KOLUMNA METAMUZIKA KOLUMNE

SKLADATELJ GOEBBELS

16. travnja, 2019.

Piše: Igor Koruga

U subotu 30. travnja od 20 sati, pred rasprodanim ZeKaeM-om, završio je jubilarni trideseti Muzički biennale Zagreb. Ovogodišnji kraj bio je obilježen uspješnom praizvedbom suvremenog baleta Frana Đurovića, Hero Is Tired, temeljenog na autorovoj inspiraciji zbirkom pjesama Zidne novine našeg darovitog flautista, skladatelja, književnika, pjesnika i kantautora, Arsena Dedića. Dedićev sarkastični humor bio je tako polazište za siromašnu i pomalo predvidljivu elektroakustičku glazbu, ostvarenu raznim skladateljskim tehnikama kojima se dobilo, prema autorovom riječima, puno boja, boli, ljubavi, tuge, ali i nervoze, agresije i ljutnje, odnosno, po meni, svega u vezi (i) s današnjim pomodnim društvom izvrsnosti, prijevara i užitaka. Slučaj je, ako slučaj uopće postoji, Đuroviću pridružio i mladi uigrani Baletni ansambl HNK Ivana pl. Zajca, kostimografkinju i scenografkinju Petru Dančević Pavičić te vrsnog koreografa Giuseppea Spota (1983) koji je pokretom vjerno oslikao svijet usamljenih identiteta koji u nastojanju dosezanja trenutne slave žrtvuju svoju izvornu prepoznatljivost, pa je predstava u konačnici ipak zadobila ovacije.

Reminiscencija i posveta

Istoga dana praizvele su se još dvije skladbe po narudžbi Hrvatskog društva skladatelja i Muzičkog biennala Zagreb, no ovoga puta uz pomoć Komornog gudačkog orkestra Slovenske filharmonije u maštovito osmišljenom koncertnom prostoru Laube od 17 sati. Riječ je bila o u svakom smislu iznimnom Koncertu za klarinet i gudače Antuna Tomislava Šabana (1971), odnosno o muzikalnoj reminiscenciji na autorovo mladenačko klarinetiranje, ili, pak, o iskrenoj posveti kolegi klarinetistu i solistu Radovanu Cavallinu – povodom njegovog pedesetog rođendana, kao i o polifonom trodijelnom Koncertu za alt saksofon i gudače Davorina Kempfa (1947), odnosno o tipičnom akademskom djelu povezanom s tehnikom variranja i sa solističkom dionicom – pretežno virtuoznom u okvirnim, brzim stavcima, i kvintno orijentiranom u odnosu na osnovni (instrumentalni) ton u srednjem, umjerenijem stavku. Gostujući slovenski glazbenici s uspjehom su protumačili i dva Ljubljanska koncerta svojih autora: broj 5, Book Of Bodies, za sopran i gudače, Vite Žuraja (1979) i broj 1 ,Flux, za harmoniku, trubu, rog i gudače, Nine Šenk (1982). Svedeno na bitno, najistaknutije uloge u konačnici su podijelili dirigent Steven Loy, sopranistica Nika Gorič, harmonikaš Krassimir Ṥterev, hornist Christoph Walder, trubač Anders Nyquist, saksofonist Lovro Merčep i klarinetist Radovan Cavallin. Promatrajući kronološki u suprotnom smjeru, Lauba je u subotu od 15 sati ugostila i sekstet limenih puhača, Ad Gloriam Brass, sačinjen od članova orkestra Opere HNK-a i Zagrebačke filharmonije, koji je praizveo opet za MBZ naručene: Fanfare Davora Branimira Vinczea (1983), istoznačne s gradom Zagrebom, Kaskade i korale Ivana Končića (1988), vezane uz Dubrovnik i Zagreb, te potom i znakoviti Sekstet Silvija Foretića (1940), za koji je sam skladatelj izjavio da je (možda zbog toga što glazbenici unutar izvedbe u nehotičnoj prepirci puno toga izgovaraju) uz njegov novi komad nepotreban i nemoguć bilo kakav komentar.

Tijekom same izvedbe

Ipak, nasuprot Foretićevom Sekstetu, podroban komentar svakako je zaslužila možda najupečatljivija izvedba ¨vremenom nakupljenog materijala o metropolama¨, Surrogate Cities / Zamjenski gradovi, Heinera Goebbelsa (1952), koja se zbila u petak 12. travnja u Velikoj dvorani KDVL-a od 19:30 sati, u okviru Crvenog ciklusa Zagrebačke filharmonije. Uz pomoć samplera, vehementnog naratora Davida Mossa, inženjera zvuka Norberta Ommera i proširenog sastava Zagrebačke filharmonije, Goebbelsovo je djelo oslikalo realističnu, kontradiktornu, ali ukupno pozitivnu sliku (bilo kojeg) grada, dijela njegove mehanike i arhitekture. Alegorijske Horacijeve Tri pjesme, u kojima se nakon dvoboja dvojice muškaraca (žrtve zaručene za sestru pobjednika i ovog drugog) Rim na okrutan način obračunao sa svojim pobjednikom i ubojicom, nažalost nisu mogle biti vokalno oblikovane zbog iznenadnog djelovanja crijevnih bakterija kod američke pjevačice, Jocelyn B. Smith, tijekom same izvedbe. Svemu unatoč, višestavačnu skladbu komponiranu prije 25 godina rutinski je priveo kraju više nego kompetentni dirigent Jonathan Stockhammer (1969), osvojivši pritom podjednake simpatije suvremene i tradicionalne publike u Lisinskom. T