AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

RAVNU GORU NAZVALI SU SRPSKIM SVETIŠTEM

14. svibnja, 2018.

U povodu ovog četničkog okupljanja, naravno, nismo čuli osude i proteste Vučića, Vulina, Dačića, Linte i ostalih srpskih političkih lidera, baš kao ni Pupovca, Stanimirovića, tzv. novinara „Novosti“ ili pak jednog Stazića koji su neprestano graktali u svezi komemoracije u Bleiburgu. Ne, to se njih ne tiče, odnosno, stječe se dojam, da za te i takve „fašizam u Srbiji – može!“, dok primjerice u Hrvatskoj za njih nisu primjerene ni crne košulje, jer ih podsjećaju na ustaše, ali ne i na koljače Dragoljuba Draže Mihailovića

Napisao: Mladen Pavković

Na dan kad se u Bleiburgu odavala počast nevinim žrtvama (12. svibnja) na Ravnoj Gori (Srbija) u organizaciji Srpskog pokreta obnove (SPO) okupili su se četnici i samo kako to oni znaju obilježili 28. godišnjicu „četničkog ustanka“!

Za taj skup „prvog gerilca porobljene Europe“, kako su nazivali svog idola, ratnog zločinca Dragoljuba Dražu Mihailovića, sve je bilo dozvoljeno, od fašističkih odora, prodavanje suvenira, pa do „potoka“ alkohola.

Četnici, od kojih je dobar dio 1991. sudjelovao i u agresiji na Republiku Hrvatsku, položili su vijence na spomenik četničkog generala Mihailovića.

Mediji javljaju da je govor održao zamjenik predsjednik SPO i narodni poslanik Srbije Aleksandar Čotrić, koji je za vojsku ovog ratnog zločinca ustvrdio da je bila na pobjedničkoj strani (!) te da će se „Srbija uspraviti i biti opet pobjednička, kada prizna i okaje svoje grijehe prema Karađorđeviću, Draži Mihailoviću i svojoj povijesti.“

Ravnu Goru, gdje svake godine dolazi sve više četnika, nazivali su „srpskim svetištem“, dok su neki dodali da je Srbija „konačno jedinstvena u iskazivanju poštovanja prema pravim patriotima“, ala Draža Mihailović i da ova država „više nego ikada poštuje djelo četničkog generala i njegovu žrtvu!“

S obzirom da hrvatske ekstremo lijeve političare i politikante nismo vidjeli u Bleiburgu, za pretpostaviti je da su neki možebitno radije otišli na Ravna Goru.

Nikad se ne zna!

U povodu ovog četničkog okupljanja, naravno, nismo čuli osude i proteste Vučića, Vulina, Dačića, Linte i ostalih srpskih političkih lidera, baš kao ni Pupovca, Stanimirovića, tzv. novinara „Novosti“ ili pak jednog Stazića koji su neprestano graktali u svezi komemoracije u Bleiburgu.

Ne, to se njih ne tiče, odnosno, stječe se dojam, da za te i takve „fašizam u Srbiji – može!“, dok primjerice u Hrvatskoj za njih nisu primjerene ni crne košulje, jer ih podsjećaju na ustaše, ali ne i na koljače Dragoljuba Draže Mihailovića!

Jugoslavenska zastava u Zagrebu

Tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata borili smo se ne samo protiv srpskog i crnogorskog agresora već i protiv zločinačke Titove Jugoslavenske narodne armije. Nu, mnogi zaboravljaju da smo se borili i ginuli i protiv Jugoslavije te da te države još ima samo u sjećanju bivših partizana.

A ako smo se borili protiv Jugoslavije, a jesmo, kako se može dogoditi da se i danas usred Zagreba slobodno maše s jugoslavenskim zastavama, koje i dalje imaju na sebi zvijezdu petokraku?

Naime, nešto više od stotinjak sudionika povorke „Besmrtnog partizanskog odreda“ (sic!) prošli su glavnim gradom Republike Hrvatske u znak sjećanja na 8. svibnja 1945. te su uz veliki transparent nosili i zastave Titove Jugoslavije i fotografije boraca NOB-a koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu.

Predsjednik SABA-e Franjo Habulin izjavio je novinarima da je cilj akcije senzibiliziranje javnosti prema ljudima koji su svoje živote ugradili u slobodnu, tada Federativnu Hrvatsku, a danas Republiku Hrvatsku.

To nije točno. Zamislite da je netko u vrijeme vladavine Josipa Boza Tita javno govorio da se nije borio za Jugoslaviju već za Hrvatsku, taj bi brzinom munje bio u logoru i ne bi smio obavljati neki javni posao. Dr. Hrvoje Šošić je u to vrijeme jednom izjavio da želi vidjeti Hrvatsku u članstvu Ujedinjenih naroda, pa je završio u Staroj Gradiški. Književnik Zlatko Tomičić također je bio osuđen na najtežu kaznu zatvora jer je objavio pjesmu „Hrvatska, ljubavi moja“. Čak su zatvorili i seljaka – pisca Stjepana Sulimanca što je pisao domoljubnu poeziju. Takvih ljudi bili su puni komunistički zatvori.

Dakle, partizani, o kojima govori Habulin (rođen 1957.!) nisu svoje živote ugradili u Hrvatsku, a poglavito ne u današnju Republiku Hrvatsku, jer se za nju nikada nisu borili, a niti je sada žele.

Inače, možete li zamisliti da su Nijemci nakon Drugog svjetskog rata po Berlinu ili Munchenu mahali sa zastavama Hitlerove Njemačke?

Kako su hitlerovci izgubili Njemačku, tako su i partizani (nije šala) izgubili Hrvatsku.

Gdje su bili i zašto se nisu odazvali na poziv prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana 1990., već sada mašu imarširaju s jugoslavenskim zastavama, što nije ništa drugo nego gaženje i pljuvanje po mrtvim hrvatskim braniteljima i dozivanje onoga čega nema niti će više ikada biti – Titove Jugoslavije!

Što čeka Državno odvjetništvo? T