STRASTVENI ZAGREBAČKI KVARTET I BEZGRJEŠNI CIRIŠKI KOMORNI ORKESTAR

STRASTVENI ZAGREBAČKI KVARTET I BEZGRJEŠNI CIRIŠKI KOMORNI ORKESTAR

11. travnja, 2015.

Piše: Igor Koruga

Rijetki bi se mogli prisjetiti kada je Zagrebački kvartet zvučao tako moćno kao ove srijede, 8. travnja, na pretposljednjem koncertu ciklusa u suradnji s HGZ-om, u vrtlogu tumačenja žanrovskih remek djela, poput Gudačkog kvarteta Srđana Dedića (1965), Trećeg gudačkog kvarteta, Sz. 85, BB 93, Béle Bartóka i Gudačkog kvarteta u Es-duru, op. 74, Ludwiga van Beethovena. Razloge takva uspjeha više ne bi trebalo pripisivati isključivoj ulozi umjetničkog voditelja Marina Marasa, uz kojeg se bez sumnje stvorila jasnija intuicija Zagrebačkog kvarteta, već (i) novom, oplemenjenom duhu sve sjedinjenije skupine naših gudača. Cjelovečernji nastup Zagrebačkog kvarteta obilježila je glazba u kojoj se mogao, iza osjetilnog, doživjeti i čitav svijet drugih dojmova; dubokih i punih harmonijskih slika te očekivanih i neočekivanih instrumentalnih veza.

Razvoj forme

Kvartet je strašću muziciranja gotovo tjelesno doticao publiku, primjerice, u osmišljenom prikazu Dedićevih algoritamskih tehnika i polifonih slogova, čiji su vertikalni odnosi tonova uspostavljali harmonijski jezik trostavačne skladbe, ali i u slijedećem, četverostavačnom Bartókovom komadu, svojevrsnom ispitu tehničke spremljenosti glazbenika. Djelić Dedićeve vizije, koji je najprije imao namjeru prevariti nepripremljeni sluh, izuzeo se iz materijala proizašlog iz kompjuterskog programa za skladanje, predstavivši glazbenu estetiku sukladnu modernom vremenu lutajućih ljudskih masa, osjećaju za etiku, pa čak i modi i tjelesnom (samo)ugađanju. Vizije i inspiracije svojevremeno nije nedostajalo niti Béli Bartóku, koji je širokim rasponom načina upotrebe gudačkih instrumenata (glissando, pizzicato, col legno, sul tasto, ponticello, martellato, pretjerani vibrato) znalački obogatio svoju dotad najdulju instrumentalnu, formativno snažnu skladbu, poznatu po fleksibilnim tematskim i tonalitetnim uporištima, do krajnosti oslobođenim u njegova posljednja dva kvarteta (Sz. 102, BB 110 i Sz. 114, BB 119). Kvartetsku je formu, kako se moglo čuti, upravo Bartók uspio osjetno proširiti i otad ju postaviti ne samo kao tehnički alat i oblikovni jezik, već i kao sredstvo izraza te, u osnovi, kao izbor umjetničkog roda.
Podjednakim mostom prema duši publike približila se i izvedba četverostavačnog Beethovenovog Harfen kvarteta u Es-duru, skladanog u čast kneza Lobkowitza, jednog od trojice životnih pokrovitelja bonnskoga skladatelja, u kojoj se zadržala najviša koncentracija i interpretativna kakvoća Zagrebačkog kvarteta te, posljedično, i zavidan umjetnički stil, jasno udaljen od produkta tehnike i cilja, ali i od, rekao bih, materijalnih granica (glazbene) umjetnosti. Tako su bili opisani najupečatljiviji primjeri Beethovenova majstorstva u stvaranju uvodne tenzije (Poco Adagio – Allegro), naleti pizzicato figuracija po kojima je kvartet i dobio ime, te, na samome kraju, impresivni nizovi inovativnih varijacija na jezgrovitu temu zaključnoga stavka (Allegretto con variazioni).

Život i labirint

Govoreći o kraju, u istom bi se, ali ovoga teksta, s dužnim poštovanjem osvrnuo na još jedan nastup, i to jednog od vodećih ansambala svoje vrste u svijetu, Ciriškog komornog orkestra, u Velikom Lisinskom, u utorak, posljednjeg dana ovogodišnjeg ožujka. Nakon iznimno uspješne, lanjske, europske turneje, orkestar je sa svojim šefom-dirigentom, Sirom Rogerom Norringtonom, počastio Zagrepčane s bezgrješnim tumačenjem Mozartovog Koncerta za violinu i orkestar u A-duru, KV 219, u kojem se na najbolji način predstavila i njemačka violinistica Arabella Steinbacher, kao i božanske, 41. simfonije u C-duru, KV 551, ¨Jupiter¨. Utisnuto u sjećanje mnogih, na tom koncertu prisutnih, svakako će ostati i tumačenje nepredvidljive skladbe Labyrinth, švicarskog skladatelja Fabiana Müllera (1964), zapravo motivičke i harmonijske razrade glazbenog putovanja prema zamišljenom središtu (čak i samog djela) i natrag. Mukotrpnost i elegičnost Müller je, kako on sam kaže, povezao sa simbolom često zamršenog ljudskog života, u čemu je, kako se pak meni činilo, u cijelosti uspio.T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code