GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: NATPROSJEČNA FUZIJA VLATKA STEFANOVSKOG I TAMBURAŠKOG ORKESTRA HRT-a

29. studenoga, 2025.

Piše: Igor Koruga

Već na drugom koncertu iz ovosezonskog ciklusa U ozračju tambure ’25/’26 Tamburaškog orkestra Hrvatske radiotelevizije zbila se rijetka suradnja s makedonskim gitaristom svjetskoga glasa i vrsnim kantautorom Vlatkom Stefanovskim (1957). Nastup je bio upriličen u preispunjenom HRT-ovom Studiju Zvonimir Bajsić u srijedu, 26. studenog od 20 sati, a na programu su se, osim dviju obrada popularnih rock uspješnica, nalazili isključivo napjevi iz Makedonije i s juga Balkana. Stefanovski je, znamo, upravo s tom glazbom osvojio svijet i izgradio svoj jedinstveni umjetnički identitet, najčešće prepoznat širom Europe i Amerike. Naša ga je publika davno zavoljela, kao ponajboljeg gitarista i osnivača znamenite grupe Leb i sol, vokalno-instrumentalnog sastava koji je s nesvakidašnjim spojem (hard) rocka i makedonskog folklora snimio trinaest visokotiražnih albuma i osvojio brojnu publiku nekadašnje Jugoslavije.

Uz udaraljkašicu Brunu Matić

Međutim, u srijedu je Stefanovski, poslovično otvoren prema raznim žanrovima i međukultur(al)nim suradnjama, uspio sjediniti izričaj s tamburašima HRT-ovog orkestra, i to u aranžmanima koje su samo za njega, na poziv maestra ansambla Matije Fortune (1967), osmislili tamburaš Filip Novosel, pjevačica, pijanistica i skladateljica Lana Janjanin, multi-instrumentalist i skladatelj Jurica Hrenić, skladatelj Darko Sedak Benčić i tamburaš Martin Marijanović. Među njima je ugledno mjesto pripalo sunarodnjaku Vlatka Stefanovskog i solistu Opere zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, baritonu i dirigentu Davoru Nekjaku (Bitolj, 1998), koji je sa Sedakom Benčićem pripremio, a na pozornici sa Stefanovskim i tamburašima otpjevao dvije stare makedonske pjesme o ljubavi i boli: Si zaljubiv edno mome i Kaži, kaži libe Stano. Od solista, još, iz HRT-ovog orkestra istaknuo se harmonikaš Ivan Koprić koji je, ukorak sa Stefanovskim, postizao zamamne zvučne boje u osnovnim temama tradicionalne makedonske pjesme More sokol pie, dok je vrsna udaraljkašica, jazz skladateljica i voditeljica jazz sastava Bruna Matić (1995) na klasičnom setu bubnjeva bila moćan potporanj svačijem stvaralačkom duhu. Uz njezinu preciznu i sugestivnu udaraljkašku pomoć Stefanovski je započinjao gotovo svaki svoj solo, prepun zapanjujućih tehničkih detalja, harmonika, akcenata i svega onoga što pravi umjetnici stavljaju u službu glazbe, a ne vlastite promocije. Štoviše, u skladbama Makedonski ples (Domagoja Vukadina), Makedonsko devojče, Kasapsko oro (Stefanovskog i Miroslava Tadića) i Eleno kerko, Stefanovski se doimao kao da želi ući u orkestar, nestati iza vlastitog glazbala i prepustiti se spontanoj i očaravajućoj slušno-plesnoj ugodi. A to je umnogome i uspio, no naravno, s nježnim i profinjenim glasom elektrificirane klasične (Yamaha) gitare, uklopljenim u neparne ritmove s kojima je u svakoj izvedbi postizao neosporan terapeutski učinak, farmaceutski rečeno, dostupan i bez štetnih nuspojava.

Već u siječnju

Svojim pak pravim, sjetnim i šarmantnim glasom Stefanovski je ukrasio vehementnu obradu Gipsy Songa u kojoj su se melodije i harmonije kudikamo ljepše stapale od onih u slučaju obrađenog Gibonnijevog Divljeg cvita koji je, zbog slabašnog izvornika, naišao na ravnodušnost manjeg dijela publike. Netom nakon, dogodio se ipak osvježavajući prijelaz na zagasito crvenu Fender Stratocaster električnu gitaru i sjajan aranžman Bregovićeve Uspavanke za Radmilu M. Ondje je prekrasna melodija i harmonija uglavnom ostala netaknuta, jer je gitara u svojim improvizacijskim vrtlozima pronašla put do posve novog i odgovarajućeg, paralelnog zvučnog svemira. A do kraja upečatljive predstave, nakon koje se već u siječnju 2026. godine u okviru tamburaškog ciklusa željno iščekuje nastup Marko Bertić Jazz Trija s izvanserijskim slovenskim pijanistom Markom Črnčecom (1986), izvela se još i himna Vlatka Stefanovskog, Jovano, Jovanke, uoči arhaične i plemenski vokalno intonirane Uči me majko, karaj me. T