelone, i sam u igri protiv Gradjanskog za svoju Barcelonu, dvadeset treće. Usput sjećao se i imena ‘Purgera’!
Pun žestokog smijeha, vic-majstor, dao mi je čak i jednu okaminu staru –  milijun godina: ‘ Donio sam ju iz Egipta’. Sivo – smeđa, imam ju još doma. I dok teče razgovor, ja sam sa hispanskim tek pomalo na ti, što njima, imponira, Sami zna što je novinar. Hoće anegdotu. I priča, sad je to dijalog Ricarada i Samija jednu od njih: ‘Se sećaš Ricardo onog elf-metra kojeg su branil  na Olimpijadi u Anversu.?’ Silencio. Grobna tišina. Očekivanje. ‘ Kako ne!  Znate, idemo malo na utakmicu sa Švedskom, bila je to  moja i najbolja za Furiju, od svih  četrdeset šest’. U jednom trenutku jedanaesterac, za njih. Lopti ide, neki Lund. Ja sam već tada, na samom početku imao svoj stil, izlazio sam daleko van, igrao sam u šesnaestercu, i vodio igru obrane. Vikao sam, puna grla:’Na prvu, na njih’! I zbog jedne takve upute moj Sami Samitier’ je kažnjen elverom. Lund kreće na loptu, ali ne puca….: ‘Ti, Sami, ti nisi dao tom Lundu pucati. Kad se čovjek zaletio, ti si mu prošetao pred loptom. Lund je zastao. I, onda,  krenuo po drugi put. Ali nije pucao. Zakaj? Lopta se makla. Jasno, ne sama od sebe. Ti si bacao, Sami, sjećaš se, kamenčiće na loptu, i jedan ju je odgurao s bijele točke. I kad se treći put zaletio, uz tvoje kletve i psovke, raspalio ju je dva metra kraj gola! ‘. ‘Pobijedili smo s 1:0.’
Samitier je raspoložen. I  stojimo uz vodoskok na Cataluni, na ulazu u Ramblas de Flores, na kojoj je sve u cvijeću, u graktaju i kriku ptica, čak  i dernjavi majmuna koji dolaze negdje s Kanara, a tamo dole, onda,  bila je usidrena Kolumbova Santa Maria. Čarobno. Novinski kiosci su otvoreni dvadeset četiri sata! Ja, usput, stanujem u hotelu Gaudi, na samoj Rambli! Tu susrećem dvije Teneessee crnkinje i na ‘straži sam’  sedamdeset dva sata, bez prekida,  ali ne pucam. Jer, ljubim. Drugu. Doma. 
Sami traži i onaj bečki ‘elf’. Zamora pristaje. Bila je to dvadeset peta godina.  Velika godina španjolskog nogometa: ‘ Pet utakmica, pet pobjeda ! Nanizali smo Švicarce i Talijane. Tukli smo i Mađare u Pešti i Austrijance. I baš na toj utakmici, u Beču, elver je za njih. Sudio je, sjećam se, Čehoslovak. Ti mu, Pepe, prilaziš i dereš mu se, točno u lice. Ti si uporan. Kaj si mu ono tumačil, Pepe? Samitier: ‘Krenuo je konačno na loptu, ali ja ne dam. Derem se: ‘Arbitro, arbitro…’!Dojurio je iznervirani sudac. ‘ Zamora: ‘I,  kaj mu ti veliš Pepe?’ Ja mu tumačim da igrač koji puca, uopće nije bio, do sada, u igri!’ Ha-ha-ha…cijelog društva. Sudac se konzultira, Austrijanci su na rubu sloma, a pucač vrti loptu pod nogom i, a to je najvažnije, to sam štel, pomalo se hladi. I – ti Ricardo,  braniš! Loviš loptu.’ I ostalo je španjolskih 1:0!

Opjevan poput El Cida

Ali, Zamora je pobrao čak i jednu mundial-loptu s točke bijelog kreča. ‘Ne odbija: ‘ Jesam, malom Leonidasu. Igrali smo utakmicu svjetskog prvenstva 1934. s  Brazilom. Navalili smo žestoko, mi Španjolci, i poveli 3:0. Stasiti Bask Langara zabio je dva komada. Visoko vodstvo, pa smo se utrpali u nekakvi predah. Brazilci, fantastični tehničari, dodavajući točno u noge, rastrčali su se na sve strane. Jedna je figura kolosalna. Ja mu se divim. Mali Leonidas. Zabio mi je za 3:1. A, onda sudac Birlem fućka elfer za Brazil. Mali kuži da sam ja njegov izazov. Vrti loptu rukom na bijeloj točki. Mislim u sebi: ‘Mali, samo se ti igraj, ne buš zabil’! Gleda me ispod oka, ja u njega, širom otvorenih očiju. Očito, sprema mi gadnu varku. (Konc: Bila je varka…silan šlager mog djetinjstva). A kaj ću ja njemu? Jasno, ‘poparu.’ Jedno mi je jasno, taj ne bu frknul loptu, pucat će lagano. Pitanje je samo: kam? Ne dišem. Znam, ni  i njemu nije lako. Imame dosta. Imam i širinu i visinu. Šilterica mi je, po običaju duboko na očima, osjećam  će svu njezinu težinu i znoj koji me oblijeva. Nema druge: idem instinktivno i – lopta je moja!
Visok, Ricardo Zamora, snažan, brz, sjajne brzine reakcije, kako ga je opisivao prof. Nerz, sjajnih izlazaka, jak na visokim loptama, šakanja do centra, pun trikova, čak je branio snažne, bliske lopte laktovima i odmah njima upošljavao napadače, modernist, odbijao je lopte i nogama, pucane na vrata, ono što je radio i Hrvat Glaser. Bravo Franjo! Popularan, omiljen, ravan junacima arena, kastanjete i Imperio Argentina, junak tolikih popodneva, na vratima Furije koju je obožavao, uvijek jak. Nikad snužden. Opjevan poput El Cida.
Smije se. ‘Ne, ni onda kad sam primio protiv Engleza sedam golova! Hladnoća i kiša i rukavice koje su mi bile teške, pune vode i jasno, moj slab dan. A njihov Diexie Dean bio je raspoložen’. ‘Na koncu, golmanski je griješiti’ – branim smiono  mog idola svih vremena. Društvo se nasmijalo. Potisnuo sam tu ‘zibnericu.’ Zamora mi je bi zahvalan. Potapšao  me je po ramenu: ‘Amigo…’! A, vidio sam u i sina Ricardita, na vratima Valencije. Inače, draguljara u Madridu, na utakmica s Dinamom za Kup Sajamskih gradova, u Maksimiru, ’63. Bez posla, ali slika i prilika oca. Visok, staložen, miran, točnih ispucavanja, uvjerljiv. Mislio sam, gledajući ga: ‘Kakav je tek bil stari?!l Divno, jasno. Božanski.T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code