RAVI COLTRANE U MALOM LISINSKOM

Piše: Igor Koruga

Rijetku obljetničku sezonu ove je srijede, 25. veljače, započeo ciklus Jazz.hr, što se ispostavilo tijekom uvodnog govora umjetničkog voditelja Jazz kluba Zagreb, Davora Hrvoja. Ciklus je obilježio dvadeset i petu godišnjicu svoga djelovanja, a obljetničkom se slavlju pridružilo i Hrvatsko društvo skladatelja, suorganizacijski spomenuto uz (Malu) dvoranu Lisinski i utemeljeno prije punih sedamdeset godina. Koincidentan je bio i ovogodišnji pedeseti rođendan sve značajnijeg predstavnika suvremene jezz scene, sopran i tenor saksofonista, skladatelja i voditelja sastava, Ravija Coltranea. Ravi, sin svjetski poznatih jazz glazbenika, Johna i Alice Coltrane, koji je ime dobio po indijskom sitaristu Raviju Shankaru, prije četrnaest je godina, sa ženom i prijateljem, također glazbenikom, Mikeom McGinnisom, utemeljio i izdavačku kuću, RKM Music, poznatu po promicanju mladih, progresivnih američkih jazzista, ali i onih, već afirmiranih, poput Robina Eubanksa i Davida Gilmorea, dok je svoje svakako respektabilno mjesto u svijetu jazza izborio i prije, tijekom devedesetih, ponajprije dosljednom afirmacijom unutar sastava, Jazz Machine, post-boberskog bubnjara Elvina Jonesa. Tijekom podulje karijere mladi je Coltrane surađivao s najznačajnijim predstavnicima mlađeg jazz naraštaja, posebice sa Steveom Colemanom i Terenceom Blanchardom, ali i drugim legendama jazza, poput Pharoaha Sandersa, McCoya Tynera, Kennya Barrona, Herbiea Hancocka i Jacka DeJohnettea. Kao trenutni član sastava Blue Note 7 i Saxophone Summita te kao utemeljitelj stalnog kvarteta u kojem su ga i u srijedu pratili pijanist David Viralles, kontrabasist Dezron Douglas i bubnjar Johnathan Blake, Coltrane se, po drugi put, dostojno predstavio zahtjevnoj zagrebačkoj publici u preispunjenom Malom Lisinskom.

Oštroumni bubnjar

Kvartet se programski oslonio uglavnom na skladbe drugih autora, onih koji su dotaknuli Ravija Coltranea, rekao bih, zvukovnom enigmom, ili osebujnom estetikom. Predstavljeni Coltraneov glazbeni koncept bio je baziran na (formalno) slobodnim, spontano promišljenim improvizacijama, pretežno u down-tempu, s umjerenom dozom transcendencije. Izdašnu impresiju standardom I’m Old Fashioned (Jeromea Kerna) Coltrane je na samome početku nastupa (o)bogatio svojim otvorenim glazbenim idejama, maštovitim i misaonim, koje su, u svojoj izravnosti i sugestivnosti, u nekom obliku doprle do publike. Iz nadahnutog trija u pratnji, najviše je iskočio oštroumni bubnjar, Johnathan Blake, koji je u neprekinutoj komunikaciji vrlo prirodno anticipirao složen i nepredvidljiv Coltraneov slog, što nije bilo nimalo jednostavno, kao i onaj, ipak jednostavniji, shvatljiviji i predvidljiviji, pijanista Davida Virallesa. Svoju kreativnu komponentu Blake je pokazao i u dva podulja sola: u spomenutoj skladbi te u završnoj, kultnoj, Countdown, velikog Johna Coltranea. S druge strane se činilo da basist, Dezron Douglas, nije u cjelosti uspio povez(iv)ati brojne akcije i reakcije, to jest, pitanja i odgovore vremenom sve raspoloženijih kolega, ili takvošto barem ublažiti jednim suptilnim, tečni(ji)m solom. Jer, prilike je svakako bilo, barem u skladbi daleko senzibilnijeg kontrabasista Charliea Hadena, For Turiya, posvećenoj Alicei Coltrane, u kojoj je središnji dio bio rezerviran za solo na kontrabasu. No nažalost, očekivani je rezultat, nakon očitog truda oko intonacije i akordske improvizacije, ipak izostao.

Genetika, odgoj i ostavština

Ono što, međutim, nije izostalo, bilo je ipak povezano ponajprije s Coltraneovom kvalitetom muziciranja. Ispravno postavljen prema sveukupnoj jazz tradiciji, spontani se Coltrane, vrlo uspješno, poput slavnoga oca, dokazao i kao vrsni sopran saksofonist, tonski perfektan, sposoban pronaći zvukovno ishodište svake odsvirane note. Istovremeno, govoreći o tenoru, Coltranea se moglo doživjeti kao čvrstog i autoritativnog umjetnika, gracioznog poput Joea Hendersona i suptilnog poput Joea Lovana. Utjecaj oca, u tom je kontekstu, što je posve logično, bio znatno manje prisutan. Ipak, istini za volju, u nekom je smislu bilo moguće povezati spiritualnu notu svake izvedbe, autoritativne citate te dojam svojevrsne nadprisutnosti Ravija Coltranea s nesumnjivo dragocjenim genetskim naslijeđem te, još i više, s posebnim odgojem i neprocjenjivom ostavštinom.