Piše: Zvonimir Magdić
Uoči Drugog svjetskog rata Europa je imala na nogometnoj silini tercet: Meazza- Sindelar – Sarosi. Znalački moćan. I nije mali broj onih, koji pamte tu genijalnost, nastavljaju priču: bili su najbolji, svih vremena. Poput onog Falkovog Fantoma. Duha, koji luta. Jednog od njih, ja se ne sjećam. Osim, iz tekstova tolikih žurnala i knjiga. Mathias Sindelar. Austrijanac. Napadač bečke Austrije.Visok, plav u kosi koja se rijedila i plavih očiju. I, onih baletnih koraka, koji su – ljepotom – opsjenili tolike. Koreografija njegova nogometna plesa je bila savršena. Nurejev. Za one, mlađe. Bio je, ne samo sjajan strijelac. Laka udarca, gotovo preprednog, kao na ljetnom suncu rastegnutog mačka, uvijek spreman na skok. Utakmice Sindelar – Meazza, odlučivale su pobjednika, ne rijetko, tada popularnog Srednjeuropskog kupa. U njemu, je igrao i hrvatski Gradjanski. Ali Sindi- kako su mu, po bečki, s kistihand i bijelim rukavicama, u elegantnim kočijama, šaptali, zaneseni sugrađani, nije bio samo čovjek od gola. On nije bio samo prva violina i strijelac vilenjak. Sindelar je bio dirigent. A znate, kojeg orkestra. Možda, najvećeg, koji je ikada igrao, bar, po mišljenju Austrijanaca.Wunderteama, onih, tridesetih godina prošlog stoljeća.Državna momčad Austrije, koju je jednog dana, novinarima izdiktirao, u kavani, njezin upravitelj Hugo Meisel.Bila je to velebna postava Od Hidena na golu do Geschweidela i Sindelara, naprijed…Nju su – kako su pisali bečki cajtungi – ‘išmirali’, za duboko noćnih kavaniranja, tamošnji novinari. Meiselu je sve to dodijalo i rekao je, za jedne črne kave sa šlagom i zahericom, na kristalnim tanjurima: ‘Evo vam, vaša momčad. Slažem se.’I, nije pogriješio.Rođena je ‘ Čudesna momčad’. Zabijalo se i plesalo. Igralo. Lopta u nogama. Elegantno. Poput tihe plovidbe ljepotom plavog Dunava. Strauss je dobio velikog takmaca. Statds opera se preselila na nogometna igrališta! Beč je bio središnjica lijepog loptanja. ‘Am schone blaue Donau….’A blistavost čitavom tom umjetničkom doživljaju davao je, baš Sindelar. Očito, čeških doseljenika.Taj široki raspon ruku, u svakom pokretu oduševljavao je pristaše ‘neumrlog’ nogometa. Štovan. Cijenjen. S tužnim krajem života.
Sarosi je bio Hrvat
Drugu dvojicu iz tog predratnog trolista, ja sam čak i poznavao. I Meazzu. I doktora Sarosija. Jer je doktor imao i mlađeg brata, Belu, visokog, širokih pleća, srednjaka, koji je imao bombetinu i tresao mreže, topovski,iz slobodnih udaraca, čak s trideset! Doktor Sarosi, a ja sam ga sreo u Genovi, bio je kompletan igrač. Počeo je duboko u sredini terena, spojka. A, onda, krenuo naprijed. I, nazabijao se golova. Pamti našeg Hrvata Franju Glasera i njegovog bijelog dresa. Pričao mi je: ‘ Taj nas je – tužio se – toliko ljeta kasnije, držao na šakama’. Koliko samo puta. Igrao sam protiv njega za Ferencvaros i za Orszag. Glaser. Sjajan vratar.’ I, tada slavnom Planički, čovjeku od gume, na golu Čehoslovačke u jednoj 8:1 pobjedi Mađarske, zabio je sam – sedam golova! I ne samo nogometaš. Pravnik. U peštanskoj gradskoj upravi. Fini gospodin. I još više – Hrvat.To mi je sam priznao. ‘Ja sam Hrvat. Po ocu. Tata je došao na rad u Peštu. Mi smo iz okolice Jastrebarskog. Kad sam dolazio s ‘Fradijem’ u Zagreb, susretao sam se sa svojim rođacima.’ Ja sam odmah složil najbolji tercet u navali, Hrvata: Sarosi-Hitrec-Bobek. Sarosi je, za emigracije, poslije ‘ 45, bio i osnivač kluba istočnih euro- emigranata Hungarije, sa sjedištem u Rimu. Za tu je Hungariju branio i naš Zagrepčanec, Zvonko Monsider, od ‘ 48, raseljenik. Doktor je Sarosi sve znao i igrao – pametno. Pojam, graditelja igre i strijelca.
U Maksimiru pored Meaezze
Talijani su, dva puta prvaci svijeta, baš s njim, tridesetčetvrte i tridesetosme, pod Pozzom, inače novinarom, s – Meazzom. Pojam Internazionalea. Akrobata, super-tehničar, visoki znalac, za mnoge iz Imperium Romana, za sva vremena. Ne visok. Stajao sam u Maksimiru, kraj njega i divio mu se. Jer, za njega sam znal kad mi je bilo-sedam! Lagan, zalizanih vlasi a la Valentino, plavih očiju. Da, bio je za populus, bel maschio, lijepi dečko. Da, to su bila čudesa kontinentalnog nogometa, zajedno sa Zamorom i Orsijem, od dvadesete do četrdesetpete. Još se pod njima trese tlo. Pred njihovom slavom. A, onda, poslije Drugog svjetskog rata, Europa nudi još jedan veliki tercet. Po mom slobodnom izboru: Kubala-Di Stefano-Puskas. Njih sam poznavao osobno i bio im – gran amigo. Veliki prijatelj. U njihovim domovima. Počašćen, do punih čaša pjenušavaca. Idem na najveći dvoboj na suncu. I, uz zastoj jabuke u grlu: Di Stefano je bolji od Sindelara. Struka. I, moja ocjena. Nogometnog šmekera. Kompletniji. Snažniji. Pokretniji. Jednako nakrcan ‘štosevima’. Njegova peta prek glave, to još nije ponovljeno. On će sam reći: ‘To sam čopio Ericu. Jednom Paragvajcu.’ Igrom, koja je pokrila travnjak, može, i ‘zimnjak’ (Beograd), u svakom centimetru.Vratiti se, spasiti gol, zgrabiti tu istu, spašenu loptu, i u kontri – zabiti. Pet kupova Europe. Zaredom. S Real Madridom! On je stvorio od prosječnog Reala, najbolji klub, za njegove epohe, svih vremena.Iako će mi Štef Bobek prišapnuti: ‘Ne, gospon Magdić, najbolji je Gradjanski. I ja sam igral za zagrebačke Purgere’. Najbolji strijelac Kupa prvaka, godinama. Tko zna, koliko puta, prvi pichichi Espane. Don Alfredo. El Aleman, kako su ga zvali Argentinci, njegovi. River Plate i Millonarios. I, za Furiju. Prekrhko je bilo tijelo Sindija da se usprotivi takvom titanu. Za mene, i tolike, najbolji nogometaš svih vremena! Barcelona je ponosna na Lacija Kubalu. A igrao je, čak za tri predstavništva: Mađarsku. Čehoslovačku i Španjolsku. On je, svojevrsna lija.Super-tehnika. Snažan, ali lak. Jednostavan. Pregled i golovi. Osmrtno je dobio lentu časti, kao najbolji igrač Barcelone, svih vremena! A za to, treba toliko nogometa. I, tek koliko. A Laci, jedna velika ljudina, čovjek koji se kao dječak divio Gradjanskom, i mnogo, mnogo ljeta kasnije, zna potpunu postavu Purgera iz ’41: „Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković, Kokotović. Punih deset godina, izbornik ‘ bijesnih’ Hispanije. Moj veliki prijatelj.Purgeraše je obdario satovima, za uzvrat, od Purgera je dobio prsten grada Zagreba.Velikan. I, treći od mušketira post-rata, Ferenc Puskas. On je zasjenio svoje konkurente. On je, ipak, odlučniji od doktora Sarosija. Kak’ je Ocsi drapal! Topovi. Najbolja ljevača-ikada! Čak sam mu bio na svadbi kćerke Anike u Illescasu. Zafrkant.Uvijek u šali. Nizak, zbijen. Snažnih nogu. Razdjeljak zalizane kose.U 530 utakmica – 511 golova!.Bio je strah i trepet Europe.Bjegunac. Politički emigrant. Revolucija ’56. I frankistički Madrid. Obožaval sam Panchita bum-bum! Tako su ga zvali, u Madridu. A bio je pojam i Honveda, kluba, kojeg je odnijelo, jednostavno, vrijeme. Domobranec. I nesretnik onog mundial-finala u ’54. Rimetovu Nike, nije držao u Bernu on, nego Fritz Walter. Mala suerte. A njegove kobasice, a la hungara, bile su preljute za mediteranske Španjolce. Umro je 2006. u Pešti, uz nezapamćene povorke svijeta.T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.