Piše: Igor Koruga
Velika Bachova djela oduvijek su bila vrijednosno utemeljna, neovisna u svojoj samostalnosti, harmonijski besprijekorna te zatvorena ali i otvorena u svojoj definiranosti, to jest, u uzajamnom podudaranju dijelova i cjeline. Takvo je oblikovanje i samom Johannu Sebastianu namicalo imperativ dinamičkog karaktera forme, razvidno funkcionalnog tek u činu dovršenja partiture. Zamisli su mu dolazile ili nisu, što je bilo majne važno sve dok se umjetnička radnja svodila na postupak činjenja i ostvarivanja uoči otkrivanja jasnoga načina što se treba napraviti i kako se to mora napraviti. Razumljivo, postupaka je bilo mnogo, no Bach je znao poslije napornog traganja i strpljivog predviđanja doći do formule koja bi polagano sagorijevanje u jednome mahu pretvorila u požar, ili (namjerno) dugu inkubaciju u suštinsku klicu. Kao predanom vjerniku Bachova je estetika najčešće korelirala s crkvom i liturgijom, ali i s igrokazom čovječanstva, kolikogod ono jednooblično, jednostavno i u svojoj osnovi skromno bilo. A pred takvom estetskom sveobuhvatnošću, svaki je istinski konzument glazbene umjetnosti, odaklegod, barem jednom zastao zadubljen u trenutak nepokretnog motrenja neopisive ljepote, kojem je dotad davao pozornost posve druge vrste i s posve drugom svrhom.
Neponovljivo kao i lani
Slična iskustva baštinili su posjetitelji Hrvatskog glazbenog zavoda u nedjelju 4. ožujka od 20 sati u Velikoj koncertnoj dvorani u kojoj je vokalni ansambl Antiphonus, uz podršku odabranih članova Hrvatskog baroknog ansambla, još jednom izvrsno protumačio Muku po Ivanu, BWV 245, dakako, Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750). Korizmeno uprizorenje bilo je očekivano, jer su Antiphonusi isti program izveli i lani, jednako neponovljivo kao i ove nedjelje, uz pomoć njemačkog tenora Roberta Bartnecka (u ulozi Evanđelista), basbaritona Krešimira Stražanca (u ulozi Isusa), basa Sretena Manojlovića (u ulozi Pilata) i maestra Tomislava Fačinija (u ulozi umjetničkog voditelja Ansambla Antiphonus). Složeno iščitavanje melodijskih i harmonijskih vokalno-instrumentalnih linija zahtjevalo je stoga neprekinuti napor izvođača, provjeru i uspoređivanje raznih opreka koje su se, uvijek netom otkrivene, malo po malo slagale i uređivale u koherentan organizam i pregledan Bachov sustav. Violinske dionice (Laura Vadjon i Mojca Jerman) bile su nošene lako i precizno, gotovo u fizičkoj vezi s Fačinijevim pokretima, a u dvostrukoj je ulozi i ove godine zablistao violist i gambist Domen Marinčić. S njim udvojena, violončelistica Lea Sušanj Lujo, virtuozno je pak, a zapravo jednostavno i s genijalnom intuicijom za oblike basovskih linija, za široke melodije i raskošne harmonijske preljeve, oplemenila čvrstu continuo bazu lutnjista Erazema Grafenauera i pozitivista Pavla Mašića. No, istinski Bachov estetsko-stilski obrazac ipak bi ostao ogoljen bez uvježbanog i ujednačenog zbora koji je u vrhuncima priredbe – u vokalnoj (piano sempre) sjeni violončela i baritona u Himni netom nakon Isusove smrti te u završnom koralu Ach Herr, laß dein lieb Engelein – ponio sav teret tumačenja pogodujući pritom propitivačkoj spoznaji i slušnoj ¨vidovitosti¨, nasuprot opasnosti od nerazumijevanja. To je samo svjedočilo tome koliko je perspektiva Tomislava Fačinija bila oštra i pogodna za izričito i programsko dosezanje sveukupne ljepote i estetske ugode Bachove prvouglazbljene Muke.
Osobnost tumačenja
Antiphonusi su stoga još jednom pokazali da je mogućnost za lijepo i prirodno, protivno proširenom i idealističkom uvjerenju da ono ne postoji, implicitna u samoj prirodi tumačenja. Publika je uživala u formativnom procesu koji se dovršavao u nekom obliku koji je, kao takav, bio pročišćen ljepotom jasnih tonskih slika i zaokruženih spoznatih cjelina. Za očekivati je onda da će osobnost tumačenja i beskrajnost (ljepote) djela biti temelj i idućeg nastupa Antiphonusa u utorak 20. ožujka u Muzeju za umjetnost i obrt. Pjevat će se Četvrta knjiga Monteverdijevih Madrigala. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.