PRVA UTAKMICA HRVATSKE REPREZENTACIJE U ZAGREBU 1940.

PRVA UTAKMICA HRVATSKE REPREZENTACIJE U ZAGREBU 1940.

24. svibnja, 2015.

 

Piše: Zvonimir Magdić

Od njih, više nikog  nema. Među živima. Jer, oni su – s nama! Ožutjele fotografije, požutjeli novinski članci, sijet unuka i praunuka. I, to je sve. A bili su, prvi Hrvati koji su navukli nacionalni dres i zaigrali za Hrvatsku. Prvi put, u njezinoj nogometnoj  povijesti. I, ostali upamćeni, za sva vremena. Sve, do danas. I sutra. I još, još…!

4:0 protiv Švicarske

Hrvatska je postala nogometni čimbenik. I, mundial-‘ bronca’! Izašla je, te 1940,  na svjetsku pozornicu. I, zaigrala, ni manje ni više, nego protiv trećih na svijetu  iz trideset osme, protiv Švicarske. Bila je to postava tek ostvarene Banovine Hrvatske, koja je, politički, otvorila vrata kasnijoj nezavisnosti. I, državnosti. Jesam i ja sam, još uvijek živ, bio na toj utakmici. Ona je pred menom, živa, puna tempa i velikog domoljublja. Svirana je i hrvatska himna, toliko dugo štopana za kraljevske diktature Karađorđevića.Visoki, trometarski ocrnjeli plot na jugu igrališta Gradjanskog pod dugom, dugom je trobojnicom: crven- bijeli -.plavi. Sve je puno. Sunce je pitomo, travanjsko. Takva su sva sunca, travanjska. Teren mokar, vlažan. Pod lešom. Crn. Linije, sjećam ih se, strše svojom bjelinom. Ja stojim, među masom, na sjeveru. Iako to nije moj ‘prsobran’ na tekmama Purgera koje pratim, iz nedjelje u nedjelju, od svoje sedme! Ja sam zapravo ‘odbjeglik’. Bio je to radni dan. Utorak.Točno, drugog travnja 1940. Imam školu. Ovog se ne sjećam: da li sam markiral, ili smo dobili –  slobodno. Ne znam. Ali, sutra ne bu u školi, kod mog Drageca Goluba, vučitelja, nikakvih pitanja. Osim onog, tolikih malih znatiželjnika: kak’ je bilo? Mojih pajdaša. Zagreb je sav bio u toj tekmi. Prva – Hrvatske! Kako to zvuči, i danas,  gordo. Čim je  beogradska centrala popustila, pod pritiskom jednog  vremena, koji se pun  crnih oblaka valjao poput morskih valova globusom, Hrvati su okrenuli ploču. Izvukli su se iz jugo-lige, zaigrali odmah svoju – hrvatsku. Čak su, prvu godinu, 1939.. i Ljubljančani bili u njezinom vagonu, već brzog vlaka koji je žurio na – istok! Dvanaesti član. Dobio ju je, hrvatsku ligu, jasno, Gradjanski. A šef Gradjanskog je bio, u tom trenutku, jedan spretni, promoćurni Hercegovac, Jozo Jakopić. Taj je imao refleks golmana Franje Glasera. Odmah je, svojim vezama, a te su bile oduge i preko-granične, izborio nastup izabrane momčadi Hrvatske. Bio je dobar s Zurichom, na koncu, tamo će i umrijeti, i dobio ‘ Tellovce’ za nastup u Zagrebu. Čak je i slavni Bickel, jedna ljudina, topovskog udarca, bio o toj postavi Švicarske, koja je igrala, u bijelom. Hrvatska, u crvenom! Deset je igrača Gradjanskog i jedan, Jazbec, Concordije. Purgerska ‘škatulka’ na Koturaškoj cesti, koja vijuga još i danas, zbijena je do posljednjeg čovjeka. Deset tisuća! Više ni ne može.

Da ne duljim 4:0 Hrvata! Bravo! Prvi je hrvatski pogodak, povijesni,  Conje Matekala. Dva, Cimermančić i na kraju  ‘urarske’-balade, a tko drugi, lukavi Lešnik. Sudio je Talijan Datillo. Da, fier zu nul!

Dečki su bili pravi

Kako su izgledali ti, prvi Hrvati pod narodnosnim barjakom? Veličanstveno. Puna mi je ladica slika s te utakmice. Dečki su bili  pravi, fajn – kak’ bi rekli Zagrepčani.

Hrvatska: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković, Matekalo

Švicarska: Feutz, Stolzer, Lehmann,Springer, Andreoli, Bichoux, Bickel, P.Aeby, Monnard, Amado, G.Aeby

Sudac: Datilllo, Talijan.

Ja ću vam  predstaviti Hrvate. Jednog po jednog. Na vratima je bio Glaser. Franjo Glaser. U potpuno crnom dresu. Visok, vitak, elegantan, brzi, dalekih izlazaka. Šakanja do centra. Pojam. Figura. Neponovljiv. Moj idol. Sigurno, popularnošću, najveći Hrvat-nogometaš, svih vremena. Francek  je imao stas. I – nastup. I, onaj – hep, kad je, jednostavno, rušio sve pred sobom. Desni je branič zgodni  mladac, Ivan  Šuprina. Visok, snažan, bez straha. Novo lice. I velika nada. Kasnije, liječnik. I smrt u Parizu, iako je odživio, kao politički emigrant, sve najbolje, u raspjevanom Napoliju. Na lijevoj strani je čovjek stava. Čvrst, jak, Pravi ‘back’. Duga odbojna udarca. Izvrsnog postavljanja, Ivica Belošević. Kraj njega se ne ide. Desni je pomagač. Sav zelen, dušom i srcem, Concordijaš, Zvonko Jazbec. Pametan, miran. Visok. Fini graditelj igre. Na lijevo je Mirko Kokotović. Ljubimac publike, Koka. Igra i krilo. Sad pomaže u sredini. Točan, dribler. Potpun, kao nogometaš. Sredina obrane u njegovoj nadležnosti: Ivan Jazbinšek. Zovu ga Oskar. Po nekom noju, u zoološkom vrtu, koji je jel’ sve. Oskar –  sve lopte. Kraj njega nemre ni veliki znalac Bickel. Desno je krilo koščati, brzi, otresiti, vuglenasto crnokosi Zvonko Cimermančić. Zagrepčanke ga obožavaju. Bonvivan. Na utakmici sa Švicarcima, čak su njegova, dva pogotka! S ovim, nije bilo šale: ‘topovima’  ugrožava  ne baš spretnog Feutza, jer nije bilo glasovitog  Ballabija, Francek Wolfl. Da, popularni Mariška. Pregled igre do savršenstva i, obje noge. O glavi da se i ne priča. Nutra i vani. Na centru je on, sam, bijelih vlasi, zato i je Beli ili Belac Lešnik. Šmek za gol, do apsoluta.I, krasnog tenora. Da nije nogometaš, bio bi operetni pjevač. Na lijevoj spojci je Milan Antolković. Gradi igru bez pogreške. Igra između dva kaznena prostora. Njegove su lopte idealne. Nije opijen golovima. ‘Kaj, pa zato su drugi, tam’! I, na lijevom krilu junak tog travanjskog popodneva, Florijan Matekalo. Ode milja, Conjo: ‘Je, tak me zove i moja mama’. On je prvi uletio u povijest. Zabio je prvi pogodak za Hrvatsku. Na samo početku, drugog dijela utakmice. Uvijek mu je ista: ‘Ništa, ubacio sam ga, nakon centar-šuta s desne strane’. Jasno, na slici, koju vrtim i kojoj se, tko zna po koji put, divim, prva Hrvatska, u trenerki je pričuvni vratar Emil Urch. Trener ovog sastava je, jasno, podučavatelj samog Gradjanskog, Martin Bukovi. Velebna utakmica. Trijumf. Prva igra, prva hrvatska pobjeda.Tako piše i na plaketi akademičara Ive Kerdića.  Oduševljenju, nikad kraja. U zagrebačkim birtijama lokalo se – do jutra. Hrvati su bili bolji. Kvalitetniji. Znalačkiji. I, najvažnije, puni želje za prvom pobjedom. I, uspjeli su. I ja sam bežal doma, u Trnje, sav blažen. Ja tu utakmicu, u nekim podrobnostima (horvacki barjak na plotu) imam i danas pred očima. Jedan sam od rijetkih, možda, u ovoj stotoj obljetnici postojanja Hrvatskog nogometnog saveza, 1912, i jedini očevidac. Među kolegama od pera, sigurno. Te Deum. Tebe Boga hvalim (o)… T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code