AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

ZBOG NISKE PRODUKTIVNOSTI RADA U HRVATSKOJ JE SVE JE JEFTINIJE UVESTI

29. studenoga, 2016.

Kada male države sa otvorenom ekonomijama ali i sa slabim institucijama i niskom produktivnošću rada postanu dio velikog jedinstvenog tržišta, one su jednostavno „osuđene“ na uvoz iz onih država u kojima je produktivnost rada nekoliko puta veća. Ne samo automobila i razne tehničke robe nego, na primjer, čak i mlijeka (koje u EU uvozi samo Hrvatska), voća, povrća itd.. To je rezultat situacije u kojima je uvoz mnogo isplativiji od proizvodnje, posebno kada su njihove nacionalne valute precijenjene

Napisao: Dragan Tomaševski

Kada bi se odgovor na pitanje iz naslova ovog izlaganja trebao sažeti u samo jednu rečenicu, onda bi ona glasila: „Radi toga da joj članstvo u EU do kraja ne upropasti privredu na isti način kao i Grčkoj“. „Rasplet“ i „resetiranje“ grčke privrede – a time i nova razvojna faza u njenoj povijesti – početi će 2018. godine; odnosno nakon parlamentarnih izbora u Njemačkoj predviđenih za septembar 2017-te. To je posljedica odluke njemačkog ministra financija Wolfganga Schaeublea da se do tada moraju odgoditi sve debate o nominalnom smanjenju grčkog duga i olakšanju otplata za koju u Njemačkoj ima apsolutnu podršku.

Tako će, isto kao i u slučaju Cipra u ožujku 2013-te daljnja sudbina Grčke biti odlučena u Berlinu.

Bez radikalnog zaokreta, Hrvatska bi lako mogla postati treća država u tom nizu.

Nacionalni karakter

Politički, sociološki, socijalni i ideološki kontekst je često od odlučujuće važnosti. Na primjer, bilo bi nemoguće izbjeći odgovor na pitanje da li se Hrvatska nalazi u evoluciji unatrag ili „samo“ stagnira. To bi onda dalje tražilo identifikaciju razloga, a ona neizbježan susret s cijelim nizom neugodnih istina. Priznavanje činjenica, doduše, nikada ne bi smjelo biti pitanje nečije komocije ili „političkih pogađanja“. Ali, kako to lijepo ilustrira situacija grčkog statističara Andreasa Georgiua, to u pravilu nije tako.

Ekonomsko nazadovanje Hrvatske dovelo je već do toga da se njen prihod od turizma (ove godine najvjerojatnije 9,5 milijardi) počeo približavati vrijednosti cjelokupnog izvoza (po podacima Comtrade-a 12,8 milijardi eura u 2015. godini). No, turizam se nije razvio i postao toliko značajan (za sada blizu 20% BDP-a) jer se to htjelo i planiralo, nego zahvaljujući vanjskim faktorima, a najviše tome da se sve ostalo srozalo ili propalo.

Slijedeća „osjetljiva“ tema koju bi bilo nemoguće zaobići je pitanje nacionalnog karaktera. Iako ga mnogi – ne samo ekonomisti – smatraju najvažnijim faktorom za razvoj nacionalne ekonomije, dugo vremena nije bio u fokusu jer se smatralo da Njemačka koja sa više od 80 milijuna stanovnika ima svega 2,6 milijuna nezaposlenih (među mladima ih skoro uopće nema!) predstavlja iznimku koja potvrđuje pravilo koje za nikog drugog ne vrijedi. Španjolska, na primjer, sa manje od 40 milijuna stanovnika ima više od 5 milijuna nezaposlenih, najviše među mladima. No, faktor nacionalnog karaktera ponovno je došao u fokus zahvaljujući Češkoj: ovog proljeća ona će odbaciti minimalni tečaj korune prema euru – neće viši biti 27 koruna za euro nego 26 ili još manje. Tako će i Češka učiniti isto što je prije nje – 15. siječnja 2015. – učinila i Švicarska koja je inače umjetni tečaj franka prema euru uspjela održavati pune četiri godine, sve od 2011-te naovamo. Naravno, Češka nema ekonomiju koja se može mjeriti sa snagom Švicarske pa to neće izazvati novi Frankenshock – efekti takozvanog Czexit-a bit će proporcionalno kudikamo manji. No, ono što upada u oči jest da je razlog identičan: goleme rezerve eura koje su u Češkoj u samo četiri godine – od 2012 do 2016-te – narasle sa 30 na 70 milijardi eura.

Vjerojatno na treba isticati da se ovdje radi o pravilu, a ne koincidenciji.

Grčka, Cipar i Hrvatska

Budući da BDP Grčke – jedine članice EU nakon Hrvatske u ovoj regiji u smjeru jugoistoka – čini manje od 2% onog EU, ona se ne smatra relevantnom „statistikom“ za kontekst nacionalnog karaktera. Zato je malo poznato da je ona danas u tehničkom bankrotu (činjenica koju niti MMF niti EU ne žele “priznati“) koji se suštinski uopće ne razlikuje od onog iz 1897. godine nakon kojeg je dobila prinudnu upravu svojih inozemnih kreditora.

Hrvatska je tu u mnogo lošijem položaju od Grčke: u njenom slučaju neće biti ničega što se neće htjeti „priznati“.

Najvažniji razlog za izlaz Hrvatske iz EU je njena vrlo niska produktivnost rada koja se u javnom diskursu već dugi niz godina uopće ne spominje. Naprotiv, produktivnost rada u najsnažnijim državama Zapada je upravo u posljednjih nekoliko godina jedna od glavnih tema budući da njen rast kontinuirano opada već više od jednog decenija. Stalno opadanje produktivnosti zato je postalo nešto poput „globalnog problema“. No, za sve države u jugoistočnoj Evropi poput Hrvatske čak niti to nije glavni problem. On je u tome da produktivnost ima samo gornju, ali ne i donju granicu; odnosno pravilo da ako se kriteriji spuste dovoljno nisko, sve postaje moguće. Uz to, u državama koje imaju vrlo nisku produktivnost rada – svejedno da li govorimo o novotvorenoj vrijednosti po satu rada, po radniku ili BDP-u po stanovniku – produktivnost je teško izračunati. Isto se odnosi i na izračunavanje BDP-a kada je njegova glavna komponenta potrošnja stanovništva.

U takvim uvjetima govoriti o takozvanom „monetarnom suverenitetu“ i ulozi središnje banke u njegovom ostvarivanju postaje tragikomično.

Kada male države sa otvorenom ekonomijama ali i sa slabim institucijama i niskom produktivnošću rada postanu dio velikog jedinstvenog tržišta, one su jednostavno „osuđene“ na uvoz iz onih država u kojima je produktivnost rada nekoliko puta veća. Ne samo automobila i razne tehničke robe nego, na primjer, čak i mlijeka (koje u EU uvozi samo Hrvatska), voća, povrća itd. To je rezultat situacije u kojima je uvoz mnogo isplativiji od proizvodnje, posebno kada su njihove nacionalne valute precijenjene.

To objašnjava i zašto se, kada su u razlike u ekonomskoj snazi i razvijenosti prevelike, svaka asocijacija brzo pretvori u eksploataciju za najslabije članove – čak i uz najbolje namjere.

Primjeri Grčke i Hrvatske – danas dviju ekonomski najslabijih država u EU – danas to plastično ilustriraju. T