Kampanja pod vodstvom Aleksandra Vučića i njegove liste ponovno se oslanja na agresivno poticanje nacionalizma i crtanje vanjskih neprijatelja, pri čemu Hrvatska tradicionalno služi kao idealan poligon za skretanje pažnje s optužbi oporbe o neravnopravnim izbornim uvjetima i medijskom mraku. U pozadini svega krije se duboki kompleks zbog činjenice da je Hrvatska ostvarila sve svoje ključne geopolitičke ciljeve
Napisao: Mladen Pavković
U srbijanskom javnom, medijskom i političkom prostoru Hrvatska se rijetko promatra kao suvremena, demokratska država i članica Europske unije, već se njezino postojanje sustavno svodi na polazište za povijesni revizionizam, klevetanje i neprestano seciranje prošlosti. Ta duboko ukorijenjena opsesija susjedstvom nije slučajnost, nego dobro podmazana politička strategija i odraz neriješenih nacionalnih frustracija koje srbijanska vladajuća elita koristi za domaću upotrebu.
Medijski mrak
Kad god se službeni Beograd suoči s unutarnjim krizama, pritiscima oko Kosova ili ekonomskim zastojem, medijska mašinerija po provjerenom receptu aktivira priču o dežurnom krivcu s druge strane Dunava. Posebno histerične razmjere ovaj model poprima uoči izvanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji zakazanih za 25. listopada 2026. Kampanja pod vodstvom Aleksandra Vučića i njegove liste ponovno se oslanja na agresivno poticanje nacionalizma i crtanje vanjskih neprijatelja, pri čemu Hrvatska tradicionalno služi kao idealan poligon za skretanje pažnje s optužbi oporbe o neravnopravnim izbornim uvjetima i medijskom mraku. U pozadini svega krije se duboki kompleks zbog činjenice da je Hrvatska ostvarila sve svoje ključne geopolitičke ciljeve, od NATO-a do Schengena, dok Srbija i dalje dezorijentirano balansira između Istoka i Zapada. Zato je neprestano vraćanje na 1941. i 1945. godinu postalo glavno sidro srbijanske politike. Banalnim i agresivnim guranjem Drugog svjetskog rata u prvi plan svjesno se pokušava zasjeniti i relativizirati vlastita odgovornost za agresiju iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Najbolji dokaz tome su dramatični istupi pred međunarodnim institucijama, poput onoga u Generalnoj skupštini UN-a kada je iz vrha srbijanske vlasti poručeno da Hrvatska navodno tolerira ustaške simbole i veliča nacističku prošlost, uz poruku: “Moralne lekcije koje dolaze iz takvih izvora potpuno su neprihvatljive za srpski narod”. Istovremeno, u domaćim televizijskim studijima i na radikalnom političkom polu bez ikakve zadrške lansiraju se skandalozne, fašistoidne generalizacije poput tvrdnje srbijanskih političara: “Možda nisu sve ustaše Hrvati, ali su svi Hrvati ustaše! Nema tu bratstva i jedinstva”.
Vječite žrtve
Ta vrsta huškačke retorike redovito se spušta do razine potpunog medijskog ludila i paranoje u tamošnjim tabloidima. Kada god se donesu važne političke ili ekonomske odluke u Europi koje ne idu u korist Beogradu, režimski naslovi vrište bizarnim tvrdnjama kako je “Hrvatska proglasila rat Srbiji”, priloživši pritom čak i primitivne crteže ustaša koji kolju. Čak se i najobičniji gospodarski pokazatelji izvrću u teorije zavjere, pa pojedini tabloidi plasiraju sulude teze poput one da “Croatia Airlines bilježi drastičan pad, što jasno dovodi do zaključka zašto su Hrvati uporni u namjeri da ruše Er Srbiju, Vučića i sve što je srpsko”. Kreiranjem mita o vječnoj žrtvi i svakodnevnim agresivnim medijskim konstrukcijama srbijansko društvo drži se u stanju stalne pripravnosti protiv zamišljenog neprijatelja. Ta ocrnjivanje i obezvređivanje cijelog naroda služe kao emocionalni ventil za odbijanje suočavanja sa suvremenom poviješću i vlastitim promašenim političkim projektima. Službeni Beograd koji se hranio povijesnim zlopamćenjem i predizbornim manipulacijama, odbijajući graditi odnose na temelju realnosti i poštovanja, 1945. godina ostat će njihovo najjeftinije političko oružje koje vlastiti narod drži u prošlosti, a cijelu regiju vuče unatrag. T
