NAJVEĆI NOGOMETNI NOVINAR AMIGO MAGDIĆ: VRIJEME JE JEDNE NOVE HRVATSKE
18. srpnja, 2018.
To se nije nikad dogodilo. Nikad! Šarenilo. Snage duginih boja. Narod. ‘Rvcaki. Ko’ jedan. A toliko njih. Dobro je rekel Rakitić: ‘Mi i – nas 4.5 miljuna Hrvata’ ! Bravo, Ivane! Bili na ulici, na cesti, uz bus ili – ne, Vatrenih. Ti su. U – ustanku. U pokretu! Barjaci razmahani odlučnošću, na sve strane, šahovnice, kockica, šešira, klobuka, kapa majica, razgaljenih, do čiste golotine. Bože, hrvatski narod u maršu. Potpun. Iskren. Otvoren. Puno ljubavi. Narod, hrvatski. Na cestama. Na trgovima. Uzduž i poprijeko, Lijepe naše. Onaj, u Zagrebu je odbrojio, po policiji,a ta, uvijek umanjuje, 550 tisuća duša. Hrvatskih. Ili, duha hrvatskog (Subašić). Od Plesa do Jelačić-placa. Od Tuđmanova uzletišta do Ilice i Jelačić bana
Napisao: Zvonimir Magdić
Nagledao sam se, kroz osamdeset godina, poluvremena i poluvremena, čitavih utakmica, produžetaka, sučevih nadoknada (proklete, tri minute), od jučer i Varovih procjena, elvera, za i poslije produžetaka, igrača svakojakih. I malih i velikih. Slavnih i neslavnih. I, genijalaca. Znam dobro i – treća poluvremena. Po špelunkama i zagrebačkim birtijama. Još kao dijete: Remete, Šestine, Sljeme… Marin – mama, tata i društvo. Išlo se pit’, ak’ su Purgeri dobili, išlo se lokati, ak’ je Gradjanski, zgubil. Mnoge sam zaboravil, puno njih, nisam. Ali, ovakav ‘ ruski’ post festum hrvatskih Vatrenih, po povratku iz Moskve, to je -čista ludnica. Neviđeno. Teško, više – ikada – ponovljivo. Srca, poput indijanskih plesova, uz zapaljena ognjišta – na dlanu. Otvreno. Puno krvi. Vatre. I, dima. Baklje, koje bljuju svu radost trenutka. Naši su tu. Doma. Vatreni. Finalisti, čitavog jednog Mundiala. ‘Srebrenjaci’ Drugi, u čitavom svijetu! Gospodo. Braćo. I dok je tih srdaca, bit će i Kroacije ( A.G.Matoš.) Na znanje: urbi et orbi: Oni, su tu, u autobusu bez prozora, na njegovu krovu, Vatreni, koji su nadigrali, u finalu – prvake svijeta. Francusku! Hrvati. Do-prvaci. Vice prvaci (latinski).
550 tisuća hrvatskih duša
To se nije nikad dogodilo. Nikad! Šarenilo. Snage duginih boja. Narod. ‘Rvcaki. Ko’ jedan. A toliko njih. Dobro je rekel Rakitić: ‘Mi i – nas 4.5 miljuna Hrvata’ ! Bravo, Ivane! Bili na ulici, na cesti, uz bus ili – ne, Vatrenih. Ti su. U – ustanku. U pokretu! Barjaci razmahani odlučnošću, na sve strane, šahovnice, kockica, šešira, klobuka, kapa majica, razgaljenih, do čiste golotine. Bože, hrvatski narod u maršu. Potpun. Iskren. Otvoren. Puno ljubavi. Narod, hrvatski. Na cestama. Na trgovima. Uzduž i poprijeko, Lijepe naše. Onaj, u Zagrebu je odbrojio, po policiji, a ta, uvijek umanjuje, 550 tisuća duša. Hrvatskih. Ili, duha hrvatskog (Subašić). Od Plesa do Jelačić-placa. Od Tuđmanova uzletišta do Ilice i Jelačić bana. Ustani bane, vjerujem da si se nagledao, za stotinu novih života. Tvoj narod. Hrvatski. Ti si mu bio – ban. A i nije, baš, bilo Hrvata, kao što si ti bio. Popkornov konj Princ Emir, i ti bane, u zastavama šahovskih polja. Ljudi su kolabirali, stajajući, od podneva do devet uvečer, čekajući Vatrene.
Nogomet sve okrenuo i pokrenuo
Do danas – neviđeno: Bilo ih je na prozorima, na balkonima, na terasama, na neboderu Ilice broj jedan, u čijem sam dvadesetdrugom katu, tratio študentske dane, pikajući i gledajući – biljar! Na drveću, na stupovima. Puni zanosa. S dubokom sviješću – mi jesmo. A, misli su, zna se tko, da nas neće biti braćo!. Iz sata u sat, sve više. Na kraju, jedan na drugom. Hrvatski puk. Jedan novi svijet. Mladolik, dolazeći, Naša sutrašnjica. Potpora mom malom Lovri, sinu Filipa i Marije, koji dolazi – sutra. Bože! Učilo se: ne izusti imena Gospodnjeg, uzalud. Nu, ovo nije uzalud. Ovo je naša sutrašnjica. Mladež u Hrvata, čija lica blistaju čistoćom, ljepotom i optimizmom. I smijehom i osmjehom, bez kraja. Pokazuju, jasno i glasno, huk svojih predaka. I, naše povijesti. Neće nas zaustaviti ni Irska ni bauštele diljem Europe. Hrvat je tu. I, ostat će. Zar ne, Vatreni. Vi ste, udarna igla sutrašnjice. Vi – možete. A, mi? Mi, onda, moramo! Avanti! Milota. Sve je okrenuo i pokrenuo taj, sveti – nogomet. Hrvatski. Vatrenih. Do-prvaci, svijeta! Gospode! Ostat će- neponovljiva, ova, špalirijada. Treće – poluvrijeme. Možda i stoto. Nije bitno. Više su potrošili snage od ‘Tuđmana’ do Jelca, nego na čitavom ruskom mundialu. Šest sati! Koliko je to. tekmi. Vatreni. Hvala! Čudo Božje. Priča, koja nikad neće stati. Nastavlja se kao onaj Asićev šlager, s Andrijom Koncom, za mikrofonom, najpopularnijim hrvatskim krugovalnim pjevačem, smaknutim, vladavinom partizanskih ‘osloboditelja.’ Negdje, na križnim putovima. Četrdsetepete. Ovo je, dne 16.srpnja 2018. – dobro vele Englezi story. Rusi: Hrvatska. Za sva vremena. Ne, ovo nisam nikada čuo ni vidio. Snagom osjećaja, on je, čak, ravan Proglastbi Nezavisne Države Hrvatske, 10. Travnja ’41. I tada je, pol’ Zagreba bilo na Jelcu. A, doček Vatrenih, poslije tog, ruskog Mundiala, pratilo je milijun ljudi. I, više. Od spuštanja na Tuđmanovo uzletište, u pratnji migova, do Jelca, u Zagrebu, pola milijuna ljudi. Ikad? Nikad! Odsjedio sam, punih šest vura, gledajući tu silnu popodnevnicu, da, hrvatskog naroda, od tri do devet!. Masa. Masa. Sve je kolorirano. Svi u majicama, kapama, šeširima, punih ruku trobojnica, slika i fotografija ‘ Vatrenjaka,’ raspjevanih, razigranih, na krovovima kuća, na balkonima, viseći po stupovima, svi – sve, za Dalićeve Vatrene. Igrajmo pravu kartu. Ovo, nije pokerski blef: Ovo su, upamtite, širite to kao evanđelje, po Isusovim učenicama – vice-prvaci svijeta. Oslovljavamo se, pravno, na takvu ocjenu – najvišu. Nikad podijeljenu, u nas. U nogometu. Prvaci. Točnije, do njih. Drugi, srebreni. Netočno: do-prvaci. Milijarde, ovoga svijeta pratilo je našu završnicu – Hrvata, s Francuzima. Zna se, kako je završilo. Nije bitno. Jer, nije to ono najviše. Naš – ‘ Rim.’ Povijest hrvatskog nogometa počinje u Županji, na onoj, i danas, dobro očuvanoj lopti od kožurine i ‘ šlaufa’, Engleza. Bio sam na podizanju spomenika, uplaćenim taksijem ( strahota!) toj lopti, na trgu, u Županji. Od onda, toliko se toga, slilo u Hrvatskoj. Čak, i dvije države. I, u nogometu. Da bi, eto, prije dva dana, u ponedjeljak 16. srpnja ’18. sve zletilo – u zrak. Doček Vatrenih. Vice-prvaka svijeta! Nezapamćen. Nezaboravan. Ljudi, masa. U punom zanosu. Hrvati. Puni duha. I vica. Čitam jednu, od šalova, na kojem piše, malo prosto, no, da je narodnosne čistoće i odrezanih sumnji, išla bi u naslov, bilo kojih novina: „Jebo te, koliko nas ima!“ Ovo je samo, zagrebačka ulica. Teška, pola milijuna. Pro capito. Uspaljenih glava. Iskonskog hrvatstva. I još takvih doskočica. Na svakom koraku. Na sve strane. Ova:„Niste normalni.“ Jasno, iz dna duše, pučki ocrtano raspoloženje, ‘ruskim’ nogometom Vatrenih. Zapisao sam, da ne zaboravim, jednu zgodu, uz snimku, jedne ambulante. Popodne je dočeka, u čekaonici ni glodavog miša. Nikog. Piše: ‘Kad je doček, nema bolesnih’! Evo, Vatreni moji, vi ste kao onaj Rus, koju barata, primjerce sa kičmom moje Zdenke, kao Luka s tel-starom! Liječi dušu i tijelo. Na autobusu, otvorenog tipa, koji strpljivo vleče Dalićeve vitezove, zgodan napis: ‘Srce vatreno, ponos Hrvatske’ ! Zgodno. Bus jedva plazi. Zastaje, tko zna, po koji put.Autogrami.Pružene ruke.Čestitke.Čestitanja. Tapšaji.Zagrljaji.Smijeha i osmjeha. Svijeta i Vatrenih. Slikurda!I pjesma ona, koja ima bradu, već prosijedu, ali pijevna. Udarna (kao ona divizija!): ‘ Neka pati koga smeta, Hrvatska je do-prvak svijeta. Koga smeta…ha-ha-ha! Do sada, pjesma, sada – živa istina. High! I, jedna od stoljeća, u tom šarolikom špaliru: ‘Rebiću, nemam kredit, oženi me!’ Mislim, da je bilo, baš takvog vica, u igri naših, na Lužnjiku, znate, kad bi – Gali – dobili.Nikad. Dunque. I, uz tu u silnu povorku koja poput onih songova, nikad ne prestaje, pjeva se jedna od naših najdivnijih pjesama ‘ uskrsnulih’ u Domovinskom ratu, kroz one, bljeskove i oluje – ‘ Moja domovina’. Prekrasna. Dostojna – himne! Uradak, Dujmića i Tutića. Silan. Tu je, na poziv Vatrenih i Thompson. Najrađe, pjevajući na Jelačić-sceni, u zagrljaju Modrića. Nisam znao, Luka je, ne samo kapetan i istančani španer, on vodi, i u pjesmi, Vatrene. Nije čudo, zlatna lopta, najboljeg ‘mundialiste’ je njegova. Bravo! Dečki, znate, on je moj sused, na Ravnicama. Kroz obiteljski lanac. Troje djece. S njima, Irskoj, by, by…! Narod, tih mojih Hrvata, na nogama. Pun ljubavi – za dom. Rapjevan. Veličanstven. Zbijen. Zajednica. Red. I, rad. Istomišljenje. Pobjeda. Veća, nego ijedna, u nogometu, kojeg sam se, hvala Bogu, nagledal. Ovaj je doček Vatrenih, digao sve, na noge. Slavlje je u svim hrvatskim gradovima, uzduž Bosne i Hercegovine. U Njemačkoj, u New Yoku. Vjerujem i u Patagoniji. Svijet je zgranut. Oduševljen. Hrvatska je, ne samo nogometom, svojom odanošću i domoljubljem osvojila sve. Više, od ‘ srebra! Tu smo. A, mislili su da nas neće biti. Jesu… falš. Kroz Zlatka Dalića, ja vidim profil novog hrvatskog čovjeka. Vrijeme je Nove Hrvatske. Tolika svjetina. Hrvata. Neviđena! Vatreni, izdržali ste tolikih, drugih poluvremena. Ovo, treće, dugo, dugo, punih šest autobusnih sati, trebalo ga je dobiti. I ,dobili ste ga. Moći. Vi ste – Batmani. Neslomljivi. Čak i onda, kad nas Deschamps mete, u Moskvi. A, mi smo bili – bolji. Od friških prvaka svijeta! ‘Moj zemlja Hrvatska…’ T
5 komentara
Uskoči u raspravuODE NAŠA NOVINARSKA I SVJETSKA NOGOMETNA LEGENDA.
AMIGO POČIVAJ U MIRU.
NEKA TI JE LAKA HRVATSKA ZEMLJA, A SADA OBJAVLJUJ KOMENTARE NA DRUGOME SVIJETU.
MI HRVATI SADA SMO DOKAZALI DA KAD SMO SKUPA U ZAJEDNIŠTVU NEMOŽE NAM NITKO NIŠTA!!! SVIMA JE OPET TRN U OKU NAŠ MARKO PERKOVIĆ THOMPSON I jugo-srpski mediji i tv postaje PONOVO PUCAJU IZ SVEG ORUŽJA!!! UZALUD VAM TRUD JER DALIĆ I NAŠI VATRENI SU POKAZALI TKO IM JE NA SRCU I ZA KOGA SU SE ONAKO JUNAČKI BORILI ZA U PRVOM REDU BRANITELJE I SAV HRVATSKI NAROD U DOMOVINI I ŠIROM SVIJETA!!! KAKO SE EUFORIJA POLAKO STIŠAVA A I NEKE TV POSTAJE SU SE POKUŠALE POSUTI PEPELOM MOŽEMO OD političara ??? OPET OČEKIVATI ISTO NO OVO ĆE IH IPAK MALO ZABRENZAT JER SU UVIDJELI ŠTO MOŽE HRVATSKI NAROD!!! DA SE NEĆE PUNO TOGA RAPIDNOG PROMJENITI DOKAZUJE VEĆ NAKON SLAVLJA POTVRĐEN NASTAVAK SUĐENJA NAJBOLJEM SVJETSKOM IGRAČU NAŠEM KAPETANU LUKI KOJEMU SE IZAŠLO KAO U SUSRET(ZDRAVKU MAMIĆU NISU DOZVOLILI ) TE ĆE MU SE UBUDUĆE SUDITI U ZAGREBU A NE U OSIJEKU!!! NO OSTAJE PREDMET LAŽNOG SVJEDOČENJA NO NIJE OBJAVLJENO ŠTO ĆE BITI SA DRUGIM OSUĐENIM DEJANOM LOVRENOM??? BOJIM SE DA SE TRAKAVICA NASTAVLJA A ZNAMO KAKVO JE hrvatsko ??? PRAVOSUĐE TEŠKO DA MOŽEMO NEŠTO POZITIVNO OČEKIVATI!!!
Sada smo pokazali koliko nas ima i kakvi smo na dočecima ovih naših fusbalera, ne fudbalera.
Ova prva je riječ njemačkog porijekla.
Kada bi se tako poslodavci odnosili prema djelatnicima i poštivali radnika, gdje bi nam bio kraj.
Zato gospodo iz vrha države okrenite se drukčijem da pokažemo da Hrvatska može bolje i sa vlastitim snagama.
Ugledajte se i na zapad, korigirajte svoje odnose prema onima koji su vas birali i omogučili vam sve privilegije.
A vama gospon Amigo trebaju dići spomenik za života.
Jer vi ste ostali među pravim predstavnicima”sedme sile” i još možete naučiti mnoge novinarskom zanatu.
Neka uče od vas, a vaši komentari neka se pamte i zauzmu posebno mjesto u povijesti nogometa.
S v j e t s k o g….ne samo hrvatskog.
Mislim da je sada došlo vrijeme i da Hrvati moraju konačno izabrati političku stranku koja će ponuditi program povratka Hrvata iz iseljeništva i oduzimanje državljanstva svima onim koji se nikako ne žele integrirati u slobodnoj hrvatskoj državi.
100.000 Šugoslovenima zaista nije mjesto u hrvatskoj!
Nema države koja novcima poreznih obveznika plaća jednu vojsku terorista u vlastitoj državi samo da provociraju i pljuju po svemu što je hrvatsko.Takvim uhljebenim teroristima u hrvatskoj mjesto samo može biti zatvor!
Sramota je da takvi dobiju novce iz proračuna dok na drugoj strani Hrvati moraju iseliti na bauštelu!
Toliko je ljudi bilo na cesti da orjunasi i njihovi Štakori nisu uspjeli izaći iz kanalizacije da farbaju svastike ili da provociraju druge incidente!