SVIJETLI JUNAK KIPARSKE FIGURACIJE U GLIPTOTECI HAZU

SVIJETLI JUNAK KIPARSKE FIGURACIJE U GLIPTOTECI HAZU

12. svibnja, 2015.

svjetlan_junakovic_x

Izložba Svjetlana Junakovića “Radi se o tom, da zaustavim konja“ od 12. do 31. svibnja

Napisao: Ivan Raos

Naziv izložbe Svjetlana Junakovića Radi se o tom, da zaustavim konja otvara se u utorak 12. svibnja 2015. u 19 sati u Gliptoteci HAZU (Galerija I.), i ostaje otvorena do 31. svibnja 2015. Izložbu će otvoriti voditelj Gliptoteke HAZU akademik Đuro Seder, a nazvana je naslovom pjesme Ivana Slamniga, autorica predgovora je Nada Beroš.

Gotovo s isprikom u glasu Svjetlan Junaković kazuje kako je cijeloga svog (kiparskog) života bio figurativac. Nikakvo čudo: školovao se na slavnoj milanskoj Breri, koju su u dvadesetom stoljeću obilježili kipari, svi odreda zakleti figurativci, i svi s početnim slovom M u prezimenu: Marino Marini, Giacomo Manzù, Arturo Martini, Francesco Messina, Felice Mina. Ipak njegov je duhovni otac zapravo bio hrvatski kipar Kosta Angeli Radovani, također milanski đak, pa bi se za Junakovića s malo pretjerivanja moglo kazati da je potomak „zagrebačke Radovanijeve škole“.

Milanska figurativna kiparska škola

Jedan od stupova hrvatskog kiparstva kasne moderne Radovani (1916.-2002.), također nikad nije prekoračio prag te slavne kuće Apstrakcija, iako je stvarao u sredini i duhovnoj klimi koja je bila više nego blagonaklona za apstraktni izraz. Mnogi kritičari i povjesničari umjetnosti danas su spremni kazati kako je apstrakcija od kraja pedesetih do kraja sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća u nastalim državama (od nekadašnje tzv. „Jugoslavije“ bila „podržavljena“ umjetnost), obilato potpomagana od političkih elita. I da je ona tijekom onodobnog (hladnoga rata) zapravo predstavljala kolektivnu iskaznicu u borbi za zakašnjele izraze moderne i, svrstavanje uz napredne zemlje svijeta. Bila je, takoreći, carte blanche progresa i ulaska u krug razvijenih zemalja Zapada.

Rijetki su hrvatski kipari u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, poput Radovanija, Zlatka Boureka ili Zvonimira Lončarića, ustrajali na figurativnom izrazu, a još su rjeđi mlađi naraštaji naših skulptora, stasalih osamdesetih godina, od kojih su neki danas u svojem zenitu, koji su upravo u figuraciji našli svoju trajno izvorište i sidrište. Svjetlan Junaković, bez sumnje, pripada među najosebujnije. Stojeći pomalo po strani, da ne kažem na kiparskoj margini, uronjen do guše u „strogo komercijalne“ vode ilustracije (upravo će tako – Strictly Commercial – samoironično nazvati svoju posljednju veliku izložbu u Zagrebu, u Galeriji Klovićevi dvori, 2007), on će se, stjecajem okolnosti, kiparstvom baviti neovisno o kurentnim trendovima, pomalo osamljenički i uz dlaku, kako mu je nalagala njegova „prkosna šibenska ćud“.

U potpunosti svjestan kako ga takav put može koštati neulaska u Akademiju zvanu „Suvremena umjetnost“, i pod cijenu nepripadanja klanovima i bratovštinama, on je ipak ustrajao na figurativnom izrazu kao gramatici koja mu i nadalje omogućuje kretanje i sporazumijevanje u novijoj ovodobnijoj vizualnoj babilonskoj kakofoniji.

I kod nas u tuzemstvu i u inozemstvu ostvario je relevantnu međunarodnu karijeru na području ilustracije s nekoliko stotina knjižnih naklada objavljenih na svim stranama svijeta, od Italije, Slovenije i Austrije, preko Španjolske, Švicarske, Njemačke i Finske do Japana, Kine, Brazila i Australije, bivao je ovjenčan bitnim nagradama i pohvalama, Junaković je danas najčešće percipiran kao ilustrator. Je li to za kipara uteg ili tek nesporna biografska činjenica? Sam umjetnik tvrdi kako bez obzira što radi (sliku, crtež, skulpturu, ilustraciju, animirani film) njega najtočnije određuje pojam crtača, pa će i svoje kiparsko djelovanje definirati kao crtanje u prostoru.

Razvija i izražava svojstven trodimenzijski crtež u prostoru

Čak i kad stvara skulpturu po defaultu, Junaković stvara trodimenzijski crtež u prostoru. On doslovno crta skulpturom. Za kipare tradicijskoga kova to je dakako stanovit oblik hereze, ali za autora kojemu je kiparsko djelo Alberta Giacomettija, Henrija Matissea ili Pabla Picassa visoko postavljeni ideal, to je posve razumno umjetničko htijenje. Dostatno je promotriti Junakovićeve kiparske autoportrete, čija kompozicija proizlazi iz dvodimenzijskog oblika, stanovitog kadra, okvira, koji određuje položaj plastičkih oblika, da se uvjerimo u tvrdnju kako taj umjetnik uistinu „crta skulpturom“. Upravo su plastički, voluminozni dijelovi (puno nasuprot praznom, plitkom prostoru) vrlo često do te mjere istanjeni i usitnjeni, razigrani i raspričani da u cijelosti poništavaju samu kiparsku narav, transformirajući se u trodimenzijski crtež-sliku (Autoportret s morskim psima, 2013; Artist, 2014; Autoportret s Romulom i Remom, 2014; Autoportret s King-Kongom, 2013).

Koliko god takvo kiparsko crtanje pojedincu može blasfemično zvučati, još veće svetogrđe u odnosu na modernistički puristički nauk moglo bi biti Junakovićevo kiparsko pripovijedanje, zapričanost, pa čak i brbljavost, kojoj po nekom nepisanom kiparskom pravilu nema mjesta u tako ozbiljnoj disciplini vjekovima poznatoj po nimalo skromnoj želji da bude trajnija od mjedi. Junaković, naime, ne samo da crta u prostoru, on tim crtežom pripovijeda neku priču. Prije svega, zanima ga ideja i kako je predstaviti kroz neku radnju, događaj. Ne zanima ga stanje, već kretanje. Pripovijedanje mu je bitnije od forme. Forma može biti nezavršena, nezgrapna, odbojna. Stoga će i reći: „Meni je samo do glagola, imenice me ne zanimaju.“

Junaković je osviješteni pripovjedač-crtač, pri čemu se hibridnost njegova stava ogleda i u hibridnoj, slojevitoj metodi u kojoj se kulturske, povijesno-umjetničke reference slobodno preslaguju i miješaju kao u nekom ne obavezujućem špilu karata. On sebi dopušta gradnju pojedinih cjelina od ranijih skulptura, nus-produkata, koje pronalazi u svome atelijeru, kao i od različitih predmeta koje pasionirano, poput pravog kolekcionara sakuplja na buvljacima širom svijeta. Zapravo, cijelo svoje okruženje on promatra kao moguće odlagalište oblika, koji će kad tad zadobiti novo mjesto i ulogu u njegovoj skulpturi.

Premda sam Junaković kaže da narativne elemente „vuče“ iz ilustracije, tu izjavu ne smatram u cijelosti istinitom. Narativnost je bila bitan postupak u njegovim ranim kiparskim radovima koji su prethodili bavljenju ilustracijom, primjerice u ciklusu skulptura pod nazivom Egzibicionist iz druge polovice osamdesetih. Čini se da je naracija u samoj naravi umjetnika, koja se potom zrcali u mediju kojim se bavi. Uostalom, kazao je nešto što će rijetko koji kipar priznati: „Volim pretjerivati, obožavam redundanciju.“ U ideološkom smislu, on iznimno cijeni jednostavnost, prirodnost, škrtost enformela, traumatizirano slikarstvo jednog Alberta Burrija ili pak Antonija Tapiesa, ali njegova narav očito preteže jezičac na drugu stranu vage – obilja, viška, višeslojnosti i hipertekstualnosti.

Promatrajući njegove skulpturalne kompozicije-priče, nadaju se reference na poznata djela iz udžbenika povijesti umjetnosti (Autoportret s Romulom i Remom; Autoportret s pticama) ili na suvremene medijske slike (Autoportret s morskim psima, 2013; Autoportret s Valentinom Terješkovom; 2013), koje najčešće u gledatelja izmamljuju slatko-gorki smijeh. Junaković, dakako, destabilizira kanonske slike i skulpture iz svjetskih riznica povijesti umjetnosti, lišavajući ih autocenzure. On propituje ozbiljnu temu autoportreta prije svega kroz autoironičan odnos spram vlastite profesije. Primjerice, u skulpturi Artist (2014), zatvara model umjetnika-manekena, odjevenog u crno odijelo s kravatom, u staklenu bocu. Umjetnik promatra svijet kroz plastičnu odvodnu cijev, svojevrstan negativ periskopa, dok slika prema prirodi ono što vidi. Rezultat, što ga vidimo na platnu u umjetnikovoj lijevoj ruci, je krug – savršeni umjetnički oblik kojem su težile mnoge generacije umjetnika. Ipak ovdje se radi o realističnom prikazu, a ne o simboličnom krugu, o obrisu kružne cijevi koji umjetnik vidi dok je zadubljen u njezinu prazninu!

S druge pak strane umjetnik je često predstavljen kao spašavatelj svijeta kroz likove Supermana i sličnih junaka (nomen est omen: Junaković! ). Na gledateljima je da se prisjete njegova plemenita nauma, pri čemu Junaković očito aludira na poznatu repliku iz crne jedne Kovačevićeve komedije.

Crnohumorna poetika i inače je veoma bliska tom autoru. Autoportret s King-Kongom (2013) u tom je smislu veoma znakovit. Za njega umjetnik kaže da je jedini autoportret s kojim donekle ima fizičkih sličnosti. Skutren u naručju King-Konga, umjetnik je sićušan i nimalo junački raspoložen. Ova skulptura ujedno nosi i tragove umjetnikove unutarnje borbe s ilustracijom. Po njegovim riječima, previše je završena i jasna, a to su upravo odlike koje je napustio posljednjih godina u obračunu s ilustratorskim pristupom.” -između ostalog napisala je Nada Beroš u predgovoru izložbenog kataloga.

Biografija

Svjetlan Junaković (Zagreb, 23. sječnja 1961.) diplomirao je kiparstvo na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu 1981. godine. Od tad kontinuirano se bavi crtežom, ilustracijom i skulpturom (prvih 25 godina kao samostalni umjetnik), a sad i kao izvanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Od brojnih samostalnih izložbi najbitnije su mu monografske u Zagrebu (Galerija Klovićevi dvori, 2007.) i Napulju (Palazzo delle arti Napoli, 2008), Mexico Cityju (Metáforas Visuales, Galeria Central de la ENPEG, 2011), Sieni (Museo del bambino, 2009.), Genovi (Galleria d’Arte Moderna, 2009.), Monzi i Münchenu. Autor je brojnih autorskih knjiga za djecu, koje su objavljene u više od 30 država svijeta i koje su dobile desetke međunarodnih nagrada. Za knjigu Gran libro de los retratos de animales (OQO Editora, Španjolska) nagrađen je u Bologni 2008. (nagrada Bologna Ragazzi Award) i za najbolju knjigu u Španjolskoj 2007. i Italiji 2008. Kao hrvatski predstavnik dvaput je bio nominiran za nagradu Hans Christian Andersen Illustrator Award, najznačajniju nagradu za dječju ilustraciju. Autor je lutaka i scenografije više puta nagrađivane predstave Ko je Šlemil šel v Varšavo, Lutkovnoga gledališča iz Maribora. Godine 2010. Junakovićev animirani film Moj put, u produkciji Bold studija iz Zagreba, proglašen je najboljim filmom na Hrvatskom festivalu animiranoga filma. Moj put sudjeluje na festivalu u Annecyju te na još stotinjak festivala diljem svijeta. Junaković predaje ilustraciju na međunarodnoj ljetnoj školi u Sarmedeu (TV) od 2002. godine, uz brojna predavanja u Rimu (Museo nazionale delle arti e mestieri popolari), Veroni (Galleria d’arte moderna), Padovi, Monzi, Milanu, Vicenzi, Mexico Cityju, Lisabonu te na međunarodnoj školi ilustracije u Valladolidu u Španjolskoj i na Masteru sveučilišta u Padovi i Icon Masteru u Madridu.T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code