O raspoloženju, naših, jednom prilikom. Pobrali su, na kraju, u slavlju i oni mini-minijature, salatare. I Čilić i Karlović i Krajan. Zasluženo. Otišlo se daleko. U samu završnicu Davis-cupa. I to se, piše. Imali su na svojoj gala-priredbi i predsjednicu hrvatske države Kolindu Grabar Kitarović i druge državne uzvanike. Jasno, i Maradonu. I više od desetak tisuća raspoloženih bodritelja. ‘Zovi samo zovi…’ – čulo se… I da budemo potpuni. Salataru 2016. je, ipak, osvojio i jedan Hrvat: Oršanić. On je izbornik tenisača Argentine. Čujte: Danijel Oršanić. S njegovim tatekom sam išel u školu, prvu klasičnu, u Zagrebu
Finale Davis kupa za portal Tjedno pratio je: Zvonimir Magdić
Trećeg dana, Argentina je u završnici Davis cupa u Zagrebu pobijedila Hrvatsku 3- 2. Del Potro – Čilić: (6:7, 2:6,7:5, 6:4, 6:3) i Delbonis – Karlović (6:3, 6:4, 6:2).
Priča o Davisu, požderuhu, nastavlja se. Davis je američki pukovnik. Tenisu je poklonio srebrenu salataru, još 1900. Još jučer dičila se u zagrebačkoj Areni. Na ogled hrvatskom puku. Na njenom postolju toliko je otisnica. Pobjednici. Na jednoj su i Hrvati. U Bratislavi, 2005. Sada je bila prilika da se doma, digne, još jedna. Visoko na rukama, teniskih dragulja. I, dugajlija.
A da je izazivatelj toliko moćan, ipak se nije znalo: Argentina. Jasno, njihova je zvijezda sad već pomalo čudesni Del Potro. On je to dokazao u igri s Karlovićem, i zaustavio silni nalet i polet Marina Ćilića. Međugorcu je trebao samo još jedan set. Prva dva, u prvom susretu, nedjelje, u dva poslijepodne, on je već imao. 7:6 i – čak – 6:2!
Marin je peti set gotovo predao
U trećem, nešto je počelo curiti. No, ‘fora’ je tolika, da vjerujem u taj jedan, od tri! Čilić je to uvijek mogao. Odjednom ruka ne sluša šefa velikih ideja, ili je prekratka ili preduga. Pada u četvrti set. Jer, na onoj, drugoj strani Del Potro, s onim obveznim povezom na čelu, postaje netko i – nešto. Sve bolji. Sve sigurniji. I, na svoj način, hladnokrvan, sto posto. Vjeruje u sebe. I ‘tera’, kak bi rekli Zagrepčanci, svoje: U jednom trenutku igra se čak i maradonijade. Pasira udarcem između nogu, visokim lobom, istrčalog Marina. Potez, koji će se pamtiti. Tipičan s potrero – terena u Buenos Airesu, na nogometnim ‘pičangama’. Dugo se vraćao. Sad je dokazao, da je tu. Iskren, (nije li pomogao uplakanoj curici, pobiračici lopte i zaradio ovacije!), otvoren, siguran. Uvjerljiv.
Marin je bio obrnuta slika svega toga. Fantastičan u prva dva seta, a onda, u stuporu duha, iz kojeg više nije bilo izlaska. Ponornica. I, na kraju, gotovo je predao, peti set, 2:6! Zar je za takvu igru bila kriva i jedna presuda? Lopti unutra, pokazalo se – vani. U ponavljanju, Marinov reket tresnut o zelenilo betona, pokazao se opravdanim. Očekivana parada pobjede, najavila se Čilićevim krajem, sudbonosnom. Više nije očekivanih, pobjedničkih, 3 -1 Hrvata, sada je 2-2.To je taj Davis. Nepredvidiv. Svojeglav. I, uvijek za nekog – sudbonosan. A Marin je djelovao tako lagano, odmjereno. Bio sam siguran. Odjednom, kao tupi predmet o glavu, javila se nesigurnost. Čilić nije bio onaj. Ni iz prva dva ova seta, ni onaj, svakodnevni. Naš. Šesti igrač svijeta.
Našima mini salatare
Delbonis je s dva seta protiv Čilića, dokazao da baš i nije mačje kašljucanje. Bojao sam se za Karlovića. Argentinskom drukanju, oko tri tisuće vrelih južnjaka, s Maradonom u punoj gesti, u svečanoj loži. Arena je digla puni gas urlajući:’ Ivo, Ivo…!’ Puno se očekivalo od ‘asijade’ doktora Ive. Bilo ih je. No, premalo. A Delbonis nije zaostajao u tim udaranjima. I on, to zna. Igra mu je bila, za Karlovića, predinamična i dugo, dugo – pasirajuća, što našem Purgeru, ne paše. I kad je Ivo izveo nekoliko bravura dobio je što je tražio:pljesak. No, greške su negdje curile. Ko’ voda iz probušenih vodovodnih cijevi. Odmah se dalo naslutiti da ‘doktoru’ ne bu lako. I, nije bilo. Tu i tamo, malo sunca. A, onda šarolika igra vrlo dobrog Delbonisa. Na kraju, bacio se Argentinac o pod. Pun sreće. On je, u petoj završnici Argentine u Davis – cupu, donio 3:2 pobjedu protiv izvrsnih Hrvata.
O raspoloženju, naših, jednom prilikom. Pobrali su, na kraju, u slavlju i oni mini-minijature, salatare. I Čilić i Karlović i Krajan. Zasluženo. Otišlo se daleko. U samu završnicu Davis-cupa. I to se, piše. Imali su na svojoj gala-priredbi i predsjednicu hrvatske države Kolindu Grabar Kitarović i druge državne uzvanike. Jasno, i Maradonu. I više od desetak tisuća raspoloženih bodritelja. ‘Zovi samo zovi…’ – čulo se… I da budemo potpuni. Salataru 2016. je, ipak, osvojio i jedan Hrvat: Oršanić. On je izbornik tenisača Argentine. Čujte: Danijel Oršanić. S njegovim tatekom sam išel u školu, prvu klasičnu, u Zagrebu. Kada?
Ne pitaj – pjevao bi popularni Andrija Konc, tih dana. Amen. T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuPa ljudi moji mi smo igrali u finalu Devis kupa zar je tomalo.
MNogo mogu sanjat finale. Budimo skromni i priznaj mo da su naši igrali dobro,a Argentici su bolji i to je to.