Narod s pravom povlači paralele sa svijetom. Glumi li ijedan ukrajinski glumac u ruskom filmu protiv Ukrajine? Je li nakon Drugog svjetskog rata američki glumac snimao u Njemačkoj protiv Amerike? Glumi li ijedan palestinski umjetnik za Izrael protiv svog naroda?
Hrvatski porezni obveznici i Tomaševićeva vlast moraju zatvoriti pipu. Dosta je financiranja privatnih dvorana, teatara i brijunskih ljetovanja ljudima koji ne poštuju vlastitu zemlju. Sloboda umjetnosti postoji. Ipak, poštovanje prema vlastitom narodu mora biti granica
Napisao: Mladen Pavković
Javna scena svjedoči apsurdu. Pojedini glumci u Hrvatskoj dobivaju sve. Ostvaruju vrhunac i veliku državnu podršku. Zatim te iste pozicije koriste za napade na društvo. Uživaju u blagodatima slobodne države. Istovremeno uzimaju honorare u regiji. Sudjeluju u projektima koji vrijeđaju narod. Zagrebačka blagajna i dalje izdašno plaća takve ljude. Sve to odobrava vlast Tomislava Tomaševića. Zagreb za to vrijeme grca u komunalnom smradu i problemima.
Vrijeme je za prekid
Najočitiji primjer je Rene Bitorajac. Glumac je od bivše vlasti dobio dvoranu u centru Zagreba. Tamo je otvorio privatno kazalište „Luda kuća“. Danas odande dijeli lekcije svima. Njegova uloga Maksa Luburića u srbijanskom filmu podigla je veliku buru. Poznati psihijatar i branitelj dr. Herman Vukušić postavio mu je obično povijesno pitanje. Bitorajac je uzvratio vrijeđanjem. Nazvao je neistomišljenike desničarima. To je ružno dociranje čovjeku koji je branio domovinu. Gdje su ti kritičari bili za vrijeme Domovinskog rata?
Ovaj obrazac traje godinama. Ekskluzivne lokacije na Brijunima daju se Radi Šerbedžiji. Država bogato financira njegove projekte. Istovremeno taj glumac u regiji izbjegava priznati Hrvatsku kao domovinu.
Narod s pravom povlači paralele sa svijetom. Glumi li ijedan ukrajinski glumac u ruskom filmu protiv Ukrajine? Je li nakon Drugog svjetskog rata američki glumac snimao u Njemačkoj protiv Amerike? Glumi li ijedan palestinski umjetnik za Izrael protiv svog naroda? Ne glumi.
U svakoj suverenoj državi takvi bi ostali bez centa. Vrijeme je za prekid ove prakse. Hrvatski porezni obveznici i Tomaševićeva vlast moraju zatvoriti pipu. Dosta je financiranja privatnih dvorana, teatara i brijunskih ljetovanja ljudima koji ne poštuju vlastitu zemlju. Sloboda umjetnosti postoji. Ipak, poštovanje prema vlastitom narodu mora biti granica. Preko te se granice ne ide.
Gdje je granica našeg strpljenja? Barem branitelji i svi koji vole ovu zemlju mogu reći dosta. Zaobiđite njihove predstave, filmove i serije. To je jedini ispravan odgovor.
Sve jači i glasniji
Često se opravdano ljutimo na srpski tjednik Novosti, glasilo koje redovito prenosi laži, poluistine i pamflete na račun hrvatske države i hrvatskih branitelja. Mnogi s pravom poručuju da bi ga trebalo ukinuti – i trebalo bi. Ljutimo se i na sve provokacije, gluposti i bedastoće kontroverznog politikanta Milorada Pupovca i njegovih kompanjona. Međutim, koliko god se mi na njih ljutili, oni su iz godine u godinu sve jači, glasniji i “značajniji”.
Hrvatska nema ni jedan pošten kulturni centar, a oni će ih uskoro imati četrdesetak. Kod nas jedva prolaze knjige i filmovi vezani uz hrvatski obrambeni Domovinski rat i hrvatske junake, a oni imaju toliko sredstava da svoja izdanja i prevode. Naša je ljutnja očito slaba i površna, a stvarnost prolazi ispod radara većine. Naime, sve što manjinske strukture u Hrvatskoj rade – financira sama Hrvatska. Mi sami plaćamo i te tri sigurne srpske ruke u Hrvatskom saboru.
Pa tko je onda kriv? Jesu li nam krivi oni Srbi koji su prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu i koji s ovakvom politikom nemaju ništa, ili smo krivi sami sebi? U Hrvatskom saboru nema tri zastupnika koji bi dostojno predstavljali naše iseljenike i građane u svijetu, ali mjesta za “tri Pupovca” uvijek ima. Ključni problem nije u onima koji uzimaju, nego u onima koji im to bezuvjetno daju. T
