ŠTETA ŠTO JE KUSTOS DOSADNI I NEUGLEDNI MAKOVIĆ

ŠTETA ŠTO JE KUSTOS DOSADNI I NEUGLEDNI MAKOVIĆ

18. siječnja, 2014.

 

 

98430

Likovna baština obitelji Pejačević u Umjetničkom paviljonu

 

 

Napisao: Ivan Raos

LIKOVNA BAŠTINA OBITELJI PEJAČEVIĆ naziv je izložbe  koja je  otvorena 16. siječnja,  2014. u Umjetničkom pavljonu u Zagrebu. Zapravo je riječ o putujućoj izložbi koju je organizirala Galerija Likovnih umjetnosti Osijek.

Posjetiteljima izložbe nije jasno zašto je  kustos  zagrebačkoj izložbi u Umjetničkom paviljonu bio sveučilišni nastavnik Zvonko Maković,  koji je zaista desetljećima stanovnik Zagreba (međutim iako rođen u Osijeku), toliko je dosadan (naglašujem i neugledan), ali eto i (ne)znanstven promotor ovakvo umjetnosti (ma iako je povijesničar umjetnosti). Stoga jer je zavađen sa svim i svakim u Zagrebu i Hrvatskoj, a čini mi se da nije ni omiljen. Makovića nigdje nema s ozbiljnim kritičkim izrazom u umjetničkom europskom i svjetskom prostornom kontekstu (zapravo ne postoji), a u Hrvatskoj je potpunoma baš ne prihvatljiv a,  nije se čak se ni znanstveno dokazao da može  predočiti ozbiljnije ovakvu umjetničku riznicu (ovodobnim jezikom znanosti) o slikama ili kipovima, a k tomu zaista nije ni zanimljiv, a ni popularan.

DAVNO EUROPEJSTVO

Bogatu hrvatsku povijest obilježile su obitelji  plemićkog  identiteta,  čiji su članovi upravljali državom, bilo kao banovi, baruni, grofovi, kneževi, ali i kraljevi. Svi su oni za svojega doba na neki način, bili infiltrirani u prostor koji danas pokriva Europska unija. Stoga je u prizivanju Hrvatskog  davnog europejstva potrebno prisjetiti se baš hrvatskoga plemićkog rodoslovnog stabla koje je već davnih stoljeća trasiralo hrvatski europski put. Jer baš je taj pristup najslikovitiji, a moguće i ponajbolji primjer toga našeg davnog europejstva. 

Grofovska obitelj Pejačević jedna je od onih plemenitaških loza koja se naročito ističe svojim europejstvom. Zato se za Pejačeviće može slobodno reći da su oni bili Europejci i prije stvaranja Europske unije. Njihovi su se posjedi nalazili diljem po čitavoj Europi – od Bugarske do Mađarske, a na prostoru Habsburške Monarhije tijekom 250 godina imali su velik broj raznih objekata – dvorce, gradske palače, kurije, a u njima bogat inventar i umjetnine. Pejačevići su početkom 18. stoljeća (za Velikoga turskog rata), morali napustiti Bugarsku pa su boravili u raznim dijelovima Habsburške Monarhije. U novoj je domovini obitelj Pejačević,  koju su predvodila tri brata Đuro, Ivan i Marko,  1712. godine dobila barunsku titulu. Đuro Pejačević i njegova obitelj živjeli su na području Bačke i Srijema, a obitelji Ivana i Marka Pejačevića najprije u Pečuhu, a potom u Osijeku. Đuri Pejačeviću u upravljanju posjedima pridružio se rođak, Marko Aleksandar Pejačević, koji je 1749. dobio od carice Marije Terezije vlastelinstvo Viroviticu u Slavoniji i Retfalu kod Osijeka. On je postao najutjecajnijom osobom obitelji Pejačević. Marko Aleksandar nije imao djece te su nakon njegove smrti posjede naslijedili rođaci- Leopold i Josip Pejačević, no bili su vrlo neuspješni u upravljanju posjedima. Nakon njihove smrti posjedima će upravljati Josip Pejačević Našički koji ih je otkupio i koji će, posljednji u  obitelji, držati obitelj i posjede na okupu. Ipak kad je on umro došlo je do podjele imanja i osnivanja obiteljskih grana (rumsko-retfalačka, našička i virovitička grana), od kojih će svaka imati utjecaj na umjetnost.  

DVA BANA I NAJPOZNATIJA SKLADATELJICA

Pejačevići su odigrali značnu i primjetnu ulogu u političkom, društvenom, gospodarstvenom i kulturnom životu Hrvatske tijekom 18. i 19. ali i početkom 20. stoljeća. Zaslužni su za razvitak Slavonije, i stoga imaju istaknuto mjesto u njezinoj povjesnici. Njihove su rezidencije u Našicama, Retfali, Virovitici, Podgoraču, Osijeku, Rumi, Šopronu, Budimpešti i drugim mjestima. Povijest obitelji isprepleće se s povijesti ovih mjesta u kojima su živjeli i radili, ali i s povijesti drugih bitnih srednjeeuropskih obitelji, kako mađarskih, tako i hrvatskih, s kojima su se rodbinski povezivali.

 Iz obitelji je kroz prošlost poniklo niz znamenitih osoba a među njima bili su političari, vojni časnici, visoki državni dužnosnici, svećenici, pisci i umjetnici. Bila je to zaista plemenita obitelj koja je dala dva hrvatska bana, Ladislava (1880. – 1883.) i Teodora (1903. – 1907.), ali i najpoznatiju hrvatsku skladateljicu Doru Pejačević.

Ta je obitelj tijekom svih 250 godina bila bitan poklonik umjetnosti, jer kolekcionirali su mnogo umjetničkih djela – čak u kontinuitetu. Njihova bogata kolekcionarska prošlost započinje umjetninama sakralne tematike, odnosno sakralnim slikarstvom i njegovim najstarijim materijalima iz sredine 18. stoljeća. Razlog tomu je što je u lozi Pejačevića bio Franjo Ksaver grof Pejačević, utjecajan i ugledn član isusovačkog reda. Kolekcija se proširila od baroknoga portretnog slikarstva 18. stoljeća, preko klasicizma i bidermajera, a slijede umjetnička djela romantizma, akademskog realizma, zatim veliki portreti, odnosno galerija predaka, druge polovine 19. stoljeća, a završava umjetninama nastalima do polovine 20. stoljeća.

Zapravo riječ je o impozantnom broju umjetnina razasutih po mnogim hrvatskim muzejima, ali i po inozemnim kolekcijama, danas u vlasništvu potomaka grofova Pejačevića. U zbirkama obitelji Pejačević nalazimo i ključna ostvarenja opusa uglednih srednjoeuropskih slikara poput Carla Rahla, Móra Thana, Josefa Hoffmanna, Károlyja Lotza, Alajosa Györgyja, Johanna Michaela Millitza, Johanna Georga Weikerta, Friedricha Johanna Gottlieba Liedera, kao i domaćih umjetnika poput Josipa Franje Mückea, Franje Pfalza, Mencija Clementa Crnčića, Vlahe Bukovca, Naste Rojc i mnogih drugih.

Povjesničarke umjetnosti, autorice ove izložbe, Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak godinama su marljivo i pomno proučavale umjetničku ostavštinu obitelji Pejačević i oblikovale izložbu. Njihovo sažeto djelo nastalo je na proučavanju ovoga fascinantnog opusa iznjedrio je mnogobrojna otkrića.

Izložba Likovna baština obitelji Pejačević prva je u nizu  studijsko-tematskih izložbi iz ciklusa „Skriveno blago europskog plemstva“. Riječ je o ciklusu kojim se želi predstaviti osebujnu umjetničku baštinu Slavonije – odnosno istočnog dijela Hrvatske – kao dio umjetničkih zbirki europskih plemićkih obitelji. Tako će uz Pejačeviće biti predstavljena i likovna ostavština obitelji Hilleprand von Prandau, obitelji Eltz i obitelji Odescalchi. Izložba je nastala u produkciji Galerije likovnih umjetnosti Osijek, a izvorno je obuhvatila oko 150 umjetnina (slika, grafika, skulptura). Izložba je iz Osijeka prenešena u Umjetnički paviljon u Zagreb ipak u nešto smanjenom obujmu i obuhvaća (šezdeset i sedam umjetnina), posuđenih iz  Galerije likovnih umjetnosti Osijek, Muzeja Slavonije, Franjevačkog samostana u Virovitici, Zavičajnog muzeja Našice, Hrvatskoga povijesnog muzeja, Moderne galerije iz Zagreba, Muzeja grada Zagreba i Galerije Klovićevi dvori. Stilski namještaj koji je sastavni dio postava izložbe posuđen je iz Muzeja za umjetnost i obrt.

Ističu da je ovo zanimljiv projekt koji kroz prikupljene umjetnine pokazuje ne samo svu raskoš i bogatstvo grofova Pejačevića a, njih same se predstavlja kao mecene likovne umjetnosti i profinjene kolekcionare.

VIROVITIČKA GRANA

Nakon smrti Josipa Pejačevića vođenje virovitičkog vlastelinstva preuzeo je njegov sin Antun (1749. – 1802.), utemeljitelj virovitičke grane obitelji Pejačević. Njegova vojna karijera i ženidba Barbarom rođenom groficom Drašković donijeli su mu veliki društveni ugled. Antun je vlastelinstvom upravljao iz svojeg dvorca u Virovitici u koji je, pretpostavlja se, donešen likovni inventar s drugih njegovih imanja. Ovaj je dvorac, prema nacrtu bečkog arhitekta Rotha, 1804. završio njegov sin, Antun mlađi (oko 1775. – 1838.), a veličinom i kvalitetom gradnje dvorac se ubraja u bitnije primjere kasnobaroknog klasicizma na srednjeeuropskim i hrvatskim prostorima i dojmljivo ocrtava gospodarsku i društvenu moć obitelji Pejačević. Portreti Antuna i Barbare Pejačević identificirani su u našičkoj i retfalačkoj zbirci, i stoga su postojali i u virovitičkoj zbirci. Do sad nije poznat povijesni izvor koji bi dokumentirao izgled interijera virovitičkog dvorca dok je u njemu živjela obitelj Pejačević. Pretpostavlja se da je za prostor virovitičkog dvorca bila naručena Liederova monumentalna scena s obitelji Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca iz 1811. godine. Ta je slika kasnije dospijela u našičku zbirku, a kako se to dogodilo nije poznato. Pretpostavlja se da je to bilo nakon prodaje (1841.) virovitičkog dvorca obitelji Schaumburg-Lippe. Na tom je platnu ovjekovječena cijela galerija likova, članova virovitičke grane obitelji Pejačević.

Nakon prodaje dvorca, osim što je (možda) dio umjetnina iz njega darovan našičkim Pejačevićima, dio je sigurno završio u vlasništvu nasljednika, braće Antuna (1806.? – 1862.) i Ivana Nepomuka Pejačevića (1803. – 1855.). Kako su obojica umrla bez muškog nasljednika, vjerojatno je dio umjetničke zbirke prešao u ruke njihove sestre Terezije udane grofice Appony (1799. – 1877.), koja ih je nadživjela.

NAŠIČKA GRANA OBITELJI PEJAČEVIĆ

Utemeljitelj našičke grane obitelji Pejačević bio je Karlo Pejačević (1745. – 1815.), sin Josipa Pejačevića Našičkog, posljednjeg u obitelji koji je sve posjede Pejačevića držao na okupu jer je poslije njegove smrti došlo do podjele njegovih posjeda i osnivanja obiteljskih grana.

Karlo Pejačević se nakon smrti prve supruge Rumi doselio 1784. godine s djecom u Šopron te ondje kupio palaču. Tu se ponovno oženio Marijom Eleonorom iz grofovske obitelji Erdödy (1769. – 1840.). Imali su dobre prihode s imanja u Srijemu i Slavoniji što im je osiguravalo gospodarsku stabilost, a to im je pak omogućavalo stvaranje kvalitetne obiteljske zbirke umjetnina čijim ishodištem se može smatrati baš Šopron. Kasnije će Pejačevići naručivati umjetnine i za Našice, a tamo će, u konačnici, prenijeti umjetnine iz Šoprona i stvoriti jedinstvenu zbirku koja se naziva našičkom zbirkom. Marija Eleonora Erdödy u brak je donijela portrete visoke umjetničke razine, koji su svjedočili o ugledu i društvenom statusu obitelji Erdödy. Autor tih portreta bio je austrijski barokni slikar Johann Michael Millitz, kao i vrsni bečki slikar Johann Georg Weikert (ili likovni krug oko njega). Početkom 19. stoljeća našičkim je posjedom upravljao Karlov brat Žigmund Pejačević (1741. – 1806.), utemeljitelj rumsko-retfalačke grane. On je obiteljskim posjedima upravljao iz kurije u Našicama, ali je istovremeno podizao novi dvorac u Retfali. Nakon Žigmundove smrti u Našice je došao Karlov sin iz prvog braka, Vincent Pejačević (1780. – 1820.), koji je nastavio upravljati posjedom. Vincenta je u Našicama naslijedio mlađi polubrat, Ferdinand Pejačević (1800. – 1878.). Snažniji razvoj našički je posjed doživio u vrijeme Ferdinandova nasljednika, sina Ladislava Pejačevića (1824. – 1901.). On je sjedište našičke grane prenio u Našice, a šopronsku je palaču prepustio bratu Julijanu.

Ladislav je bio značajna osoba društvenog i političkog života, u Našicama je obnovio i proširio obiteljski dvorac uz pomoć šopronskog umjetnika Ferenca Storna starijeg. Osim stranim slikarima, Pejačevići su u drugoj polovici 19. stoljeća počeli naručivati slike i od domaćih slikara podržavajući tako početke naše likovne scene. Gospodarski i društveni uspjesi Ladislava Pejačevića doživjeli su vrhunac njegovim postavljanjem za hrvatskog bana (1880. – 1883.). U vrijeme njegova banovanja zaposlio je Hermana Bolléa na podizanju kapele Uzašašća Gospodinova u Našicama, s funkcijom obiteljskog mauzoleja. Ovaj neogotički objekt podignut je u spomen na preminulog Ladislavovog sina, Marka Pejačevića, koji je trebao naslijediti našički posjed.

Obitelj je tijekom 19. i početkom 20. stoljeća nastavila pomaganje opremanja sakralnih objekata te su, primjerice, sudjelovali i u uređenju crkve sv. Petra i Pavla u Osijeku – danas konkatedrale.

U kolekciji našičke zbirke jedna od najreprezentativnijih slika je Obitelj Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca iz 1811., slika koja svojim megadimenzijama i važnošću simbolizira slavonsko slikarsko naslijeđe u nacionalnim razmjerima. Autor je poznati njemačko-austrijski slikar Fridrich Johann Gottlieb Lieder. Pretpostavlja se da je slika, poput još nekolicine, izvorno bila dio virovitičke zbirke, odnosno dio virovitičkog dvorca Pejačevićevih.

Ladislava je naslijedio sin Teodor Pejačević, najprije župan Virovitičke županije (1886. – 1901.), a potom i hrvatski ban (1903. – 1907.). On je, zajedno sa suprugom, Elizabetom (Lilom) Pejačević dovršio kolekcioniranje umjetnina u našičkoj zbirci. Njih su dvoje na prijelomu stoljeća bili vodeće osobe Društva umjetnosti – Teodor je 18 godina bio predsjednik Društva, a kada je postao ban to je mjesto zauzeo Iso Kršnjavi, dok je pokroviteljica Društva bila Lila Pejačević. Teodor i Lila osobito su naručivali djela kod hrvatskih umjetnika – Vlahe Bukovca, Mencija Clementa Crnčića, R. Frangeša Mihanovića, Naste Rojc, Ljube Babića,….

Dio umjetnina u našičkoj zbirci naručila je i njihova kćer, Dora Pejačević (1885. – 1923.), prva hrvatska skladateljica i danas zasigurno najpoznatija članica ove obitelji.

Posljednji vlasnik našičkog posjeda bio je prije Drugog svjetskog rata Petar Pejačević (1908. – 1987.). On je 1944., u skladu s odredbama vlasti NDH, pohranio u Gradsku štedionicu u Osijeku najvažnije umjetnine, koje su nakon rata zajedno s drugim sačuvanim predmetima umjetničke i kulturno-povijesne vrijednosti, odlukom državnih vlasti, postale dio fundusa Državnog muzeja u Osijeku (danas Muzeja Slavonije Osijek), a kasnije Galerije likovnih umjetnosti Osijek. Obitelj Pejačević napustila je tijekom rata Našice ponijevši samo najnužnije stvari. Tijekom i poslije rata dio inventara dvorca bio je opljačkan, a dio uništen, uskoro je dvorac postao vojarna. U veljači 1946. donešena je odluka o eksproprijaciji imovine Pejačevićevih. Utemeljenjem Zavičajnog muzeja Našice (1974.) započelo je sustavno istraživanje i prikupljanje građe vezane uz obitelj Pejačević. Također, osnutkom Galerije likovnih umjetnosti Osijek i otvorenjem njegovog stalnog postava stekle su se pretpostavke za temeljitiju stručnu analizu umjetničke građe obitelji Pejačević. Tomu su naročito pridonijeli i pojedinci, povjesničari umjetnosti, Branka Balen, O. Švajcer i Jasminka Najcer Sabljak.

PODGORAČKA ZBIRKA

Vlastelinstvo Podgorač prvotno je bilo dio našičkog vlastelinstva, a tijekom doba se izdvojilo iz cjeline našičkog posjeda i postalo samostalno vlastelinstvo u rukama rumsko-retfalačke grane obitelji Pejačević. Svoj uspon doživljava u drugoj polovici 19. stoljeća kad su ga vodila braća Ladislav (1807. – 1882.) i Pavao Pejačević (1813. – 1887.). Najsnažniji pečat razvoju vlastelinstva zaista je dao baš Pavao koji je njime upravljao više od šest desetljeća. On je, zajedno sa suprugom Alvinom, najviše utjecao na stvaranje vrjedne umjetničke zbirke u svom podgoračkom dvorcu. U braku nije imao djece te je imanje 1902. prodao supruginu nećaku, Rudolfu grofu Normannu Ehrenfelškom (1857. – 1942.), vlasniku valopovačkog veleposjeda. Pavao je u svojoj oporuci odredio daljnju sudbinu svojih financijskih sredstava i podgoračke zbirke, no svi njegovi zahtjevi nisu bili ispunjeni, a umjetnine su prenešene u valpovački dvorac i sjedinjene s građom tog dvorca. Nakon Drugog svjetskog rata sva likovna baština valpovačkog dvorca predana je Muzeju Slavonije Osijek, a zatim Galeriji likovnih umjetnosti Osijek. Podgorački je dvorac u tom ratu teško stradao, a u poraću je bio potpuno srušen.

Podgoračka zbirka imala je oko devedeset umjetničkih djela, danas je poznato postojanje četrdesetak, od kojih je većina u Galeriji likovnih umjetnosti Osijek gdje čine najvredniji dio Zbirke slikarstva 18. i 19. stoljeća, a istovremeno korespondiraju sa zbirkama bečkih i budimpeštanskih muzeja.

Alvina Pejačević imala je veliku sklonost umjetnosti. Velik dio života provela je u centrima kulture Podunavske monarhije, a njezine veze s likovnim krugovima počinju još prije udaje za grofa Pejačevića. Soga njezina sklonost ka umjetnosti došla je do potpunog izražaja nakon udaje za Pavla Pejačevića – jer je uz njegovu financijsku potporu mogla kolekcionirati umjetnine i stvarati zbirku. Zato se zaključuje kako je podgoračka zbirka nastala baš zahvaljujući Alvini. Sigurno je pod njezinim utjecajem nabavljeno tridesetak slika iz ateliera austrijskog slikara Carla Rahla. Od tog broja šesnaest se smatra Rahlovim slikama, a ostale potječu iz kruga njegovih učenika (Mor Than, Josef Hoffmann, Károly Lotz, Gustav Gaul, Alajos Györgyij, Rudolf Grimm…). Alvina i Pavle bili su i veliki mecene mladih umjetnika, pa su stipendirali njihova studijska putovanja. Alvina je i sama bila slikarica, a djelo Pejsaž u sutonu  potpisano je njezinim imenom.

RUMSKO-RETFALAČKA GRANA

Utemeljitelj rumsko-retfalačke grane obitelji Pejačević bio je Žigmund Pejačević (1741. – 1806.), koji je uz oca Josipa Pejačevića i brata Karla uvelike radio na vođenju obiteljskih posjeda u Slavoniji i Srijemu potkraj 18. stoljeća. Žigmund je sina i svojeg nasljednika, Ivana Nepomuka (1765. – 1821.), oženio sestričnom Marijom Pejačević (1775. – 1800.), kćerkom brata Karla Pejačevića. Nakon Marijine smrti druga supruga bila mu je još jedna od uglednih slavonskih plemkinja, Katarina plemenita Janković Daruvarska (1785. – 1820.).

Nakon očeve smrti Žigmund je naslijedio posjede u Rumi, Retfali i Podgoraču, a imovina im je bila uvećana i za ugarska imanja Torda i Devetak (danas na području Rumunjske), a Gjulevisz i Bük (danas u Mađarskoj). Ta imanja u miraz su donijele udajom Žigmundova supruga Ana Marija rođena Deshan i snaha Katarina. Kad je naslijedio oca i postao glava rumsko-retfalačke grane,  Ivan Nepomuk svim je posjedima upravljao iz dvorca u Retfali. Interijer ovog dvorca, kao i onog u Podgoraču, bio je ispunjen umjetninama koje pripadaju tzv. retfalačkoj i podgoračkoj zbirci.

Retfalačka je zbirka nastala u klasicističkom dvorcu u Retfali, a presudnu ulogu za njegovo uređenje imao je Ivan Nepomuk Pejačević koji je za ovaj dvorac naručivao umjetnine. Također, niz vrijednih umjetnina dvorcu je priskrbio i Petar Pejačević (1804. – 1887.), zajedno sa suprugom Franciskom groficom Esterházy (1804. – 1875.), nasljednik rumsko-retfalačkog imanja od oca Ivana Nepomuka. Dok je Petar Pejačević upravljao dvorcem i umjetničkom zbirkom u Retfali, za obiteljsku zbirku naručeni su portreti nekih uglednih predaka što ukazuje na iznimnu brigu Pejačevića oko održavanja sjećanja na zaslužne članove obitelji, bez obzira kojoj su grani pripadali.

Petrov nastariji sin Adolf nije imao nasljednika te je rumsko-retfalačko imanje prešlo u ruke Petrova mlađeg sina Ladislava Pejačevića (1828. – 1916.). Ladislavova je supruga bila Marija Terezija grofica Czernin (1829. – 1916.) koja je u Retfalu donijela u miraz dio svojeg obiteljskog umjetničkog naslijeđa.

Kada je 1916. u Beču umro Ladislav Pejačević, ugasila se rumsko-retfalačka grana obitelji jer nije imao muškog nasljednika. Dvorac u Retfali naslijedili su kći Franciska i njezin suprug, Manfred grof Clary-Aldringen. Oni su 1923. odlučili prodati dvorac, a retfalačka je zbirka premještena u dvorac Hernau, u predgrađu Salzburga, koji je grof Manfred kupio za svoju obitelj. Kako je ovaj dvorac bio manji od onoga u Retfali, slike su dijelom završile u skladišnom prostoru na tavanu dvorca Hernau, a dio je umjetnina poklonjen u raznim prigodama pa se više ne nalaze u dvorcu Hernau.

Autor likovnog postava Oleg Hržić, a autori vizuala izložbe Sanja Bachrach i Mario Krištofić T

 

12 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Udbaško govno
    #1 Udbaško govno 16 veljače, 2014, 16:17

    Pozdrav kolegi kustosu izložbe!

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Guest
    #2 Guest 31 siječnja, 2014, 13:25

    Kažite Juke kakav bi vi pobogu članak o izložbi htjeli ? Ili vam možda ne odgovara rodoslovlje kako vi kažete “Pejascesvicsa”? Vjerojatno pojedince ne zanima kad na izborima biraju komuniste !

    No mnogi mi Hrvati (čitamo s pojedinih potrala) iz tuđine i zanimaju nas ovakvi članci. Zato er smo razasuta diljem svijeta dijspora, pa želimo doznati i pročitati bar malo poviesti o Pejačevićima. Ali i osjetiti živost izložbenog zbivanja kako se odvijala na otvorenju izložbe, a o kojoj tekst hvala dragom Biogu sadržajno govori, i komentari još više.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. HELENA
    #3 HELENA 28 siječnja, 2014, 18:47

    Ne ću Vas JUKE ostaviti u ne znanju! Samo tragajte još ako želite znati što o Pejačevićima tekstom je predstavljena istina, jer je čitatelji žele.

    Zato jer hoće mladost pročitati istinu o plemićkim granama, a galeristi su je dobro satavili i izložom predstavili Zagrebčanima i samo je pitanje jeste li vi to sposobani prihvatiti.

    Međutim neophodno je razdvojili vašu osobnu slobodnu volju i dobre strukovne autore izložbe u odnosu na cjelovitu i opsežnu kronološki proširenu vijest o lozi Pejačevića, pa i o izložbi kako vi ne bi pali u još dublji bezdan…

    Moguće da su vaše ideje prožete Makovićevim kustoskim parazitsvom, pa mislite da bi mogli Hrvatima ukrasti i Pejačeviće …

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. HELENA
    #4 HELENA 28 siječnja, 2014, 18:41

    JUKE najprije se pobrinite riješiti vašeg problema koji nije karta kako ju vi igrate. Dok pitanje odkad se hrvatskim plemstvom zovu Pejačevići to su povjesničari i etnonimija, ali i i kustosi vrlo studozno na izložbi učinili i ne treba ponavljati. Putujuću je izložbu organizirala osječka Galerija, i povlačiti kojekakva pitanja znači da ste opterećeni s nepoznavanjem povjesti u Hrvata.

    Spriječavaju vas Pejačevići da uđete iskreno u Slavoniju i tamošnju umjetničku zbilju pa nalazite razlog da ne vjerujete ni slikama, ni autorima, ni imenu hrvatskog plemstva.

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. Kruno
    #5 Kruno 28 siječnja, 2014, 15:16

    Odnedavna otvorena izložba Likovna baština obitelji Pejačević u Umjetničkom paviljonu osvježenje je i veliki događaj kulture, jer dojmljivim slikama dočarava (umjetniama) povijest plemićke istaknutije loze u Hrvata. Koja je u svoje doba prednjačila u ovom području (Europe), čak slavljena i opjevana i slikana… Na izložbi vidimo mnoštvo portreta (istaknuta imena slikra) kako su vješto i s koje umjetničke razine slikali onodobne osobnositi.
    Izložba pokazuje Zagrebčanima mnoštvo toga nepoznatoga, ipak istinitog i ponosnog, a slika je trag!

    Danas se u EU moramo odlučnije pokazivati s identitetom države, jer Hrvatska je članica EU.

    Hoćemo li se kao stara europska nacija dičiti s ovom izložbom i imenom loze Pejačevića! Osobno se nadam da hoćemo!

    Ali ne ćemo postići ničeg vrijednog pažnje pokazujući se s nametljivim parazitom i komunističkim blebetalom Zvonkom Makovićem tzv. “kustosom ” zagrebačke izložbe.

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. juka
    #6 juka 27 siječnja, 2014, 21:51

    kakav je ovo, pobogu članak?
    Prepisivanje rodoslovlaj Pejascesvicsa?????

    Odgovorite na ovaj komentar
  7. KARLO
    #7 KARLO 25 siječnja, 2014, 11:42

    Napokon dobra izložba iz Slavonije, koja obilazi pojedine gradove u Hrvatskoj, a zato je donešena u Zagreb. Izložba pokazuje snažan europski identitet plemićke loze Pejačevića, i doista oduševljava Zagrebčane i posjetitelje Zagreba. Danas takve izložbe treba organizirati da se slikovito podsjetimo na eurpski duh hrvatskog plemstva, i da se uvjerimo kako nije bilo ničeg boljeg ni na europskom “zapadu”, kojem Hrvatska oduvjek pripada.

    Hrvati su katolički narod i većina stanovnika u Hrvatskoj su vjernici, što doista nije upitno – čak više od 95 % !

    Zato upućujem pitanje gradonačelniku Bandiću i uredništvu portala: Hoće li se Hrvati ikad riješiti komunističkih udbaša, kakav je Zvonko Maković, a na ovoj izložbi o Peječevićima postavljen je diktatom nametljivi “kustos”, i kojekakvih primitivaca, koji ureduju po Zagrebu kao da još i danas UDBA na vlasti. Ali i još kojekakvih Makovića možemo li se riješiti.

    Odgovorite na ovaj komentar
  8. MILICA
    #8 MILICA 24 siječnja, 2014, 18:45

    Izvrsan prikaz izložbe o Pejačevićima, drago mi je da kao Slavonka mogu čestitati Galeriji iz Osijeka na ovako preglednoj izložbi, i svemu dobrom što čine za hrvatsku baštinu Slavonije.
    Na žalost dinosauri u Hrvatskoj nisu još izumrli? Zato ne smije se nikako zaboraviti da je Zvonko Maković šerifovao zadnjih godina u Skupštini grada Zagreba i proganjao koga je stigao, a čak i više od desetak godina pisao je bezvrjedne eseje za izložbe u Umjetničkom paviljonu, koje bi se organizirale. Nametljivo se bahatio doista onako kasnokomustički iako kažu za njega da je i utjecajni udbaški moćnik ?! Ali se misli da je on samo mali Kregarov potrčko. Maković je daleko bitniji komunističkoj partiji, jer puno toga više zna o svim prjevarama Vere Horvat Pintarić (komunista i udbaša), kojima je čitavi svoj bezvrjedni život VJERNO PRIPADAO I SLUŽIO.

    Odgovorite na ovaj komentar
  9. Petra
    #9 Petra 22 siječnja, 2014, 18:58

    Pejačevići su općenito bitnija hrvatska plemićka loza i odigrali su veliku ulogu u životu Hrvatske u 18. i 19. pa i početkom 20. stoljeća. Svakako da je ulogu obitelj Pejačević imala u izgradnji i uzdizanju Slavonije na europsku razinu. Zato u njezinoj povjesnici zalužuju posebnu pažnju što ova izložba uvjerljivo svjedoči.

    Čestitam Galeriji likovnih umjetnosti Osijek !

    Doista dojam otvorenja izložbe pokvario je nametljivošću tzv. kustos Zvonko Maković, a što je dobro primjetio autor teksta.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code