PRIOPĆENJE

NOVA NARODNA ZAHTIJEVANJA

26. srpnja, 2015.

Uz 110. obljetnicu Riječke rezolucije

Napisao: prof. dr. sc. Ivan Biondić

“Sjetit ćemo vas na vaš kurz [novi kurs, 1903. – op. a.],
kad će roditi plodovi vašega kobnoga sjemena,
što ga sada sijete po hrvatskom narodu. Za vas bit će onda prekasno, samo da
ne bude prekasno i za narod. Naprotiv naša će savjest ostati mirna i čista,
jer ćemo moći kazati, da nismo nikad odstupili od naših načela,
uviek smo radili za hrvatsku misao.”

(Josip Frank, Hrvatsko pravo, 27. lipnja 1905.)

1. Središnji povod predstavlja 110. obljetnica „rođenja” dalekosežne „Riječke rezolucije” (1905.). Naime, uz „Zadarsku rezoluciju” iste godine, „Riječka” je oblikovala politiku „novog kursa” (incl. hrvatsko-srpske koalicije), kojim je trasirana i popločena tragična transputica: prve „versajske” (1918. – 1941.) i druge „jaltanske” Jugoslavije (1945. – 1990.). Bila je to rezultanta: velike istine o jedinstvu jezika, krvi i rase naše kao majke političke ideje narodnog (jugoslavenskog) jedinstva (Fran Supilo).
2. S obzirom na to, po mjeri totalitarna „rasno-klasnog jugoslavenstva”, kao instrumentalni provoditelj radova velikih sila, spomenuti je politički panpotikum duboko obilježio početak i završetak europskog dvadeseteog „mračnog kontinenta” (Mark Mazower) odnosno „stoljeća smrti” (Nedjeljko Kujundžić). Međutim, njegove su totalitarne izvedenice (komunizam-fašizam -nacizam)- često se zaboravlja – zakonita djeca militatnog liberalizma.
3. Sama je tragična priča, kad je riječ o ovim prostorima, simbolički uglavljena totalitarnim projektom Bečkoga književnog dogovora (1850.), čije je temelje, uz svojega šegrta (Vuk St. Karadžić), položio Jernej Kopitar (1780. – 1844.). Tragom importirane cyrillomethodiane, polazeći od teze da su Srbi i Hrvati jedan narod («Srbo-Hrvati») s jednim srbohrvatskim jezikom, projekt je „znanstveno” oblikovao JAZU-dvojac Đura Daničić i Franjo Rački.
4. Slijedom toga protupovijesnog geopolitičkog eksperimenta (Blut und Boden/Sprache Nation) – osnažena sinkroniziranom „Riječkom” i „Zadarskom rezolucijom” (1905.) – upravo je pronikla politika „novoga kursa” (1903.), odnosno protežno (o)pozicijska „novoga smjera” (2000. – 2015.). Uglavljena hrvatsko-srpskom koalicijom, takva je politika u startu „zakonito” otvorila vrata velikosrpskom ekapanzionizmu (fašizmu) koji je, uz što je izravni generator ustaškog pokreta, potkraj prošla stoljeća skončao zločinom vukovarskoga i srebreničkog genocida.
5. Duhovno-politički pokrovitelj rečena eksperimenta, nedvojbeno je “otac jugoslavenske nacije da se ona ikada ostvarila” (A. J. P. Taylor). Dakako, riječ je o zlokobnoj politici Josipa Jurja Strossmayera koji je, posve suprotno deklariranim geslima („Prosvjetom k slobodi” i „Sve za vjeru i domovinu”), promicao klasični “zločin za pisaćim stolom”. Naime, „đakovački Vladika” drži da se ne smije nikad zaboraviti kako su «hrvatstvo i srpstvo samo sredstvo, posljednji pako cilj da je jedinstvo (jugoslavensko) narodno» (1879.).
6. Iza koncepcije kobna kovanja „rasno-jezičnog jedinstva“ (gdje su dva povijesna naroda „samo sredstvo“) – po crti „evangelikalnog ekumenizma“ (Peter Küzmič) – bitnije je stajala imperijalna britanska politika. Na taj način, započet Mažuranićevom realpolitičkom vladavinom (1873.-1880.), nasilno je zaustavljen proces konstituiranja Hrvatske, kao moderne političke zajednice („političko hrvatstvo“ ili „hrvatske nacije“). Štoviše, prekinut ulaskom u prvu i nastavno u drugu Jugoslaviju, taj povijesno zakoniti proces ni danas nije dovršen uspostavom samostalne republike Hrvatske (1990.).
7. U tom dramatičnom ozračju, usprkos tragičnih iskustava „rasno-klasnog jedinstva”, nakon neosigurana „Tuđmanova pravca” (1990.-2000.), svjedoci smo lošega ponavljanja povijesti. Polazeći od pseudoaksioma „demokracija ili nacija“ (Vesna Pusić) i velikosrpskog projekta „Srbi kao ključ“ (Milorad Pupovac), „novosmjeraška” (o)pozicijska partitokracija brodi mutnim zapadno-balkanskim vodama, dovevši državu na rub moralnog, društvenog i gospodarskog bankrota. Svemu tome, tragom mu nepropitane antifašističko-zavnohovske baštine, esecijalno pridonosi „konstitucijski kaos“.
8. Naime, glede donošenja tzv. „mirnodopskog“ Ustava Republike Hrvatske (1997.), presudnu je ulogu imao dobro naplaćeni Pupovčev glas (više se sati, tako, čekalo da pristigne u Sabor). Teško pristavši uz „ustaški“ naziv „Hrvatski državni sabor“ – koji je odmah ispario nakon „trećojanuarske smjene“ (2000.) – spram suvereniteta „hrvatske nacije“, „Tuđmamov Pribićević“ (notorni „zločinac za pisaćim stolom“) ucjenjivački je ustavno uvjetovao („zavnohovsko“) konstituiranje po etničkom načelu, tj. Hrvatske kao država hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina.
9. U tom kontekstu, glede tzv. “mirne reintegracije Podunavlja”, obnovljen je khuenovski model (“država u državi”, “narod u narodu”). „Dugoročno, to je kultiviranje iredente pod državnim okriljem i trajan izazov pomirenju između Hrvata i Srba, ne samo u Vukovaru“ (Ivo Banac). Otvoreno baštineći velikosrpski (vulgo: četnički) program i djelovanje, tim se modelom očigledno potire i ponižava hrvatski nacionalni suverenitet (individualitet). Ukratko, onkraj konstituante, kao normalne političke i društvene zajednice (Slavko Kulić), Hrvatska je, doista, „slučajna država“ (Zoran Milanović).
10. Svjedočimo tako o dramatičnim procesima završne etape nacionalne identifikacije (integracije), gdje još ustavno nije uspostavljerna kategorija političkog hrvatstva, tj. „hrvatske nacije“, u koju spada ukupnost pojedinaca, što se pridržavaju jednoga te istoga USTAVA i koja je za razliku od pojedinca (građanina) nositelj suvereniteta. Stoga, spram „zapadno-liberalne“, Hrvatska je ustrojena po načelima neobalkanske „(č)etničke demokracije“.
11. S obzirom na to, glede projekta „Suradnja s akademskom zajednicom”, tragom ranijih dokumenata, organizirani hrvatski branitelji, uz hrvatske akademske zajednice (ino- i tuzemni HAZU/d, Kraljevska Akademija Zagreb, HAZ Kralj Tomislav) pripremaju VUKOVARSKO-RIJEČKU DEKLARACIJU (VRD) – „Nacionalna zahtijevanja”, kao protegu glasovitih preporodnih „Narodnih zahtijevanja (1848.).
12. Objavljivanje je VRD-e predviđeno u ozračju Mažuranićevih obljetnica: 201. od rođenja (4. kolovoza 1814.) i 125. godina od smrti (11. kolovoza 1890.). Dakako, riječ je o Ivanu Mažuraniću – „utemeljitelju moderne hrvatska nacije“, kako je kamenom zavjedočeno protekle mu jubilarne godine. Ima li u tome kolovoške simbolike? Naime, rođen u ozračju kolovoške slavne oslobodilačke OLUJE (koja tek omogućuje ostvarbu „hrvatske nacije“) – kako se navodi – zagledan u zvijezde, “naš Ivša“ umire kolovoških dana nad durbinom, vjerojatno, snatreći konačno slobodnu hrvatsku državu (naciju).
13. Uz prva nadbiskupa i kardinala zagrebačkog JURJA HAULIKA  (1889.-1969.), naspram jugoslavenske (balkanske), IVAN MAŽURANIĆ je bio zadnja crta obrane srednjoeuropske uljudbene i kulturne nam identifikacije. Začeta u jugoklerikalnoj radionici Strossmayer-Račkijeva JAZU-a, spomenutu je izbrisala južno(jugo)slavenska identifikacija. Sa svojim „novim kursom“ (1903.) i nastavno „novim smjerom“ (2000. – 2015.), ponovimo, tu je identifikaciju kobno obilježila RIJEČKA REZOLUCIJA (1905.)
14. S tim u svezi, uz Frankovu (v. moto), dalekovidna upozorba kardinala Jurja Haulika (1860.). Naime: «Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah […] To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni pokret stvarih ni bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropejskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi.» Komunizam „koji nije drugo nego nijekanje ovoga prava svojine […] zaokrenuo bi vratom ne samo političkomu, nego i društvenom ljudskom životu. Bio bi to poguba naroda».
15. S obzirom na to – uz poznatu „Rezoluciju Vijeća Europe br. 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ (2006.) ter «Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu» (2009.) – VRD-a bi se posebno obvezivala, u nas manje poznatom poznatom, bolje rečeno „neiskorištenom“, dokumentu «Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti» (2000.). Riječ je o dragocjenom dokumentu koji omogućuje nezaobilazno raskrivanje tragičnih zabluda (ako nešto i ne drugo) Rački-Strossmayerova jugoklerikalizma.
16. Na taj način, VRD-a bi predstavljala proaktivni dokument kojim bi se, onkraj (o)pozicijske parTITOkracije, spremno stalo ISPRED vlastita naroda (nacije). Naime, iako je ostvarena „vjerom i mačem” hrvatskih branitelja, njihove stečevine („pravo naroda na svoju državu i demokratski poredak“) nije „perom i knjigom” (o)branila institucionalizirana intelektualna (akademska) elita. Glede si očigledne masonsko-boljševičke baštine (v. niže tablicu), tako se – po crti „zločina propusta“ – umjesto ISPRED, nacionalni panteon (HAZU) našao IZA, pače i PROTIV vlastita naroda (nacije).
17. U tom kontekstu, još jednom se pokazalo: „Kao i devedesetih, Hrvatska danas pada i prolazi u Vukovaru“. Ukratko, prepoznavši petu kolonu, nekad istinski junaci s Trpinjske ceste, kao organizirani „stožeraši“ odlučno su stali ISPRED vlastita naroda, i tako, naspram Kusićeva HAZU-a, postavši „najveći simbol i savjest nacije”. Naime, simboličkim padom prve ćirilićne ploče („Vukovarska Bastilja“), dramatično je zaustavljena „puzajuća agresija“, koju jednako utjelovljuje Nikolićeva čvršća („Vukovar je srpski grad“ ) ili Pupovčeva mekša velikosrpska inačica („Vukovar je grad Hrvata i Srba“). Slijedom vukovarske „stožerne“ krenula je i zagrebačka „šatorska revolucija“.
18. Iako živimo u doba kad se ruše temelji naše državnosti i opstanka naroda (nacije), ohrabreni organiziranim „stožerno-šatorskim“ otporom, duboko smo uvjereni kako, naspram tuđih kurseva (smjerova), Hrvatska može i mora iznaći vlastiti – hrvatski pravac. Ukratko: „hoćemo suverenu državu i društvo održivog razvoja, istinske demokracije, slobode misli, stvaralaštva i odlučivanja, čistih računa, dostojanstva i blagostanja, u kojoj ćemo svi biti sretni i svoji na svome” (Davor Pavuna).
19. Iako ne bi obvezivala, simboličnim bi „maršem odgovorne slobode“ (MOS) – upravo u skandalozno „frljotiziranoj Rijeci“, gdje dan-danas žanjemo gorke plodove „novoga kursa“ (v. moto) – pobuđena „Vukovarsko-Riječka deklaracija“ određivala otuđenu političku elitu. Uostalom, „riječki rezolucionaši“ (Supilo i Trumbić), iako njihovi tragični „igrači“, zabacili su poznatu englesku poslovica: «Ako ne znate kamo idete, može vam se dogoditi da dođete negdje drugdje».
20. Stoga, naspram redukabilna „SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU“ – koji, potirući antifašističku baštinu seljačko-radničkoga Proštinsko-Labinskog (1921.) i ustaško-revolucionarnoga Velebitskog ustanka (1932.), kao odvjetak Lige Antifašista Jugoistočne Evrope (Titosloavije), razvija boljševička Antifašistička liga Republike Hrvatske – u slobodarskoj Rijeci razvijmo geslo „STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI“.
21. Sve u svemu, ako ikad, upravo nas sada obvezuje (i) poznato stekliško načelo: «Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Ante Starčević).
Novi Vinodolski, 15. srpnja 2015. godine

HAZU „najveća je konstanta,
najveći simbol i savjest nacije”
(Zvonko Kusić)

NACIONALNO-AKADEMSKI IDENTITETARIJ*

SVJEDOK
(J)HAZU IDENTITET
IVO
SUPEK
(1981.)
IMMER WIEDER – JAZU (1945.):
«…predana je u ruke jugomasonima sa starim šefom Štamparom
i kojemu će članovi Partije s Krležom samo sekundirati».
MIKO
TRIPALO
(1960-ih)
PARTIJSKO-(S)UDBONOSNI KRITERIJI – JAZU (1960-ih):
«…predsjednik JAZU došao mi je s molbom
da odobrim popis novih akademika i da zatražim mišljenje
drugova iz Savske (sjedište Udbe za Hrvatsku)».
HODIMIR
SIROTKOVIĆ
(1971.)
IMMER WIEDER SLAVISMUS – JAZU (1971.):
Na Drugom zasjedanju ZAVNOH-a:
„udareni su temelji velike slavenske zajednmice od VladIvostoka
do Jadranskog mora”
DUŠAN BILANDŽIĆ
(1990.)
SALDO SC. KOMUNIZMA – (J)HAZU (1990.):
«…preko noći su obezvrijeđeni milijuni pseudoznanstvenih radova,
koji su postali pravo smeće».
JAKOV SIROTKOVIĆ
(1996.)
IMMER WIEDER SANU/TALAC – (J)HAZU (1996.):
«…još nemamo posve zaokruženi i cjelovit, povijesni i politički, a ne samo ekonomski odgovor na srbijanski Memorandum” (1986.).
DALIBOR BROZOVIĆ
(1999.)
IMMER WIEDER BALKAN – (J)HAZU (1999.):
«Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta».

IVAN
JURIĆ
(2003.)

IMMER BALKAN-RASSISMUS – (J)HAZU (2005.):
ekipa na čelu s Pavlom Rudanom, „koji je (potom) izabran za akademika“, manipulirajući s geno-uzorcima, potvrdila je „dotadašnju teoriju o etnogenezi  Slavena” i, s tim u svezi,
Hrvatima „balkanski identitet“
DUBRAVKO JELČIĆ
(2009.)
IMMER WIEDER MASOHISMUS – (J)HAZU (2009.):
«…sve do danas HAZU je ustrajala na svojoj odluci, da ne će obnoviti suradnju sa SANU dok se ona javnom izjavom
ne odrekne svoga Memoranduma».
ZVONKO
KUSIĆ
(2013.)
IMMER WIEDER KAPITULATION – (J)HAZU (2013.):
Deklaracija o zapadno-balkanskoj strategiji istraživanja i razvoja vizija je osnivača HAZU-a Josipa Jurja Strossmayera,
„koja je još prije 150 godina govorila o tome što mi danas činimo“.T